Zloupotreba Dejtona i Inckovog zakona je dovela do toga da Sarajevo u svojim rukama ima instrumente za dugoročne pritiske ne samo na institucije Republike Srpske, nego i na pojedince, kojima danas zbog pogrešnog mišljenja prete trogodišnje kazne zatvora
Kada je Valentin Incko, visoki predstavnik u BiH, na samom kraju mandata, u julu 2021. godine, nametnuo izmjene Krivičnog zakona i pod prijetnjom zatvora zabranio negiranje genocida i veličanje osuđenih za genocid i druge zločine, bilo je jasno da će Sarajevo tu polugu pritiska pokušati da do maksimuma eksploatiše protiv Republike Srpske i srpskog naroda. Međutim, sarajevskom pravosudnom i političkom sistemu je bio potreban jedan period da počne koristiti sve mogućnosti koje ovaj destruktivni akt pruža, tako da on do sada nije proizveo posebno velike posljedice.
Danas, nakon sahrane generala Ratka Mladića, jasno je da se stvari mijenjaju i da u frontalnom napadu bošnjačke politike na Srbe i Republiku Srpsku takozvani „Inckov zakon“ igra ključnu ulogu. Tako je ministar odbrane BiH Zukan Helez podnio 10 krivičnih prijava Tužilaštvu protiv Srba pripadnika Oružanih snaga koji su, po njegovim navodima, „veličali i glorifikovali“ Ratka Mladića. On je naveo da se razmatra i dodatnih 27 prijava za koje se unutar Ministarstva treba procijeniti da li imaju elemenata krivice. (ovde)
Tužilaštvo BiH je, kako javlja Srna, par dana prije toga primilo i „nekoliko hiljada elektronskih poruka građana u kojima su prijavljivane objave ili komentari na društvenim mrežama i u medijima koje su smatrane spornim“. (ovde) Naravno misli se na objave povodom smrti generala Mladića, što pokazuje da one desetine hiljada usnimljenih objava na nekakvoj ad hok internet stranici nisu potpuno naivna stvar i da se vjerovatno mnogo toga danas nalazi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine. Po istom osnovu, Tužilaštvu je prijavljen i politički vrh Republike Srpske.
Pravni osnov
Svim tim ljudima, bez obzira o kolikom broju njih je riječ, prijeti zatvorska kazna utemeljena na spornim Inckovim intervencijama. Da bi imali jasniju predstavu o pravnom osnovu za ove optužbe, navešćemo u cjelosti relevantni dio KZ-a.
Naime, radi se o članu 145a, stavu šest Krivičnog zakona BiH u kome stoji: „Ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekat kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, opština ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registruje naziv po ili prema osobi osuđenoj pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili bilo na koji način veliča osobu osuđenu pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kazniće se kaznom zatvora od najmanje tri godine.”
Dakle, treba dobro razumjeti da se ne radi o simboličnim kaznama, radi se o zatvorskoj kazni od minimum tri godine, i to po članu čije je tumačenje očigledno moguće rasteći do krajnjih granica jer pod „bilo koji način veličanja ratnih zločinaca“, sarajevske sudije mogu podvesti šta god im padne na pamet.
Iako se čini nemogućim i nerealnim da se procesuira nekoliko hiljada osoba, stvari, ipak, nisu za potcijeniti. Pogotovo zbog činjenice (koja je medijski propraćena mnogo manje nego što zaslužuje) da su po ovom zakonu već izrečene dvije pravosnažne presude u kojima se propisuju zatvorske kazne po tri i više godina.
Koliko je nas čulo za Vojina Pavlovića i Miodraga Malića? Vjerovatno vrlo malo ili gotovo niko. A njihov slučaj je opomena za ono što može snaći svakog Srbina u BiH. Pavlović je, naime, na osnovu navedenog zakona, osuđen na tri i po godine zatvora. Ta presuda je drugostepena i pravosnažna. A po posljednjim informacijama koje su dostupne javnosti, njemu je izvršenje kazne pomjereno za sredinu septembra ove godine.
Kako navodi RSE, „Pavlović je osuđen, jer je 10. marta 2023. na raskrsnici iznad semafora u Bratuncu postavio transparent s likom Ratka Mladića na kojem je bila ispisana poruka ‘Srećan rođendan, živi i zdravi bili’. Proglašen je krivim i da je odobrio i pokušao opravdati genocid u Srebrenici na način da je organizovao održavanje skupa u Bratuncu 11. jula 2023. za koji je izradio plakate na kojim je bilo ispisano ’11. juli Dan oslobođenja Srebrenice. Hvala Vojsci Republike Srpske’. Plakate je lijepio na području opštine Bratunac, udaljene nekoliko kilometara od Srebrenice.“ Eto, to je sva krivica za tri i po godine zatvora.
Miodrag Malić je drugostepeno i bez prava na žalbu osuđen za još banalniju stvar, jer je na jednom opozicionom skupu u Banjaluci nosio sliku Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Njegov slučaj je u pravnom smislu otišao dalje, jer je on „u postupku upućivanja na izdržavanje kazne zatvora“. (ovde)
Opasan presedan
Dakle, dvojica naših sunarodnika u Republici Srpskoj, samo zbog poštovanja ratnih vođa koje su sačuvale srpski narod sudbine krajiških Srba, žive u realnoj opasnosti da će im jednog dana pokucati SIPA na vrata, ako se sami ne jave na višegodišnje zatvorske kazne koje su im propisane.
To je opasan presedan koji sutra od svakog Srbina u BiH može napraviti lovinu za sarajevsku sudokratiju. A ima li Republika Srpska kapaciteta da zaštiti nekoliko hiljada ljudi od ovih inkvizitorskih postupaka? Kako će se onda osjećati oni koji su pod prijetnjom sarajevskog besuđa danas, nakon sahrane generala Mladića?
Skoro kompletan jedan narod je pod ucjenom. Ne slučajno. Sve to ima jasnu namjeru da život za Srbe u BiH učini nemogućim, da ih demotiviše, priguši i drži u stalnom stanju nesigurnosti. Kako drugačije objasniti otkaze, direktan udar na egzistenciju i prijetnju trogodišnjeg zatvora koja lebdi nad hiljadama ljudi u Srpskoj? Bošnjačko rukovodstvo kao da je odlučilo da stvari dovede na ivicu provalije i eskalira do kraja, nadajući se da je ovo trenutak u kome ima dovoljno potencijala za emotivnu ucjenu Zapada, od koga očekuju odsudnu podršku za agresivne planove prema RS.
To nije jedina vrsta pritiska sa kojom se Srpska danas suočava. Pored sudske, aktivirane su i druge poluge uticaja. Nakon sahrane generala Mladića započet je politički udar na same tekovine dejtonskog mira, ali i zvanične odnose sa Republikom Srbijom. Tako pomenuti ministar Helez u emotivnom obraćanju na društvenoj mreži fejsbuk navodi: „Otvoreni fašizam se mora izolovati, poraziti. Srbija zaslužuje najoštrije sankcije. A što se tiče manjeg bh. entiteta, valjda je međunarodnoj zajednici jasno sada kakvo su zlo stvorili. Pozivam međunarodnu zajednicu da povuče svoj potpis sa stvaranja ove genocidne paradržavne tvorevine, a mi znamo šta nam je činiti nakon toga.“
Moglo bi se kazati ništa novo iz tog miljea, ali, ipak, nikad otvorenije i radikalnije pozivanje na ukidanje Srpske nije došlo od ovako visoko pozicioniranog državnog funkcionera. Ovu poruku sa jasnim elementima prijetnje, bliske krivičnoj odgovornosti, treba dobro razumjeti. Da li zanesen idejom nekog novog džihada, ili ko zna zbog čega, ali Helez je svakako pokazao iskrenost. Onaj posao poništavanja Srba kao političkog naroda u BiH i njihovog potčinjavanja bošnjačkoj većini, koji nije uspio Aliji, sada pokušava da oživi Zukan.
Asistira mu i ministar spoljnih poslova BiH, Konaković, koji se na toj funkciji ponaša kao ministar Bošnjaka, preduzimajući diplomatske mjere protiv Srbije i srpskih diplomata. Karikaturalni Ramo Isak, dalje, daje ideju da se protiv Srbije otvori nekakav regionalni front i tako tercira inicijativama koje nas odavno zapljuskuju iz Zagreba. A sve je kulminiralo odbijanjem da se premijeru Macutu dozvoli prelet preko teritorije BiH na proslavu Dana srpskog jedinstva slobode i nacionalne zastave.
Realna opasnost
Udruženi sudsko-politički poduhvat bošnjačkog Sarajeva nije dočekan istom mjerom u Srbiji i Republici Srpskoj. Poslate su umirujuće poruke i izbjegnuta dalja eskalacija. Međutim međunarodne aktivnosti vlasti RS u Izraelu i Srbije u Francuskoj, pokazuju da bošnjačka kampanja na širem planu ne proizvodi učinak kakvom su se nadali.
Moglo bi se kazati da je uz bošnjačku stranu ponajviše stao Brisel i London, mada su u Sarajevu i pojedine komentare sa te adrese proglasili nedovoljnim. Zanimljiva je reakcija Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, u kojoj se pored njihove ustaljene poruke o secesionizmu, izričito kritikuje i ideja ukidanja entiteta, što se može razumjeti kao direktan odgovor na Helezove sporne komentare (ovde).
Sarajevske napore su podržale regionalne adrese tradicionalno suprotstavljene Beogradu i Srbima. Pa se, na primjer, u određenim krugovima u Crnoj Gori povela hajka na sve koji su ukazali bilo kakvu poštu generalu Mladiću. Prvi na udaru je Andrija Mandić, protiv koga je pokrenuta inicijativa za smjenu sa mjesta predsjednika skupštine. A podgoričke Vijesti u međuvremenu žale što Crna Gora nema zakon nalik Inckovom. Kažu „da su zločinci u zakonu, doakalo bi se veličanju“ (ovde).
Kakogod, diplomatska dinamika pokrenuta sahranom generala Mladića i dalje će biti aktivna, no, sudeći po prvim reakcijama, nema naznake da će njeno dejstvo biti pretjerano opasno. Ali njen značaj za srpsku stranu je u jednom. Opet se potvrdilo koliko je egzistencijalno važno bilo emancipovanje Republike Srpske na međunarodnom planu i koliko su njenom održanju doprinijele novoizgrađene veze rukovodstva u Banjaluci. Iskrene objave Zukana Heleza i histerija Konakovića i ostalih, pokazuju da je resuverenizacija i istrajan rad na izgradnji svojih diplomatskih, bezbjednosnih i drugih kapaciteta jedini siguran put za Banjaluku. A to je Srpskoj, najposle, garantovano i Dejtonom.
Međutim, zloupotreba Dejtona je dovela do toga da Sarajevo u svojim rukama ima instrumente za dugoročne pritiske ne samo na institucije Srpske, nego i na pojedince. Otud opisana opasnost od Inckovog zakona ostaje kao trajan faktor nestabilnosti i neizvijesnosti u Republici Srpskoj, za odbranu od koga će srpske vlasti morati da nađu realno rješenje, pogotovo ako se ove hiljade optužbi pretvore u otvorene postupke Tužilaštva.
autor:Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
