Srbija na prekretnici

Izbori i osvajanje slobode

0
973

 

Hoće li Sloboda umeti da peva
Kao što su Sužnji pevali o njoj.

Branko Miljković

U V O D

izborna_komisija_srbijaizbori-700x394Ako smo, kao država i narod, nešto mogli naučiti iz svog dosadašnjeg postojanja to je da se SLOBODA ne dobija, niti kupuje. ONA SE OSVAJA! Ali, jednom osvojena sloboda nije konstanta u protoku Vremena. Nije večna! Zato se mora braniti sa istim žarom sa kojim je i osvajana. Inače, nestaje i iznova se mora osvajati. . A kada govorimo o slobodi ne smemo zaboraviti da bez nacionalne slobode ne može postojati ni istinska lična sloboda. Okupirani narod ne može imati slobodne pojedince. Privilegije koje im pruža bogatstvo, spremnost na pokornost, ili statusni položaj nisu SLOBODA već samo njena ILUZIJA. O tome ovih dana verovatno razmišlja bahati srpski vlastodržac, Aleksandar Vučić, kome ni sav partijski, medijski i državni aparat nije dovoljan da jednu nedefinisanu izbornu koaliciju gurne ispod cenzusa. ONI to neće …

Srbija svoju slobodu nije izgubila tokom zločinačke NATO agresije 1999. godine, ali se svoje slobode odrekla u izbornom procesu 2000-te. I nije više važno da li je Vojislav Koštunica bio čovek sa manjkom muških hormona, neobavešteni naivko ili prevejani zapadni agent. On je našu nacionalnu slobodu, kroz jedan izmanipulisani izborni proces, menjao za iluziju zapadne „demokratije“ i gurnuo nas je pred lice Zveri čiju jezivost mnogi tek sada sagledavaju. Ali, nije važan on, Koštunica, koji danas uplašen i samim sobom razočaran, šćućuren u nekom mračnom kutu istorije čeka njen neminovni sud. Važni smo MI. Božijim proviđenjem, koje naravno ima svoje zemaljske tokove i uzroke, pred Vaskrs 2016. desilo se da nam jedan despotski nastrojen, od naroda otuđeni ali za vladanje krajnje nesposoban režim, kao u ogledalu pokaže gde njihovi nalogodovca drže ključeve naših okupacionih okova i kako bismo ih najlakše mogli skinuti. Osvajanjem izborne slobode i sprečavanjem manipulacija u izbornom procesu!!

A da bi videli kako su nam ti okovi namaknuti valja se, makar nakratko, vratiti u tu 2000. godinu.

PREVREMENI IZBORI 2000-te I OKUPACIJA SRBIJE

Teško da će se ikada saznati ko je i kako ubedio Slobodana Miloševića da 2000-te godine raspiše savezne predsedničke izbore kada to nije morao, ali definitivno bila je to njegova kobna politička greška, koja je dovela do tragičnih peto-oktobarskih događaja. No, započeti proces nije se zaustavio na primoravanju Miloševića da odstupi sa vlasti, pa su žalopojke peto-oktobarskih restlova poput Čedomira Jovanovića, Nenada Čanka ili profesora Koraća, kako je šteta što nije bilo 6.oktobra obična laž, kao i sve drugo što govore. Bilo je 6. oktobra! I sedmog, i osmog … i 16. oktobara …

Dakle, procesi peto-oktobarskog dirigovanog nasilja nastavljeni su nakon pada Miloševića s tim što su udari premešteni na velike privredne subjekte i lokalne organe vlasti, ali i predstavnike republičkih organa. Navodno gnevni, hleba gladni a demokratije željni „građani“, usmeravani od stranih tajnih službi preko njihovih agenata u zemlji, upadali su u privredne subjekte i pravili krizne štabove, nisu dozvoljavali funkcionisanje lokalnih vlasti u kojima je SPS imao većinu, i nastavili su proizvodnju beznađa i haosa započetu početkom oktobra u režiji profesionalnih „obojenih revolucionara“ iz „Otpor“-a.

Preteći nastavkom peto-oktobarskih nemira i strahovitim priscima DOS je primorao republičku vlast da 16.10.2000. potpiše tzv. „Sporazum o raspisivanju prevremenih parlamentarnih izbora“, gotovo zaboravljeni dokument koji je, inače, oblikovao sudbinu Srbije jer je predstavljao zvaničnu predaju svih poluga republičke vlasti peto-oktobarskim pučistima.

Po tom dokumentu, koji su potpisali tada legalno vladajući SPS, DOS i SPO, predviđeno je da se prevremeni republički izbori raspišu za 23.12.2000, a Narodna Skupština Republike Srbije obavezuje se da do 23.10.2000. (dakle za samo 7 dana) usvoji akte i izabere organe za održavanje izbora (1). U tački 3. ovog Sporazuma kaže se: „Predsednik Vlade je iz reda najveće parlamentarne stranke – Socijalističke partije Srbije, a po jedan potpredsednik iz političkih organizacija koje su potpisnice Sporazuma. Sve odluke iz nadležnosti predsednika Vlade donosiće se konsenzusom predsednika i potpredsednika Vlade.” (2) Dakle, praktično se suspenduje legalno izabrana vlada Srbije, jer se predstavniku pučističke formacije DOS, koji u tom trenutku nije čak ni parlamentarni subjekt, daje mogućnost da stavi veto na svaku odluku vlade. Ovakav odnos uspostavlja se i u ministarstvima, UO javnih preduzeća itd. Budući da integralni tekst Sporazuma i Aneksa imate u Odrednicama svakako ga pročitajte. Jer, 5. oktobra 2000. pred evro-atlantizmom je pao Milošević a 16. Srbija!

Da Vas podsetimo:  Mi smo krivi što svet ne zna pravu istinu ko je stradao u Norveškoj za vreme Drugog svetskog rata

Upravo ovaj dokument omogućio je instaliranje i stavljanje u zakonske okvire na Zapadu već pripremljenog izbornog sistema, koji je za srpske uslove prilagodio globalistički institut CESID, osnovan 1997. godine kao jedan od strateških zapadnih projekata za rušenje Slobodana Miloševića, a koji od decembarskih izbora 2000. preuzima punu kontrolu svih aspekata izbornog procesa u Srbiji, sve do fijaska koji se na ovim izborima dogodio zbog Vučićeve nezajažljivosti.

Na parlamentarnim izborima 23.decembra 2000., održanim u potpuno neregularnim uslovima, CESID je bio jedni registrovani domaći “posmatrač” uz tri strana (OEBS, Savet Evrope i Centar za demokratsku tranziciju iz Podgorice, sestrinska organizacija CESID-u). Sa preliminarnim rezultatima (po navodno genijalnom uzorku koji im omogućuje da sa 15% obraljenog biračkog tela predvide konačan ishod izbora), CESID je izašao već posle prvog sata, a posle trećeg objavio je i projekciju konačnih rezultata koje je RIK potvrdio sutradan. Čudo? Savršeni uzorak? Ili, izdavanje naloga RIKU šta i kako?!

A rezultati izbora bili su sledeći: DOS – 64 % (178 poslanika), SPS – 13,76 % (37 poslanika), SRS – 8,59 % (23 poslanika) i SSJ – 5,33% (14 poslanika).

Bili su to prvi okupacioni izbori u Srbiji, izbori koji su ozakonili zapadnu neokolonijalnu upravu i uspostavljanje manipulativnih mehanizama za punu kontrolu izbornog procesa, od formiranja biračkih spiskova (preko broja izbornih jedinica, načina kandidovanja, procedure primanja prigovora i odgovora itd), sve do modaliteta pretvaranja glasova u mandate. Ti izbori ukinuli su politički suverenitet Srbije.

I tako već 16. godina. (3) Menjali su se politički akteri na vlasti a CESID je bio politička konstanta. Oni su ispratili Koštunicu u penziju kada je Zapadu postao nebitan, a Tadića poslali na reciklažu kada je verovao da je mnogo bitan. Oni su Nikoliću potvrdili da je Van Rompej bio u pravu kada mu je čestitao pobedu pre kraja izbora, a Vučića uverili da je rođeni pobednik. Uostalom, oni su SVIMA NAMA pokazali kako je u zemlji u kojoj se preko 55 % građana protivi evropskim integracijama moguće da parlament bude stopostotno evropski nastrojen. Sve kroz “legalni” izborni proces.

A onda su došli Izbori 2016…

ŠTA SE ZAPRAVO DOGODILO I DOGAĐA NA OVIM IZBORIMA

Budući da sam o ovome delimično pisao u prošlom tekstu “Kraj ere CESID-a u noći Vučićeve pirove pobede”(4) ovde se nećemo previše baviti onim što je tamo rečeno, već ćemo ići dalje u skladu sa novim dešavanjima i informacijama.

Pre svega, valja konstatovati činjenicu da je Vučić želeo da dosegne znatno veći procenat glasova nego što ima realne podrške u biračkom telu i da je u tu svrhu pripremao ozbiljnu i drsku izbornu krađu koja je obuhvatala sve nivoe izbornog procesa (od formiranja biračkih spiskova do metodologije glasanja i konstatovanja rezultata). Na to je ukazivalo isuviše mnogo detalja da bi bilo tek tako ignorisano, počev od gotovo otvorenog podmićivanja birača i zloupotreba spiskova sa Kosmeta, do postavljanja ne samo člana, već i funkcionera svoje stranke, za predsednika RIK-a. O nepravilnostima u kampanji da i ne pričamo.

Da Vas podsetimo:  Ima li Srbija spoljnu politiku

Drugo, čini se evidentnim kako je Vučić nameravao ne samo da prigrabi više vlasti nego što mu realno pripada, već i više vlasti nego što neko, ko ga je postavio na mesto globalističkog namesnika Srbije, želi da mu pruži u ovom trenutku. A to se ne dopušta baš tako. I tu je, verovatno, izbio kuršlus koji je u trenutku istopio sve maske „demokratičnosti“ srpskih globalističkih okova i legimitet Vučićevog preuzimanja vlasti nakon Izbora 2012.

U apsurdnom sudaru prvog i drugog, izazvanog Vučićevim bolesnim ambicijama, desili su se tektonski poremećaji koji su građanima, kao na dlanu, pokazali da su izbori u Srbiji samo okupaciona farsa, forma bez sadržaja, kao i kakvu ulogu u njima imaju izmanipulisani glasači, kakvu CESID, a kakvu strani ambasadori.

Do kraja ogoljeni sistem okupacione „demokratije“ naterao je CESID da napokon zaćuti, ugasi sajt i makar privremeno stavi ključ u svoju provaljenu bravu, a od RIK-a napravio otimačku družinu koja ne zna da li gazdi, kao oteti plen, nosi torbu dijamanata ili tempiranu bombu.

Šta se to, zapravo, desilo u izbornoj noći? A šta je, zapravo, uradio RIK?

CESID je započeo svoju unapred definisanu matricu oblikovanja izbornih rezultata kakvu u Srbiji sprovodi od decembra 2000. Ostaje otvoreno pitanje da li su oni znali da time rade ono što se „pravim dirigentima“ ne sviđa ili ne? I u kojoj meri je na njihovo ponašanje uticalo to što su u međuvremenu Vučić i njihov bivši programski direktor, Marko Blagojević, postali vrlo bliski saradnici na projektu u kome se vrti ogroman novac?! Tek, ono što je, za CESID, izgledalo kao rutina – učvršćivanje vlasti postojećeg vlastodršca – pretvorilo se u najgoru izbornu moru. Gospodari, koji iz nekih svojih razloga (sigurno ne zato što im je neposlušan) više ne žele previše jakog Vučića, spremili su im zamenu. U fil koji su krenuli da mute umešao se drugi mikser. Ipsos. Izdiktrali su u ekrane sasvim drugačije projekcije, a što je najgore CESID je znao da barataju pouzdanim podacima, odnosno da im je neko dao dužu batinu. Saša Radulović se podmuklo smejuljio. Za iskusnog masona, kakav je Marko Blagojević, ovakve poruke su više nego jasne, pa je CESID pojurio da sam sebe ispravlja.

Nakon što se CESID, razgolićen od Ipsosa, iz sopstvene manipulativne matrice pobegao glavom bez obzira, pri tome ostavivši širom otvorena vrata da je svako, ko je hteo, mogao zaviriti u tajnu sobu, unezvereni Vučić izdao je RIK-u apsurdno naređenje da se bar DSS-Dveri moraju potopiti ispod cenzusa. Zašto? Zato!! Znajući kakav mu je partijski šef kad pobesni, Dejan Đurđević, predsednik RIK-a, nije imao hrabrosti da mu protivreči. I sve se pretvorilo u Cirkus pod otvorenim nebom.

Kada smo već kod predsednika RIK-a, red je napomenuti da je taj gospodin, kao uzorni SNS-ovac, pre nešto manje od dve godine, podneo ostavku na tu funciju, u okviru propagandne akcije SNS-a o vraćanju mandata onih funkcionera koji obavljaju više javnih funkcija, ali je dva meseca pred ove izbore, na predlog svoje partije opet izabran, funkciju je prihvatio a one druge se nije odrekao. Toliko o SNS i njihovom moralu(5), uz nadlasak da takav postupak dodatno produbljuje sumnje u spremnost RIK-a da radi po zakonu.

No, da se vratimo post-izbornim dešavanjima. Kako bi ostvarili Vučićev nalog o spuštanju koalicije Dveri-DSS ispod cenzusa, članovi RIK-a su se, nakon četri dana prebiranja po izbornim vrećama, morali upustiti u najobičniju, lako vidljivu, hajdučiju poništavanja izbornih rezultata i ponavljanja izbora na onim mestima na kojima je ova koalicija ubedljivo prešla cenzus kao i prepravku jednog broja listića na kojima su navodno utvrđene „manje“ nepravilnosti. Sav taj cirkus završio se time što je RIK, 29.04. oko tri izjutra, objavio da su Dveri-DSS pali ispod cenzusa za samo jedan glas, odnosno 0.01 %, nakon čega je izrevoltirani Boško Obradović izazvao incident, verbalno napavši članove RIK-a.

Da Vas podsetimo:  PREDLAŽEM PREDSEDNIKU, PREDLOG 1

U izjavi za medije tim povodom „moralni“ Dejan Đurđević požalio se na svoju zlosrećnost: „Zalomilo se, na moju veliku nesreću, da tako mali broj (glasova) odlučuje kada ja predsedavam RIK-om. Nikada se nije desilo da mandat zavisi od ovako jednog malog broja. Ovo se stvarno dešava jednom u hiljadu godina“(6), rekao je Đurđević, očigledno pokušavši da nas ubedi kako su i pre hiljadu godina postojale izborne komisije kakva je njegova. Teško je proceniti da li je ovakvom izjavom Đurđević hteo da bude ubedljiv ili ciničan, ali ispao je jadno-smešan. Kao tužni klovn u cirkusu, samo što nikome nije simpatičan.

Nakon demonstracija na Veliku Subotu koje su okupile blizu deset hiljada besnih građana, što je izuzetno velika cifra s obzirom na minornost stranaka koje su ih organizovale i jasna poruka režimu, Vučić se dodatno unezverio pa je na dan Vaskrsa krenuo u obilazak „Operativnog centra“ Ministarstva odbrane. Sa tog demagoškog paradiranja uputio je neshvatljivu poruku da „građani ne moraju da brinu, jer će sve biti u redu kada opozicija pod pritiskom „ugura“ još jednu stranku u parlament, a ova se dočepa skupštinskih privilegija!“(7) Dakle, Vučić nam otvoreno priznaje da se i pre ponavljanja izbora zna da će ta „još jedna“ opoziciona stranka ući u parlament i to „uguravanjem“. Čemu onda ponavljanje, čemu izbori uopšte, prestravljeni Vučiću?!

Z A K Lj U Č A K

Kako god da se ova izborna farsa završi, sve je jasnije da se Vučić upetljao u nešto za šta će mu računi tek stizati. No, to je već njegov problem. Njegova gornja izjava, koja je zapravo upućena stranom faktoru i predstavlja priznanje poraza u pokušaju da osvoji veći stepen vlasti od onog koji su mu oni namenili, definitivno otklanja sve dileme da izboprni proces u Srbiji predstavlja samo okupacionu farsu i da nam je nespretnost Vučićevog režima, nenadano ali bogom dano, prikazala kako se i na koji način odlučuje o našoj sudbini i koliko je apsurdan legitimitet vlasti na ovakvim izborima. Naša, narodna, Volja danas u Srbiji ne postoji čak ni kao artikulisani glas za „nešto“ ili „protiv nečega“, budući da glas dat režimskom protivniku, ako on ne pređe cenzus, postaje glas dat režimu.

Zato je apsurdna svaka pomisao da se ovakvim izbornim sistemom mogu skinuti okupacioni okovi nametnuti srpskom narodu peto-oktobarskim pučem i lažnim Izborima iz decembra 2000. Saznanje o tome, nakon još nezavršenih Izbora 2016., definitvo je sazrelo u srpskom narodu, a Vučićevo priznanje, dato pred Vojskom, da se skupštinski mandati mogu dobijati „uguravanjem“, samo ga je potvrdilo.

I zato je put jasan. Novo osvajanje otete nam slobode mora početi borbom za novi, bitno drugačiji, izborni sistem kojim će se eliminisati manipulacije u izbornom procesu i stvoriti uslovi za stvarno slobodne izbore. Bez toga, nema previše svrhe čak ni obarati Vučića. Jer, iza njega doći će još veći Vučić. Sastav i ponašanje sadašnje „opozicije“ to nam najbolje govori …

dragan milasinovic

Dragan Milašinović

FSK

_____________________________________

Odrednice:

– http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2000&mm=10&dd=16&nav_id=14064
– Isto
– U međuvremenu CESID je prerastao u ozbiljnu manipulativnu snagu sa 165 opštinskih timova i blizu 22.000 registrovanih posmatrača koja ostvaruje saradnju sa preko 69 NVO evroatlantskog usmerenja
– http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/politika/kraj-ere-cesid-a-u-noci-vuciceve-pirove-pobede/
– http://www.dnevnik.rs/politika/predsednik-rik-prvi-podneo-ostavku
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2016&mm=04&dd=29&nav_category=11&nav_id=1125757
– http://www.politika.rs/scc/clanak/354157/Cerajte-me-u-redu-je-al-necete-rusiti-krhku-demokratiju

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime