Srbija na prekretnici

Put do liberalnog kapitalizma

1
950

34a12107a9e5f57f9bf3065742059d32_LMoć partija = nemoć institucija

Srbija se već 25 godina okreće između postsocijalističkog modela, definisanog u tranziciono društvo i fenomenologije kapitalističkog modela koji je između državnog kapitalizma i neoliberalnog modela ekonomije. Prvih deset godina, od 1990. do 2000, Srbija je imala postsocijalsitički model vlasti sa pojavnim oblicima državnog kapitalizma, odnosno sa dominacijom države u vođenju ekonomije i državnog aparata i autoritetu uske partijske oligarhije, koja je stvarala ekonomske oligarhe koji su bili servis državne moći. Nakon 2000. godine, u Srbiji se na široka vrata uvodi neoliberalni model ekonomije sa burazerskim i instant privatizacijama, prodorom stranog kapitala koji kupuje državnu i društvenu svojinu za bagatelu, i dodatnim bogaćenjem sloja biznismena–tajkuna, koji rade za svoje interese i moć političke oligarhije. Opšta karakteristika nasleđa neosocijalističkog modela vlasti su jaki uticaji partija i političkih vođa kao i državna birokratija i slabost funkcionisanja institucija, kao ogledala demokratskog društva, i javne kontrole kao i servisa građana.

Srbija je već 25 godina u problemu sa funkcionisanjem javog sektora, odnosno velikog uticaja države i partija na vlasti u funkcionisanju javnih kompanija, ali i državne i javne uprave. Funkcionisanje javne uprave kao građanskog servisa je znak promena sa neosocijalističke, partijske, u pravnu i institucionalnu državnu organizaciju. Opšti znaci da je Srbija na pola puta u definisanju demokratskog društva je naglašenost partijske dominacije, koja guši građanske inicijative i temeljnu izgradnju institucija građanskog društva. Srbija nema razvijene sindikalne pokrete i ostaci neosocijalističkih i tranzicionih sindikata utopili su se u mreže partijskih oligarhija i interesa. Bez stabilnih sindikalnih organizacija nema ni afirmacije tržišne ekonomije, odnosno razvijenih oblika demokratskih institucija u okviru kapitalističkog društva.

Političke partije, koje su u izbornim procesima, stidljivo govore o Srbiji kao kapitalističkoj državnoj zajednici i ekonomiji. Strah od „otvorenog društva“ i jasnog definisanja društva i politike kojom se kreće Srbija, dovodi do nerazumevanja karaktera politike i ekonomije, pre svega od stranih investitora, koji traže gaarnciju za svoja ulaganja. Nerešeni odnosi u vlasništvu, restituciji i denacionalizaciji vidno odbijaju privatni kapital u Srbiji, jer se i dalje vodi „krstaški“ rat istine između već poraženog, socijalističkog, odnosno komunističkog društva i nezrelog kapitalističkog sistema, koji se paralelno kreće između oblika državnog kapitalizma i neoliberalizma.

Da Vas podsetimo:  Mladi sve manje veruju u evropsku perspektivu: Većina misli da Srbija nikad neće biti deo EU

Vladavina ketmana u Srbiji

Ostaci komunističke vlasti odnosno sindroma jednopartijskog, autoritarnog mišljenja i uticaja, može se sagledati u moći i autoritetu partija na vlasti, od 1990. do danas. SPS i JUL su imale moć nad društvom i državom. Koalicija DOS je bila kvazi revolucionarni amalgam „kolektivnog pljačkanja“. Vlade od 2004. do 2012. godine su bile u matrici obračuna dve partije koje su razorile Srbiju posle 2000. godine, DS-a i DSS-a, uz postokotobarsku sajentološko-mafijašku organizaciju G17 plus, koja je delovala slično kao i JUL u vlasti sa SPS-om i SRS-om, do 2000. godine. Vlade i politike od 2012. godine aktiviraju model revidirane politike aktera vlasti SPS-a i SNS-a, koji su do 2000. i kasnije, bili blagi ili ljuti protivnici politike koju sada sprovode. Ostaci neokomunističkog modela u upravljanju državom i društvom je i pitanje skorije nacionalne prošlosti, pre svega, one iz perioda Drugog svetskog rata, građanskog rata u Srbiji i komunističke vladavine, od 1945. do 1990. godine. Konzerviranje komunističkog i autoritarnog modela politike može se sagledati i po izbegavanju svih vlasti od 2000. godine da izvrše lustraciju, a 25 godina da se otvore arhive i dosijea tajnih službi, kao u većini država Istočne Evrope, koje su danas u EU, a bile su iza „Gvozdene zavese“.

Srbija je i danas u matrici borbe partizana i četnika, republikanaca i monarhista, patriota i izdajnika i falskifikovanja nacionalne i političke istorije. Domaće arhive i dalje su zatamnjene i njihovi čuvari su navodno novo-demokrate i evropejci, a u stvari, radi se o konzervaciji i sakrivanju komunističkog nasleđa po dubini društva. Politika i dalje, kao u komunističkom društvu, koristi za sebe, u odbranu same sebe, moć državnog aparata, pre svega, tajne službe, a stepen korupcije u tužilaštvu i sudstvu i uticaj politike govore da nema reči o samostalnosti sudske vlasti. Moć vladinih struktura je iznad moći parlamenta i Ustavnog suda.

Da Vas podsetimo:  Srbija je svetski rekorder po rastu BDP-a, o javnom dugu da i ne govorimo

Partije na vlasti imaju, dok su na vlasti, neograničenu moć, što govori da se veliki broj građana iz egzistencijalnih razloga učlanjuje u partije, a onda u druge koje dođu na vlast. Javno mnjenje je u duhu „ketmana“ odnosno pravovernosti onih oligarhija koje su na vlasti ili u opoziciji i tako se vodi „krstaški rat“ uticaja, gde strada građansko mišljenje i stav „malog čoveka“. Duh „ketmana“ je u Srbiji u obliku mazohističkog opraštanje i olaki prelaz preko velikih tiranija političke vlasti, zloupotreba, pogrešnih poteza, prevara, korupcije i otvorenih laži. Postojanje „ketmana“ i ćutanje „Murtibingove pilule“ pravovernosti i zaborava, jeste činjenica da se olako prelazi preko politike, ponašanja ljudi na vlasti koji su sada ili juče bili jezuite nacionalnog programa, a danas su jezuite evropejstva.

Isto se olako prelazi i za one „demokrate“ koji su prevarili i opljačkali državu i narodnu kasu. Duh „ketmana“ je spušten na nivo pojedinca, porodica, preduzeća, među intelektualcima i društvenom elitom. Pasivnost, povlačenje u sebe, konformizam mišljenja i strah od javnog mišljenja je znak oblolelog društva od kolektivnog „ketmana“, koji se vešto kontroliše medijima, društvenim mrežama. Sve ovo je povezano sa pitanjem: “U kom i kakvom društvu živi i funkcioniše Srbija?” Zato je moguće da u Srbiji danima nema struje, vode, telefona, a da nema odgovora, niti građanskog, institucionalnog otpora na zloupotrebu oligarhija i kompanija koje upravljaju javnim dobrima. To je znak vladavine „ketmana“ u Srbiji.

Tomislav Kresović

Vidovdan

1 KOMENTAR

  1. Sve je počelo sa tzv „antibirokratskom revolucijom“, razgradnjom institucija koje su regulisale političke, društvene i ekonomske tokove u društvu. Kad su razgrađene institucije moglo se početi sa rušenjem ustavnog poretka, pljačka imovine (lične, opšte i zajedničke) od onih koji su uzurpirali sve poluge vlasti. Sredstva državne prinude počinju da se koriste kao falange onih koji su uzurpirali vlast. Počinje rat u kome, jelda, nismo učestvovali i nastaju žrtve rata (prognani, pobijeni, unesrećeni, opljačkani, nezaposleni) i na tim plodovima rata nastaje jedna nova kasta u svim državama na prostorima bivše SFRJ koja nastoji da vrati istoriju više vekova unazad. Jer jedino na konzervativizmu, retardiranom sistemu vrednosti, prisili i onemogućavanjem korišćenja svih tekovina društvenog napretka u poslednjih nekoliko vekova, moguće je zadržati „osvojeni“ materijalni i društveni status nove kaste narasle na raetrogradnom sistemu vrednosti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime