Srbija – šta to beše?

4
1292

arbajt
Disko: Neša sa nemačkim društvom i „srpskim“ pozdravom

Kada su 1965. g. stotine hiljada Srba u potrazi za dobrim zaradama i mogućnostima uštede krenuli u Nemačku, niko nije ni pomišljao da će do kraja svog radnog veka, najviše njih i do kraja života, ostati u toj zemlji. Mnogi su planirali da izgrade kuće ili kupe stanove u Srbiji, otvore neku zanatsku radnju ili da se opet bave poljoprivredom. Sudbina je očigledno htela drugačije.

Prema istraživanjima dr Danijele Stepanović iz Štutgarta, samo se oko 30 odsto Srba tzv. „prve generacije“ vratilo. Oni koji se nisu vratili su ostvarili svoje snove. O tome govori bezbroj prelepih vila u zavičaju u kojima na žalost niko ne živi. Oni koji su ostali u Nemačkoj su izrodili potomke, ti potomci su takođe podigli svoju decu, a već se rađa i četvrta generacija koja će, kao i njihovi preci, zauvek ostati u tuđini. Srbi u Nemačkoj su, iako ih u otadžbini još uvek tretiraju kao da su na „privremenom boravku u inostranstvu“, odavno postali iseljenici.

Ljudi iz prve i dobrim delom i iz druge generacije doseljenika su sačuvali svoj identitet. Stasavali u komunizmu, ali su se vratili veri svojih dedova jer je i Srpska crkva krenula za svojim narodom i osnovala je brojne crkvene opštine. Nastali su mnogi klubovi koji su u nedostatku drugih mogućnosti, bili svojevrsna „berza radnih mesta“, „info-štandovi“ za razmenu informacija, slušale su se vesti iz otadžbine itd. Postojale su brojne sekcije, od folklornih, preko šahovskih, fudbalskih, kuglaških pa do literarnih. U granicama mogućeg, postojao je svojevrstan kulturni život koji je tih prvih godina „gastarbajterovanja“ pomagao očuvanju identiteta. Danas je klubova zbog nedostatka interesa sve manje, članstvo je sve starije.

Već kod treće generacije se primećuje često i potpuno nepoznavanje jezika i ćiriličnog pisma. A kako ne bi, kada je znanje njihovih roditelja bilo deficitarno. Neko ko ne zna mnogo, nije mogao ni to malo da prenese na svoje potomke. Četvrta generacija će najvećim delom, to kaže i doskorašnji protonamesnik Srpske pravoslavne crkve u Štutgartu Slobodan Miljević, sada u penziji, izgubiti svoj srpski identitet i jezik, možda će im ostati samo još vera njihovih predaka. –Ponoviće nam se asimilacija Srba u Americi, Kanadi i Australiji gde su mnoge generacije na žalost prestale da budu Srbi- kaže sveštenik.

Da Vas podsetimo:  Ukras pravoslavne Đakovice

Naši mladi se u Nemačkoj ubrajaju u najbolje integrisane migrante. Govore odlično nemački jezik, preko 90 odsto redovno posećuje nemačke škole, imaju izučene zanate, poseduju i druga obrazovanja i redovno rade. Iz godine u godinu sve je više učenika gimnazija kao i studenata na raznim fakultetima. Mlada generacija Srba je shvatila važnost integrisanja u društvo i potrebu za dobrim obrazovanjem. Naši mladi, čuli smo iz razgovora u jednoj diskoteci, se ne razlikuju od svojih vršnjaka Nemaca. Slične su im želje i potrebe, sa 18. g. već žele vozačku dozvolu i prvi automobil, na sličan način provode svoje slobodno vreme, članovi su mnogih nemačkih sportskih klubova i sve više je njih na odgovornim mestima u privredi i administraciji.

Mlade Srbe od kojih su mnogi odavno dobili nemačka državljanstva pa se u statistikama vode kao Nemci, srešćete uglavnom samo u pedesetak klubova u Nemačkoj koji imaju folklor ili bar neku sportsku sekciju. Prema istraživanjima, u srpskim klubovima je organizovano samo 1-1,5 odsto srpske populacije, najmanje je mladih, a to je na oko 400.000 Srba samo oko 6000 članova! Postoji dosta klubova koji imaju samo po dvadesetak članova, uglavnom su to po nekoliko porodica. Čak ni oni veći klubovi sa stotinak i više članova, zbog nedostatka finansija nisu u stanju, kaže nam Jelena Mirković apsolvent arhitekture, da mladima pruže neke programe koji će ih privući da se učlane u neki klub. Zato se veoma često minimalni „društveno-kulturni život“ naših mladih, ako se taj muzički šund tako može nazvati, odigrava u tzv. „našim“ diskotekama gde gostuju pevači i muzičari sa prostora bivše Jugoslavije –kaže Jelena. Pozorišnih predstava ili nastupa boljih muzičara, izložbi likovnih stvaralaca i sl. skoro da nema. Česte su posete i nemačkim diskotekama.

–Imam samo nekoliko prijatelja Srba, još iz osnovne škole –  kaže nam Miodrag Knežević. -Sretnemo se po nekad u jednoj diskoteci. Devojka mi je Nemica pa smo često sa Nemcima a izlasci –zna se, kafići, ponekad disko, ređe bioskop. U Srbiju nisam išao osam godina, nemam tamo nikoga od bliže rodbine, a za odmor ima i lepših mesta – priča Miodrag. Pitamo ga da li zna ko je premijer Srbije. Odgovor je jasan, a čuli smo ga od više naših mladih srpskog porekla. Kaže – ne zanima ga i ne zna!

Da Vas podsetimo:  Nemačku i sigurne poslove zamenili za život u Krnjeuvama

Nezainteresovanost o događanjima u Srbiji je velika među mladima, jer je nažalost odavno prekinuta jača veza sa otadžbinom predaka. Razlozi su višestruki a najozbiljniji razlog je svakako bila glupa politika svih doskorašnjih vlada jer su od naših mladića, iako rođenih i odraslih u Nemačkoj zahtevali, sve do uvođenja profesionalne vojske, služenje vojnog roka u Srbiji. Odsustvom sa posla zbog vojske oni bi izgubili radno mesto koje, verovatno, nikada ne bi više dobili, zasnovanu porodicu ne bi imao ko da izdržava, kredite za stanove ne bi niko plaćao itd. Na kritike da bi kao Nemci morali da služe nemačku vojsku odgovaraju, da bi im onda ta država plaćala izdržavanje porodice i pomagala kod drugih troškova. Tako su desetine hiljada mladih uzeli nemačka državljanstva, bežeći ustvari od prinudnog služenja vojske!

Drugi faktor otuđivanja od Srbije je činjenica da su najbliži rođaci kao babe i dede, stričevi i ujaci, tetke itd. odavno pomrli a sa njihovim potomcima, baš zbog višegodišnjeg izbegavanja odlaska u Srbiju gde bi zbog vojske bili hapšeni, je prekinuta. Nije se bar dve decenije odlazilo ni na odmor u Srbiju, kažu naši sagovornici. Tako su stare veze pokidane, nove nisu stvarane.

– Momci nisu mogli, iako su to žarko želeli – kaže nam Zoran Smiljanić, – da upoznaju devojke u Srbiji kojima bi se možda ženili. Zato su učestali brakovi sa strankinjama. Umesto da stvaraju nove porodice sa našim devojkama iz Srbije i da se tako uspostave nove veze, veza više nema. Čudno je da dosta srpskih devojaka izbegava udaje u Srbiji, pa pomenuti razlozi minimiranja veza sa Srbijom, važe za oba pola.

Polazeći od ispitivanja 500 građana srpskog porekla svrstanih po starosnim grupama i obrazovanju na teritoriji pokrajine Baden-Virtemberg i Štutgarta i njihovim odgovorima na ukupno 52 pitanja, dr Danijela Stepanović u svom naučnom radu zaključuje, da enormno veliki broj ispitanika tvrdi da država Srbija ne čini ništa ili vrlo malo, na polju očuvanja identiteta naših ljudi. Najvećem broju ispitanika nije poznat rad nekadašnjeg Ministarstva za dijasporu ni kasnije Kancelarije, niti ih smatraju potrebnima. Smatra se da ni tzv. Skupština dijaspore ne radi ništa i da nije potrebna jer su podobni „poslanici“ prema pisanju novina „Vesti“ i „Večernjih novosti“ nameštani od funkcionera MZD, njih niko nije birao!

Da Vas podsetimo:  NP “Otadžbina“ poziva Srbe sa KiM da se ne sele koliko god bilo teško jer “naše vreme tek dolazi“!

arbajt1
Disko: I Srbi i Nemci

Po mišljenju ispitanika jedine institucije koje rade na očuvanju nacionalnog identiteta su na prvom mestu Srpska dopunska škola, sledi je crkva. Od oko 12.000 srpske dece u Nemačkoj, našu školu pohađa samo oko 1200 đaka. Na sve predloge, kako da dijaspora sufinansira školu, država nikada nije odgovorila. Na žalost, u Nemačkoj kao i širom sveta gde žive brojni Srbi je premalo učitelja jer država nema novca da plati više nastavnika iako iz godine u godinu i do 5 milijardi dolara stiže od iseljenika. Od 1965. do danas je stiglo u Srbiju, tvrde ekonomisti iz dijapsore, oko 230 milijardi dolara! Zbog pomenutih kidanja veza, priliv deviza će biti sve manju, ukoliko ne nastane neki novi talas odlaska mlađe generacije Srba u inostranstvo na rad.

Zato se ne treba čuditi da će se, ako se što hitnije ništa ne uradi na očuvanju identiteta i sprečavanju sve porisutnije asimilacije uz širu podršku države, ali ne kroz nekakve „skupštine dijaspore“ i prazne priče, mnogi već iz treće generacije Srba na pitanje šta znaju o Srbiji odgovoriti sa -Srbija, šta to beše? -čuli smo od starijih Srba iz Štutgarta i okoline.

predrag

Predrag Rakočević

4 KOMENTARA

  1. Ko hoce da sacuva svoj jezik i nacin zivota uvijek to moze.Ko hoce da se asimiluje sretan im put.Ja smatram da uvijek treba gledati kvalitet jedne nacije a kvantitet tj brojnost.Niko vas u Njemackoj ne tjera da budete Nijemci sami ste izabralu a roditelji vas podrzali.Sretan vam put.

  2. @Sareni Ko je gledao dokumentarne filmove iz II.svetskog rata video je, da su muslimani iz zloglasne „Handžar-Divizije“ u Bosni kao i Ustaše, pozdravljali i zaklinjali se dižući tri prsta! U Srbiju je taj pozdrav, kao i ljubljene tri puta koje praktikuju i Arapi, uglavnom, doneo nesrećni Vuk Branković -ili beše Drašković, nisam više siguran kako se prezivaše onaj Danin muž, i njegovi.Mnogi su „tri prsta“ prihvatili smatrajući to, valjda zbog neznanja, srpskim pozdravom.
    Zato je u članku „srpski“ stavljeno pod navodnicima, znači to je toboži „srpski pozdrav“!
    Srdačan pozdrav autor članka

  3. Vidi…slozice se svako ko je van. Kad odes, postajes stranac u sopstvenom komsiluku, a ostajes veciti stranac u nekoj drzavi, tamo gde grbacis za svoju starost. Kad odem kuci, ljudi pricaju o nekim stvarima koje kao da znam a pojma nemam sta govore i kad to kazes, kazu ti – ma „pravis se vazan“, a srce ti se onda stegne. Tuga je to neprolazna. Srbijo mati mila, ne zaboravljaj nas jer te u srcu nosi svaki pojedinac, bez obzira sto je vecina otisla sa gorcinom ili bolom u dusi…koji ne jenjava…Pa kad te gledamo kako grcas pod stegom budalasa koji u tvoje ime govore i odlucuju sta se radi….ende

  4. a to nije srpski pozdrav to je vatikanski sveto trojstvo nelazite narod vatikanski znak proturio vuk sa odredjenim ciljem i naredjenjem a jadan narod prihvatio…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime