U zamci demagogije

0
1958

Skupstina-tuzilastvo-700x466Ukoliko bi tehniku vladanja Aleksandra Vučića hteli da označimo jednom rečju, onda bi to bila demagogija (etimološki: demos – narod, ago – voditi). Sve odlike demagogije, koje politička teorija vezuje za ovaj način vladanja, a koje su se ispoljavale još u staroj Atini, itekako su vidljive u političkom životu današnje Srbije. Otuda K. Čavoški, baveći se u svojoj novoj studiji o Tukididovoj političkoj misli između ostalog i demagogijom, kao pratećom manom atinske demokratije, (ne)namerno oslikava i političke prilike u Srbiji Vučićevog (ne)vremena.1)

Kao prvo, demagog dolazi na vlast podilaženjem htenjima i (anti)vrednostima prostog i lakovernog, a pri tom kvantitativno najpretežnijeg dela naroda. Upravo onako kako je to činio atinski demagog Kleon, imajući prema demosu stav koji se u najkraćem mogao izraziti rečima: „Vi znate vaša vlastita ograničenja, vi znate da vam nedostaje prosuđivanje, te da stoga morate verovati drugima; a pošto ne raspolažete prosuđivanjem, niste kadri da pravite razliku između onih koji zaslužuju vaše poverenje i onih koji ga ne zaslužuju. Ja vam pružam merilo koje možete da razumete: verujte onim ljudima koji su vašeg kova, ljudima bez plemenitosti, ljudima poput mene; da bih vas osposobio da mene razlikujete od drugih prostaka, ja vam kažem da raspolažem Perikleovom vrsnoćom i nisam nepouzdan”. Ovakva matrica demagoške vladavine čini da „čak i oni koji su razboritiji i učeniji (ne možemo da kažemo i mudriji, pošto je mudrost podrazumevala i moralnu ispravnost) uporno nastoje da oponašaju prostotu i priglupost onih za čije se poverenje bore, zato što dobro znaju da su običnim svakidašnjim ljudima najbliži oni koji se od njih najmanje razlikuju”.2) Tako je podilaženje neznanju i moralnim niskostima svetine postalo obavezni pratilac demagogije još od stare Atine.

Pri tom, vlastodržac-demagog ne podilazi strastima naroda zato što ga voli i uvažava, već zato što demos tretira kao puki objekt manipulacije u svom pohodu na vlast. Poredeći slavnog Perikle sa njegovim naslednicima, Tukidid ističe kako je „Perikle obuzdavao masu i nije dopuštao da ga ona vodi, dok su oni posle njega krenuli da laskaju i ugađaju prostom narodu ne bi li stekli prvenstvo i nadmoć u odnosu na druge”.3) Gojeći iracionalna narodna htenja, demagog se pokazuje kao porobljivač naroda. Jer samo onaj vršilac vlasti koji je učitelj vrline, istinski je čuvar slobode jednog polisa (političke zajednice). Zato što svet moralnih normi pripada carstvu slobode, dok svet telesnih prohteva i strasti pripada carstvu nužnosti. Otuda svako spoljno oslobođenje, lično ili nacionalno, započinje osvajanjem unutrašnje slobode kroz pobedu vrline nad strašću.

U Atini je podilaženje narodu posle Perikleove vladavine dovelo do toga da je demos ćutke prihvatio Pisandrovu odluku o ukidanju demokratskog poretka i uvođenju oligarhije. Rečju Čavoškog, „kada je Pisandar sasvim otvoreno objasnio da drugog spasa nema (od ukidanja demokratije i uvođenja oligarhije), prost narod je olako pristao najpre iz straha, a potom u varljivoj nadi da će se sve to kasnije moći da promeni”.4) Tako nam se otkriva ključno pravno-političko obeležje demagoške vladavine – krhost pravnih ustanova u poretku koji je demokratski po poreklu (formalnoj legitimaciji), a demagoški po manifestaciji. Razlog tome je to što je zakonitost (eunomija) glavna žrtva demagogije, a zakonitost je po Solonu „božanstvo” čije se dejstvo otkriva „u miru i harmoniji društvenog kosmosa”. Mudrim Atinjanima je, kako ističe V. Jeger, bilo jasno da je nesporna „uzročna veza između kršenja zakona i poremećaja socijalnog života”.5)

Uz to, laskanje strastima svetine od strane vlastodržaca-demagoga porađa politički ambijent kojim caruje laž, na šta jasno upozoravaju reči Atinjanina Diodita: „Došlo je dotle da i dobri predlozi, ako su izrečeni iskreno – nisu ništa manje podložni sumnji od loših. Tako i onaj govornik koji bi hteo da ubedi u najopasnije poduhvate mora da pribegne obmani da bi pridobio mase, isto kao što i onaj koji iznosi poštene predloge mora da laže, da bi mu se verovalo”.6)

Osnovna strast koja rukvodi iracionalna htenja svetine u javnom životu i čijom zloupotrebom demagog goji svoju moć, je želja demosa da ima više ili pleonexia.7) Istovremeno, pošto se svetina (plethos) rukovodi strastima, a naročito pohotljivom strašću da ima više (pleonexia), ona je u javnom životu ćudljiva i prevrtljiva, što se materijalizuje kroz donošenje spornih i rizičnih odluka, a pre svega takvih kojima se vlast carte blanche prepušta u ruke vlastoljubivih pustolova i varalica, koji isključivo žive za i od vladavine (ne i politiku kao vrhunsku misaonu deltanost). Međutim, kao što svetina vremenom postane žrtva svojih strasti u politici, tako se i demagozi iz gospodara gomile često pretvaraju u žrtve njene ćudljivosti.

Da Vas podsetimo:  SREMSKI AUTOPUTEVI: Što više kilometara, skuplja izgradnja? ZAŠTO?

Demagoško nalaženje oslonca u strastima neodgovorne svetine, „koja se lako povodi za onim što je njoj poželjno i ugodno ili čak osuđuje ono za šta je sama kriva”, čine da „polis (politička zajednica, Z. Č) nije ništa drugo doli velika gomila, u kojoj se strasti jednog čoveka sučeljavaju sa strastima drugih, dok je um ućutkan”. Sledstveno, duhom političke zajednice koja nije okupljena oko idejne vertikale, tačnije zajedničke zavetne žrtve (po F. De Kulanžu u temelju svake političke zajednice položen je religiozni kult), već oko obećanja zadovoljenja htonskih strasti obećanja sticanja, počinje da vlada sveopšta zavist i otimačina kao siguran znak skorog raspadanja polisa. Zato Solon, po rečima V. Jegera, nastupa kao „upozorivač svojih sugrađana, koji se zaslepljeni interesima, uništavaju u borbi. Vidi kako grad ubrzo srlja ka provaliji, pa on hoće da zaustavi tu preteću propast. Gonjeni strašću za dobiti, vođe naroda se bogate nepravedno, ne štede ni imanje države ni imanje hrama”. Takvu državu, po Solonu, „pogađa božja kazna, koja nije loša žetva i kuga, kao za Hesioda, nego se ona sprovodi u vidu poremećaja socijalnog organizma, kakav izaziva svako kršenje prava. U takvoj državi izbija stranačka svađa i građanski rat, ljudi se istrebljuju na skupovima koji poznaju samo nasilje i nepravdu, velike gomile ljudi bez sredstava moraju da napuste otadžbinu i odlaze u ropstvo za dug. I mada bi neko hteo da izbegne tu nesreću i da se zavuče u najskrovitiji kutak svog doma, ipak će opšta nesreća naći i njega, ona će preskočiti dovrišne zidove i obezbediti sebi ulaz”.8)

Istovremeno, kako se demagoška vladavina rađa u ambijentu u kome se podstiču iracionalnosti, sloboda rasprave, kao preduslov svakog sabranog i racionalnog promišljanja u politici, prognana je iz političke zajednice kojom upravlja demagog. Tukidid navodi primer demagoga Kleona, koji poriče ulogu mudrosti u politici i protivnik je sučeljavanju stavova, zbog čega intelektualce smatra za „pravu pogibelj za opstanak države”. Od njih su „mnogo korisniji oni drugi, koji se ne uzdaju u svoju mudrost niti dovode u pitanje važeće zakone, od kojih nisu pametniji, pa manje osporavaju besede veštih govornika”.9)

Demagogija boje „Pinka”

Iskustvo atinskog političkog života pruža odgovor zbunjenim Vučićevim savremenicima, zašto politički život u Srbiji svakim danom sve više nalikuje raznim „farmama” i „parovima”. Razlog je demagogija, koja je pod legitimacijom demokratije, zacarila u Srbijinom političkom životu. Istovremeno, demagogija, koja se pokazuje kao podilaženje i gojenje najnižih strasti svetine od strane vlastodržaca, objašnjava zašto su u Srbiji Željko Mitrović i Milomir Marić glavni Vučićevi pomagači u stvaranju rijaliti političkog ambijenta. Preciznije, Vučić je sa svojom demagogijom, zajedno sa medijskim trovačem Mitrovićem, učesnik u velikom projektu moralnog razbijanja i duhovne degradacije Srpstva. On je pokrenut početkom dvedesetih godina prošlog veka, u trenutku kada je, s jedne strane, posle pola veka titoističkog jednumlja započelo političko oslobađanje Srbije, a s druge strane, oslobodilačko-otadžbinski rat srpskog naroda u Krajini i BiH.
Ovaj projekat je zamišljen da bude glavno pozadinsko, petokolonaško oruđe za raslabljivanje, dezorjentaciju, razbijanje i postepenu okupaciju matice Srbije. Trebalo je primitivizmom i podkulturom duhovno inferiorizovati Srbe, a demagogijom obesmisliti demokratiju, obljutaviti politiku kao umnu veštinu i onesposobiti državu. Istovremeno, demagogija najbolje uspeva na tlu na kome je prethodno posejan kukolj primitivizma, jugo-internacionalističke i vulgarno materijalističke podkulture, tajkunizacije, kriminalizacije i sveopšte komercijalizacije.

S toga se bez ikakvog preterivanja, osnivanje „Pink” televizije može uzeti ne samo kao simbolički početak untrašnjeg duhovnog rata protiv svetosavskog duhovnog nasleđa, već i kao rodno mesto savremene srpske političke demagogije. Atinsko istorijsko iskustvo nas opominje, da oba procesa, vulgarizacija srpskog duha i demagoško urušavanje srpske politike, imaju jedan cilj – razaranje duhovnih osnova jedne zajednice i konačno kolaps njenog samostalnog političkog života.

Da Vas podsetimo:  BAKA STANA NAPUNILA 100 GODINA: Ne nosi naočare, pije kaficu sa komšinicama i jede sve što snajka spremi!

Najnoviji simptomi stare bolesti

Neki događaji iz poslednjih par meseci upečatljivo dokazuju da demagogija Srbiji donosi iste one kobne probleme sa kojim se u prošlosti suočavala atinska državi.

Ukratko, nasilje u Savamali potvrđuje da je zakonitost (eunomija) prva žrtva demagoške politike, jer u demagogiji vladaju ljudi a ne zakoni. Posledično, pravna nesigurnost izazvana bezakonjem, stvara uslove za porast različitih društvenih konflikta, a ovi vode u rastakanje političke zajednice.

Potom, usled potpune utonulosti srpske politike u partijaške i klanovske sukobe, na udaru demagoške političke matrice našle su se pojedine za državu vitalne ustavne institucije. Tako je Vučićev „nezavisni analitičar” D. Anđelković, po principu „zbog Nikole mrzim Sv. Nikolu”, konfuzno i krajnje laički, uz čitavnih niz pogrešnih ustavnopravnih zaključaka preko Tomislava Nikolića napao samu ustanovu neposredno izabranog predsednika države.10) (Npr. Anđelković tvrdi da je šef države imao veća ovlašćenja po Ustavu Srbije od 1990. nego po sadašnjem Ustavu, što je suprotno tvrdnji pisca Ustava od 1990. i doajena srpske ustavnopravne nauke, R. Markovića)11) Po Anđelkoviću, može se realno očekivati da će u postupku promene Ustava, a nje će zbog EU biti jer „o tome vrapci na grani pevaju”, Srbija dobiti slabog šefa države koga će birati parlament. Ovim bi srpski vlastodržci izvršili jedan od bitnih zadataka u procesu ustavne denacifikacije Srbije, eliminisanje nametnute „hipoteke autokratskog šefa države” iz Miloševićeve ere, kako se 2006. izrazila grupa eksperata Beogradskog centra za ljudska prava.12) Ustavna denacifikacija Srbije koje se od 2006. sprovodi postupno, treba da se završi po modelu posleratne denacifikacije Nemačke. SR Nemačka je 1949. umesto nesposredno biranog, što znači jakog predsednika, iz predratne Vajmarske Nemačke, kao ondašnje zamene za nemačkog cara, dobio posredno biranog, što znači slabog predsednika. Ili po modelu, razoružana država dobija protokolarnog, razvlaćenog komandanta – šefa države. Uostalom, i anglosaksonski obračun sa nemačkim državotvornim tradicijama se odvijajo po liniji obračuna sa pruskim militarizmom i pruskom autokratijom.

I najzad, atmosfera koja od prve sednice vlada novim sazivom Narodne skupštine potvrđuje da će predstavničko telo od efikasnog kontrolora izvršne vlasti i verodostojnog reprezenta političke volje naroda imati skaradnu rijaliti formu, koja sasvim odgovara demagogiji kao carstvu laži i prostakluka.

Zakonomerno, u državi koja je lišena osnovinih atributa suverenosti, narodno predstavništvo, koje bi trebalo da izražava volju naroda kao nosioca najviše (suverene) vlasti, pretvara se u puku mašinu za izglasavanje na strani napisanih zakona.

Sledstveno, funkcija kontrole izvršne vlasti u zemlji pod inostranim tutorstvom prelazi sa narodnog predstavništva na okupatorove centre moći – bretonvudske i briselske ustanove. Zato od donošenja Ustava od 2006. godine do danas, a verovatno i ubuduće, u Narodnoj skupštini nećemo imati na dnevom redu interpelaciju predviđenu važećim Ustavom, koja je uz neizglasavanje budžeta najefikasnije sredstvo parlamentarne kontrole Vlade.

Jednom rečju posle ere demagogije, i u Srbiji, kao i u staroj Atini, neće ostati ni kamen na kamenu od pravnih institucija, vladavne zakona i demokratije; i na kraju, kao i u slučaju Atine, neće ništa ostati ni od samostalnog političkog života.

Koreni današnje demagogije u Srbiji

Demagogija je Aleksandru Vučiću imanentna kao način vladanja. Politički se rodio pod upravljanjem čoveka koji je s ponosom isticao da mu je rukovodno načelo makijavelistički amoralni princip da cilj opravdava sredstvo, što je konkretnim radnjama toliko puta potvrdio. Svoju političku emancipaciju Vučić je ostvario u SNS, stranci koja četiri godine od osnivanja nije imala svoj program, što više od svega govori o motivu političkog okupljanja neoradikalskih prebega. Pri tom, Vučić se u SRS naučio idejnoj nekonzistentnosti kao nužnom izrazu dominacije makjavelističkog kreda. Jer su početkom devedesetih godina „žestoki” protivnici zapadne pseudoimperije bili istovremeno najglasniji zagovornici liberalne ekonomije, tvrdeći, između ostalog, da je država po prirodi loš vlasnik. U javnim istupima bilo je očigledno da su vođi srpskih neoradikala i njegovim đacima, a najbolji po svedočenju vođe bio je A. Vučić, mnogo bliži zapadni socijal-darvinizam, kao i određenje nacije prema krvno-teritorijalnom kriterijumu, nego hrišćanski, svetosavski pogled na naciju kao zavetno-žrtvenu zajednicu. Jednom rečju, Vučić je politički rođen i stasao u sredini koja je lični politički uspeh stavila ispred vrline, koja je svoj nacionalizam i antiglobalizam sinkretički oblikovala tako da ima narodu prijemčivu domaću epsku, (u smelosti, ali ne i u vrlini) dinarsku violentnu formu i zapadnu, anahronu napoleonovsko-macinijevsku (revolucionarni, ateistički nacionalizam 19. veka), slobodno-zidarsku ideološku sadržinu.

Da Vas podsetimo:  Koja je opština mladima najpopularnija: Nekada su svi išli na Novi Beograd, ali nije više tako

Pošto problem srpske politike nisu pojedinci, niti strnake, pa ni Vučić i naprednjaci, kao što se ni rešenja problema ne kriju u pojedincima i strankama, demagogiju nisu porodili pojedinci, već dominantni model politike, prema kome je selektovana kadrovska struktura. Politički model koji obeležavaju demagogija i iz nje prosteklo partijaštvo, opšte bezakonje, kriza pravne i moralne svesti, odsustvo načelnosti, bezidejnost i politička nedoslednost, korumpiranost, voluntarizam, preziranje struke, dominacija ličnih i grupnih interesa nad interesima zajednice, idealni je ambijent da se ambiciozni, a beskrupulozni polusvet domogne unosnih upravljačkih funkcija u državi i uđe nenadano u krug političke „elite”. Ovakav društveni ambijent, koji je dodatno tranziciono „začinjen” histeričnom globalističkom i euro-progresističkom pomodnošću i hiperprodukcijom lažnih fakulteta, profesora i diploma, pomaže uzdizanju tipova ljudi koje je I. Iljin označio kao poluintelektualca, „koji nema dovršeno obrazovanje, ali se naslušao i načitao dovoljno da bi imponovao drugima «prirodnom obrazovanošću». U suštini, on ne zna i nema ništa, ali ni izdaleka ne poima gde se završava njegovo znanje i umenje. On nema svoje ideje, ali zastrašuje sebe i druge tuđim, etiketa formulama: a kada pokuša iskazati nešto samostalno, odjednom otkriva svoje uboštvo. Složenost i prefinjenost sveta, popuno su mu nedostupne: za njega je sve prosto, sve je dostupno, sve se rešava odjednom i samouvereno. Osnovni njegov organ je – emotivna reakcija, praćena površnim rasuđivanjem. On ne poznaje duh; nad religijom se izruguje; čast je za njega «relativni pojam». Zato veruje u tehniku, snagu laži i intrige, u dozvoljenost poroka”.13) Eto iljinovskog odgovora zašto je u glavama naših eurounijata sve do krajnosti prosto i zašto se sva rešenja svode na pridruživanje EU, usvajanje zapadnih zakona i vrednosti i protestantizaciju nacionalnog karaktera. I zašto se „politički” tako dobro razumeju svetina gladnih očiju i manipulatori njihovih života, demagozi-poluintelektualci.

Gore navedena spoljna obeležja povezuju demagogiju srpskog višestranačja sa demagogijom iz epohe Brozovog političkog monizma. Otuda su savremeni demagoški trovači i rastakaoci srpskog političkog, a time i državotvornog života i nacionalne svesti, bilo u ulozi lažnih patriota ili otvorenih petooktobarskih prevratnika i izdajnika, dosledni naslednici Brozove okupacije Srpstva. Jer, se Brozova posleratna okupacija sprovodila demagoškim gojenjem iracionalnih i vulgarnih narodnih htenja u ime kojih su Srbi sopstvenim rukama, a za tuđ račun, iz svoje zajednice isterivali vrlinu. Zato posle podizanja spomenika Đinđiću, možemo da se nadamo da će Vučić započeti sa vraćanjem Brozovog imena ulicama i trgovima srpskih gradova, kojima se vijore zastave sa žutim EU petokrakama. Okupacija Srpstva sprovedena demagoškim gojenjem niskosti i obećanjima zemljaskog raja kod svetine, drugo je ime za Broza, Đinđića, Vučića i EU. Birajući model vladavine, Vučić bira društvo u istoriji, a Srbija ropstvo ili slobodu!

Zoran Čvorović

fsksrb.ru

___________________________

K. Čavoški, Moć i prevlast: Tukididova politička misao, Beograd, 2015.
K. Čavoški, nav. delo, str. 84.
K. Čavoški, nav. delo, str. 92.
K. Čavoški, nav. delo, str. 101.
Jeger, Paideia: oblikovanje grčkog čoveka, Novi Sad, 1991, str. 85.
K. Čavoški, nav. delo, str.
K. Čavoški, nav. delo, str.
V. Jeger, nav. delo,
K. Čavoški, nav. delo, str. 93.
pecat.co.rs/2016/05/predsednicke-igre-prestola/
R. Marković, Ustavno pravo i političke institucije, Beograd, 2008, str. 326-327.
M. Pavlović, Prikrivena ustavna denacifikacija, vidovdan.org/index.php?option=com_content&view=article&id=9873:prikrivena-denacifikacija-u-ustavu-od-2006&catid=37:politika&Itemid=40
I. Iljin, U potrazi za pravednošću, Cetinje, 2001, str. 21.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime