Srbija

Zemlja među… kukavicama?

5
1295

Da li je Novak Đoković savremeni srpski junak i neko koga valja zaštititi od nezahvalne, nezajažljive gomile? Da li je to nedavno upokojeni JNA general Vladimir Trifunović?

Vladimir Trifunović
Vladimir Trifunović

B92 na oba ova pitanja odgovara potvrdno. Ova medijska kuća je, uživajući neskrivenu internet podršku svoje publike, proteklih dana uzela u zaštitu i Đokovića i Trifunovića, obojicu braneći od zamišljenog „prosečnog Srbina“.

Jasno, razlozi zbog kojih bi se njih dvojica mogli naći na nišanu „prosečnog Srbina“ ne mogu biti različitiji.

Đoković je u navodnoj nemilosti zato što je ispao već u drugom kolu Otvorenog prvenstva Australije. Izveštač B92 iz Melburna napisao je tim povodom članak čiji naslov dovoljno govori: „Postao je lovina drugih, nemojmo ga i mi loviti“, a na večito živahnom portalu „devedesetdvojke“ mnogobrojni posetioci ostaviše lavinu komentara sličnog prizvuka, osuđujući one koji sada napadaju Đokovića i time gaze preko svega što je on „uradio za Srbiju“.

Trifunović je, naravno, daleko ozbiljniji slučaj, pošto je tu reč o ratovima devedesetih, koji su njega bili zatekli na čelu Varaždinskog korpusa. Istorija će ovog oficira neminovno pamtiti po njegovoj sudbonosnoj odluci od 22. septembra 1991. godine, kada je pristao da se preda hrvatskim snagama i prepusti im varaždinsku kasarnu, dobijajući zauzvrat bezbedno povlačenje za svih 280 vojnika kojima je neposredno zapovedao u tom trenutku.

„Da li te iznenađuje da mi ni danas nemamo konsenzus o ispravnosti odluke tog čoveka, kada je odlučio da, između smrti i života, život odabere kada je odlazio iz Varaždina?“, upitala je voditeljka „Kažiprsta“ na B92 Suzana Trninić svoju gošću, na samom početku razgovora od protekle srede, 18. januara. Gošća je bila javnosti dobro poznata Antonela Riha, nekada i sama novinarka B92 ali i RTS-a, koja se, dabome, spremno složila sa voditeljkom da „mi nemamo taj konsenzus“, dodajući i sledeće:

„O generalu Trifunoviću evo mi sada ovde pričamo i nisam sigurna koliko će mediji uopšte da posvete pažnje tom čoveku, koji je zaista učinio jedno hrabro delo.“

NAGLAVAČKE RASPRAVA

Trninić i Riha su, dakle, odmah nametnule tri po njima neupitna zaključaka: 1) da je Trifunovićeva odluka o predaji bila ispravna, pa i odvažna; 2) da je za taj čin, umesto tako prirodne i ljudske zahvalnosti, Trifunović od srpskog društva i države dobio samo osude i proganjanje; i 3) da srpska glasila izbegavaju da najzad upoznaju srpsku javnost ne samo sa ispravnošću Trifunovićeve odluke, nego i sa nepravednim posledicama koje je general kasnije snosio. Od toga je njihov razgovor krenuo. Što je, mora se primetiti, pomalo neobičan pristup javnim raspravama i uopšte novinarstvu, a naročito osetljivim pitanjima kao što su rat, predaja, junaštvo, pravda, nepravda… Valjda bi dotični zaključci trebalo da budu izvedeni, odnosno dokazani, a ne da se zdravo za gotovo uzimaju kao polazište u raspravi.

Obrtanje rasprave naglavačke jeste stari običaj B92 novinara, a u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, zapravo im predstavlja svojevrsnu nužnost, zato što su sva tri „zaključka“ Suzane Trninić i Antonele Rihe uistinu neodrživa ukoliko se pobliže osmotre, te nikada ne bi mogli da budu izvedeni i logički izgrađeni.

Najpre, Trifunovićeva odluka nikako ne može biti ocenjena ni kao ispravna, a kamoli smela. U najboljem slučaju, ona se može pravdati kao – iznuđena. I to samo ukoliko su poraz i pogibija stajali kao jedina alternativa predaji. To opet ne bi značilo da je Trifunovićeva odluka bila nužno valjana, pošto, koliko god surovo zvučalo, poraz i stradanje mogu biti opravdani sa vojnog stanovišta, ako su neprijatelju istom prilikom naneti veći, ili pak strateški važniji gubici, koji ga udaljavaju od konačne pobede.

Predaja Varaždinske kasarne stoga može da bude razumljiva samo u slučaju da je poraz u suprotnom bio neizbežan, te da dotični poraz ne bi od hrvatskih napadača zahtevao ozbiljnije i dalekosežnije žrtve. Oko ovih tačaka, međutim, u srpskoj javnosti nikada nije vođena bilo kakva ozbiljna rasprava, tako da laici, poput pisca ovih redova, mogu samo da nagađaju da li je Trifunović zbilja bio u bezizlaznom položaju, odnosno da li je, spasavajući svoje vojnike, istovremeno sačuvao i hrvatske napadače, što je onda neizostavno otežalo borbu ostalih JNA vojnika koji su se takođe našli u okruženju (a u Hrvatskoj su 1991. sve kasarne bile na udaru), i direktno ugrozilo narod koji je JNA bila obavezna da brani.

BOLjE DA SE NIJE PRAVDAO

Poredeći Varaždin sa ostalim slučajevima napada na JNA kasarne, dalo bi se zaključiti da predaja nije bila jedina mogućnost za Trifunovića da spasi svoje vojnike. Ali, čak i da jeste, to opet ne znači da je, kako nam natura B92, njegova odluka bila – hrabra. Ona to naprosto ne može biti, jer povlačenje, čak i kada je strateški korisno ili mudro – a u ovom primeru je jasno da Trifunovićeva odluka nije bila povezana ni sa kakvom dalekosežnom strategijom – nikada nije hrabro.

Da Vas podsetimo:  Protesti građana Srbije protiv nasilja i mrvice sa biračkog stola naprednjaka

Dalje, Trifunović je u Srbiji prošao daleko bolje nego što bi u nekoj drugoj državi. Kada je 1994. osuđen za izdaju, odležao je dve godine zatvorske kazne pre nego što ga je pomilovao tadašnji predsednik SR Jugoslavije Zoran Lilić. Posle toga se, praktično do kraja života, borio da, kako je govorio, skine ljagu sa svog imena. U toj borbi je, međutim, sam podrivao moguću opravdanost svoje odluke, pošto je za istu iznosio razloge koji pod milim bogom ništa nemaju sa vojnim pitanjima.

Tako je, recimo, u intervjuima, člancima i knjigama kazivao da su mladići koje je „spasao“ bili „sirotinjska deca“, pošto su sinovi povlašćenih bili uveliko izmešteni iz područja nastupajućih ratnih dejstava. Ako je to tačno, onda je tu reč o posebnom problemu, koji nema veze sa vojnom stranom Trifunovićeve odluke. Sklanjanje povlašćenih sinova i isturanje sirotinjske dece, ako je toga uistinu bilo (a sva je prilika da jeste, mada Trifunović malo i dramatizuje, pošto ranih devedesetih nije bilo sirotinje u smislu u kojem je ona prisutna danas), zahtevalo bi posebnu istragu o korupciji u vojnom vrhu i nedoličnim ustupcima političkim ili društvenim moćnicima – ali nikakva korupcija ne može da bude opravdanje za neispunjavanje vojničke zakletve u pravednom ratu! A rat protiv hrvatskih napadača bio je itekako opravdan, što svedočenja Trifunovića i onih koji ga brane nedvosmisleno dokazuju, čemu ćemo se vratiti kasnije.

Dakle, to što se Trifunović naknadno hvalio kako je spasao živote sirotinji, odnosno, da je on zapravo odbio da učestvuje u „nepotrebnom razaranju“ i „besmislenim ratovima“, kao posledicu ima jedino to da njegova odluka o predaji kasarane deluje još sumnjivija u vojnom pogledu. A za profesionalnog vojnika, pogotovo oficira, upravo bi vojna strana svakog izbora morala da bude presudna.

U moralno opravdanom ratu, zanemarivanje vojnih ciljeva zarad navodnih „humanitarnih“, „pacifističkih“ ili „socijalnih“ potreba, predstavlja suštinski nemoral, tačnije, licemerni kukavičluk. A to je naročito nedopustivo ako dolazi od strane profesionalnih vojnika.

U krajnjem slučaju, ako vojnicima prepustimo da budu kukavice, šta onda da rade glumci, pevači i ostala inteligencija?!

A KONSENZUS O HRVATIMA?

Pod tri, Trninić i Riha greše, ili pak svesno obmanjuju javnost, kada šire uverenje kako je, kao tema, Trifunović zapostavljen ili omalovažavan u srpskim glasilima. Njegova smrt od 15. januara objavljena je u gotovo svim sredstvima izveštavanja i nije se dao primetiti niti jedan osvrt na Trifunovićev život, a da je bio nepovoljan po preminulog generala. Naprotiv, on je bez izuzetka opisivan kao „junak“ koji je „spasao živote vojnika“.

Trifunović, naravno, možda nije ni zaslužio da bude nazivan izdajnikom. Jesu njegovu odluku branili nedolični, jeste se i sam branio nedolično, ali to opet ne znači da nije imao opravdane razloge da tog ratnog septembra, pre više od četvrt veka, položi oružje onako kako je uradio. Trebalo bi uzeti u obzir i činjenicu da su mu hrvatski napadači bili uzeli ženu i decu kao taoce. U olakšavajuće okolnosti može mu se ubrojati i kolaps države kojoj se bio zakleo na vernost, pa i vojske kojoj je služio. Sigurno je da lakog izbora nije imao.

Ali, da ponovimo: odluka koju je doneo nikako nije bila hrabra. Sve i da je bila najbolja moguća, ili najmanje štetna – hrabra nije bila.

Antonela Riha, Suzana Trninić, B92 i ostala drugosrbijanska klika bi, međutim, želela da nas baš u to ubedi. Da je general Trifunović povukao hrabar potez. Upadljivo im je stalo do toga da čin njegove predaje predstave kao smelost i odvažnost. I rade to već četvrt veka. Zahtevajući od celokupne javnosti da se bespogovorno složi s njima. „Da li te iznenađuje da mi ni danas nemamo konsenzus o ispravnosti odluke tog čoveka…“

Isto bi, poređenja radi, bilo da nas ubeđuju da je Ivica Dačić visok. Nekom je možda pametan; nekom lep; nekom, ko zna, moguće čak i pošten; ali visok vala ne može da bude.

Tako ni Trifunovićeva odluka ne može da bude hrabra. Otkad je gavran pocrneo, hrabrost ipak znači nešto drugo.

Zabrinjavajuće je, međutim, koliko su daleko Trifunovićevi nedolični branioci odmakli u sluđivanju srpske javnosti, koja je, sudeći po internet reakcijama posetilaca na vesti o generalovoj smrti, u značajnoj meri saglasna sa Antonelom Rihom. Još je poraznije koliko je srpsko društvo daleko od saglasnosti oko uzroka ratova devedesetih, iako im je uzrok bukvalno pred nosom sve ovo vreme:

Da Vas podsetimo:  Da li treba omogućiti glasanje na izborima sa 16 godina?

Hrvati.

Hrvatski ekstremizam je početak i kraj svake priče o korenima jugoslovenskog krvoprolića. Ili bi barem morao da bude. Slučaj varaždinske predaje generala Trifunovića to i potvrđuje, bez ikakvog ostatka.

NI DECU NISU ŠTEDELI

Pre nego što je Trifunović rešio da položi oružje, kasarna u Varaždinu je punih sedam dana bila pod opsadom i napadima hrvatskih snaga. Eto sve istine o „velikosrpskoj i jugo-komunističkoj agresiji na Hrvatsku“!

Uz, naravno, onaj jeziv dodatak, da su napadači kao taoce držali generalovu porodicu.

Otiđimo na čas do donbaskog ratišta, poprišta još jednog veoma krvavog sukoba koji po mnogo čemu podseća na ustanak krajiških Srba protiv obnovljenog fašizma. Moja malenkost provela je tamo gotovo celo prošlo leto. Razgovarao sam u Donjecku često sa Danijelom, jednim od poznatijih boraca u donjeckoj vojsci. Poznat je, između ostalog, i po tome što je u njihove redove stupio pravo iz Kijeva, gde je bio rođen, odrastao i živeo sve do majdanskog prevrata, kada je ne časeći časa pojurio da brani donbaski narod od krvoloka odanih kijevskoj hunti. U Kijevu mu je ostalo sve, pa i bivša žena sa detetom. Kada sam ga pitao da li oni sada imaju problema zbog njegovog stupanja u redove donbaske vojske, odgovorio mi je:

„Nemaju, zato što ovde vlada nepisano pravilo da jedni drugima ne diramo porodice. Mnogo ima ovakvih slučajeva kao što sam ja. Mnogi među našim borcima i dalje imaju porodice sa one strane fronta, kao što su i mnogima među Ukrima žene i deca ostala sa ove naše strane. Kad bi neko u njih dirao, na bilo kojoj strani, krenula bi osveta i krvi bi bilo do kolena. Srećom, niko nije toliko bezuman da uradi bilo šta slično. Porodice se ne diraju.“

Rat u Donbasu ne manjka u zverstvima i surovostima. Naprotiv, neke od priča izazivaju jezu čak i nama sa Balkana, naviklim na svakojake ratne grozote. Ali čeljad vojnika, eto, tamo ne spadaju u legitimne mete.

U Hrvatskoj devedesetih, međutim, ni deca nisu bila pošteđena.

Suzana Trninić i Antonela Riha to dobro znaju. U pomenutom „Kažiprstu“ su i spomenuli tu činjenicu da je porodica Vladimira Trifunovića bila u rukama hrvatskih napadača na kasarnu. Kako je onda moguće da Trninić, ni Riha, ni B92, ni ostala glasila, niti jednog trenutka ni ne pomisle da najzad progovore istinu o uzrocima i povodima jugoslovenskih ratova devedesetih?!

Hrvatska propaganda o navodnoj „Miloševićevoj agresiji“ na „lijepu njihovu“ i inače je neodrživa, ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što su i Franjo Tuđman, i Stipe Mesić, i Josip Boljkovac, kasnije priznali da su oni bili ti koji su hteli rat. Ali je ta propaganda posebno razobličena kada se uzmu u obzir slučajevi kao što je kasarna u Varaždinu i porodica generala Trifunovića.

KUKAVIČLUK KAO NORMA

Cela fantazija o „srpskoj krivici“ pada u vodu upravo na primerima kao što je kasarna u Varaždinu. Zato je posebno besramno kada Trifunoviću u odbranu staju oni koji, poput Suzane Trninić i Antonele Rihe, nisu spremni ili sposobni da sagledaju prave razloge zbog kojih je došlo do ratova i razaranja devedesetih.

I zato Trifunovićeva odluka, kako god da je neko pravda ili osuđuje, ne može da bude hrabra.

U to vreme, kada je Trifunović izabrao da položi oružje, hrabrost je bila nešto drugo. Ko je bio hrabar, tada je uzimao pušku u ruke i odlazio da brani srpski narod od novog ustaškog genocida. Takvih je bilo, i njima je, a ne Trifunoviću, srpsko društvo obavezno da se oduži – makar tako što ih više neće hapsiti i slati u Hag ili, još gore, u Split, gde je završio Kapetan Dragan pošto mu zvanična Srbija ni na koji način nije pomogla da izbegne izručenje neprijateljima koje je na bojnom polju potukao do nogu.

Prodavati kao hrabrost nešto što hrabrost nije, niti može da bude, predstavlja čisto beščašće. Što je takvo beščašće pustilo korenje u svim porama srpskog društva, jeste ključno objašnjenje političkog i državnog sunovrata Srbije u 21. veku.

Od Petog oktobra naovamo, smenjuju se vlasti, svaka kukavičkija od prethodne. O nama podanicima ništa lepo ne govori to što ih redom trpimo, sve manje i sve ređe se upuštajući u ma kakav oblik otpora. Dok kukavičluk postaje nova norma. Od ljudi se danas maltene očekuje da postupaju u skladu sa najuskijim mogućim shvatanjima sopstvenih potreba i najnezrelijim negovanjem ličnih zadovoljština.

Zato je onoliko cirkuski i izgledala cela ujdurma oko onog nesrećnog voza.

Sa jedne strane imamo režim koji je po kompoziciji, na 21 jeziku, išarao „Kosovo je Srbija“. Uzalud. Mogu i na 200 jezika da ispišu, svejedno. Ništa im ne vredi. Sve dok se ne sete da to isto, ali na jednom, srpskom jeziku, stoji u preambuli izvesnog spisa koji je ipak malo obavezniji nego natpisi na vozu. Spis se zove Ustav Srbije, a sve što su raznim briselskim sporazumima „postigli“ Dačić i Aleksandar Vučić, nalazi se u jasnoj suprotnosti sa njim.

Da Vas podsetimo:  Ima li Srbija spoljnu politiku

Čuvati i sprovoditi Ustav jeste i odgovornije, i hrabrije, i potrebnije, nego slati vozove za Kosovsku Mitrovicu, a onda ih zaustavljati na pola puta. Vučićevi dežurni pravdaoci ubiše se od tada da nas uvere kako je predsednik Vlade odlukom o zaustavljanju voza ispoljio ne samo mudrost i uzdržanost, nego čak i hrabrost, ali je zapravo reč o postupku koji sa hrabrošću nema nikakve podudarnosti.

S obzirom na to da premijerovu porodicu niko ne drži kao taoce, njegovi postupci mogu da budu samo još manje razumljivi od Trifunovićeve predaje kasarane u Varaždinu.

KAD „BLIC“ VERUJE TOMI

Sa druge strane imamo… pardon, imali smo, one koji su kao bajagi bili stali u zaštitu Ustava Srbije od Briselskog sporazuma – Demokratsku stranku Srbije. I zaista, DSS jeste svojevremeno podnela Ustavnom sudu zahtev da ispita najpre sporazume Borka Stefanovića sa Editom Tahiri, a zatim i dogovore koje su sa Hašimom Tačijem postigli i potpisali Vučić i Dačić. Portparol DSS tih je godina bio Petar Petković. Gde je danas Petar Petković? Nije više u DSS, već u Kancelariji za Kosovo i Metohiju, koja, dabome, sprovodi upravo te briselske sporazume za koje je Petković onomad kao podozrevao da su protivustavni!

Ne samo da je u Kancelariji, nego ima obraza da drži govore u Kosovskoj Mitrovici, onim istim ljudima koje su i Vučićeva vlada, i DSS kadrovi poput njega, ostavili na cedilu. Da nije možda i njegovu porodicu neko kidnapovao pa ga ucenjuje?

Sa treće strane imamo medije, koji već danima kukaju protiv novog rata. U jadikovanju prednjači „Blic“, koji je objavio niz članaka sa oštrim kritikama izjave predsednika da će Srbija poslati vojsku na Kosovo ukoliko tamo počne ubijanje srpskog stanovništva. „Predsedniče, vi idite u rat, nas ostavite na miru: žestoke reakcije na izjavu Tomislava Nikolića“ – tako je glasio glavni naslov „Blica“ dan posle Nikolićevog istupa.

Zanimljivo je saznanje da uredništvo „Blica“, eto, veruje predsedniku da će Srbija braniti svoj narod ukoliko bude životno ugrožen. Oni koji imaju na umu sve dosadašnje „dogovore“ Beograda i Prištine, sve one neoprostive ustupke koje su Nikolić i njegovi politički saborci, pre svih Vučić, učinili na račun prištinskog terorističkog režima, teško da će predsednikovo busanje shvatiti ozbiljno, ali „Blic“ mu očigledno bespogovorno veruje. Što je samo po sebi veoma zanimljivo.

Ali bi još zanimljivije bilo čuti kako bi vrli urednici „Blica“ zaštitili Srbiji odan narod na Kosovo u Metohiji.

Da li bi ga čuvali onako „hrabro“ kako je general Vladimir Trifunović branio Srbe u Slavoniji? Da li onako kako brinu o preostalim Srbima u Hrvatskoj? Onako kako brane ćirilične table?

Ma neka ih pobiju; sami su i krivi, kad su se rodili u Mitrovici, ili Zvečanu… Je li to logika kojom bi se rukovodili „Blic“ i njegova publika u slučaju šiptarskog napada na četiri severne opštine okupirane pokrajine?!

IŠČAŠENO SHVATANjE JUNAŠTVA

Kukavičluk vlada Srbijom, i to ne od juče. Od kako su Srbi 1945. rešili da ćutke pređu preko ustaškog genocida, nešto kao da nije u redu sa ovdašnjim poimanjem hrabrosti. To iščašeno shvatanje se gomilalo i gomilalo, i tako danas, sedam decenija kasnije, dođosmo do „junaštva“ koje se redovno ogleda u povlačenju, zaustavljanju, popuštanju i predaji.

Nije da Srbi za sve to vreme nisu imali junake. Imali su ih devedesetih, poput legendarnog Milana Tepića koji je, u istim uslovima kao i Trifunović, napravio potpuno suprotan izbor. Imaju ih i danas, poput tog naroda koji uprkos svemu odbija da napusti Kosmet i prepusti ga šiptarskim teroristima. Ili poput onih desetina boraca koji su kao dobrovoljci osvetlali obraz srpskog oružja na donbaskom ratištu.

Ali da bismo ih imali i sutra, valjalo bi da se najzad odupremo toj podmukloj laži da odluke nalik onoj koju je septembra 1991. doneo general Trifunović, predstavljaju primer hrabrosti. Ne predstavljaju. Možda Trifunović i nije bio izdajnik, ali više je nego sigurno da nije bio junak.

Kao što, uostalom, to nije ni Novak Đoković. On je verovatno najbolji sportista koga je Srbija ikada imala, ali biti junak je nešto drugo. Nešto mnogo zahtevnije.

Miodrag Zarković

www.fsksrb.ru

5 KOMENTARA

  1. stevane pottvrdjujem ti sve.ali da krenemo od teksta.tekst izvanredan,samo je pisac zaboravio ko je tog kapetana dragana doveo,pitati DB,a da se povodom kampa u konjicu svaki srpski junak stideo.neko je to malo opisao,al je njih malo to pročitalo.što se tiče postupka generala,članak je ispravan,ali,ne branim generala ali je zaista žrtvovan,i da je pokušao da se suprotstavi,što bi svaki srbski oficir učinio ali ne i titov,nije imao nikakve šanse da povede borbu jer je logično da im mora ostala vojska priteći u pomoć,ali su bili žrtvovani.za to je njegov potez bio iznudjen i jedino ispravan zbog te dece koja nisu bila obučena.uostalom ta jna je bila po ustavu pripremana i ustrojena kako su to govorili tito i njegovi podrepaši,kao vojska koja je trebala da se suprotstavi stranom neprijatelju.onda je trifunović bio u pravu.

  2. Autor teksta očito nikada ništa nije uradio za Srbiju. Da jeste, drugačije bi pisao. Bio bi ismevan, ponižavan, izopštavan i proganjan. Kako su prošli svi koji su branili srpstvo u vreme ratova devedesetih na prostoru SFRJ? Uostalom, sve je davno objasnio Laza Lazarević u „Sve će to narod pozlatiti“.

  3. ti ssto kritikuju novaka neka se pogledaju u ogledalo i neka podju od sebe da li su oni nekoga pomogli u zivotu. novak pomaze nekome stalno i nikada nista lose nije rekao o nikome.komunisti nisu nikoga oslobodili .rusi su oslobodili srbiju . a komunisticku bracu hrvate i ostale ubice srpskoga naroda ostavile nekaznjene da na celu sa brozom vladaju jadnim srpskim narodom.u srbiji je i danas sve losije zato sto vladaju deca i unuci komunista koji bi sve izdali za stolicu

  4. Па нормално да „нешто није у реду“ са народом који је извојевао слободу не само за себе, него и за све околне „братске“ народе, да би потом добио нож у леђа од сваког. Са народом који се у име „братства“ одрекао не само претензија да буде уједињен, не само права да, као највећи, и као ослободитељ, доминира, него и не малог дела сопственог националног идентитета, да би за „награду“ био проглашен тлачитељским и злочиначким. Са народом који је у тренутку сабости оставио свог на цедилу, јер му се над главом навила сила вероватно већа од било које која је икад у историји у ганг стилу напала једну малу земљу. Која му је окупирала део територије и на превару покушава да га трајно одвоји. Која му је подметнула кукавичје јаје проданих и уцењених политичара који говоре једно а раде десето…

    После свих тих пораза, удара и траума, има ли народ Србије људско право на малодушност? Код појединца она може да потраје данима и недељама. Код народа, годинама и деценијама. То, наравно, није добро, али ствари се мењају набоље. А с тим и шанса да се појаве нове алтернативе, за разлику, оне праве. Кад год да се појаве, народ ће их препознати и поћи за њима. Јер народ је жив, а воља за животом на крају побеђује.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime