Srbin u sve sumnja, osim…

0
870

idolopokloniciDa li je u Srbiji moguće biti živ i biti čovek, ili je evolucija zakotrljala točak naopako pa Srbijom hodaju razna čudna bića samo likom slična nekadašnjem čoveku a delima raznim zverima, gmizavcima, hijenama, beskičmenjacima, parazitima? Verovatno su me zbog toga bolela leđa svaki put kada sam pokušavala da se uspravim. Nekako se namesti da mi uvek neko zasedne na njih, i pre nego što i shvatim šta me je snašlo, htela, ne htela, počinjem da puzim i posrćem i padam, i tako više na kolenima a manje uspravna a uvek u pokušaju da se uspravim, provodim život sagnute glave, povijene kičme, sa pogledom u pod.

Nadala sam se nekada davno, kao veoma mlada devojka, da ću upornošću i radom omogućiti sebi život dostojan čoveka, da ću jednoga dana moći da hodam visoko podignute glave. Sada, posle niza godina iza sebe, osećam gorak ukus poraza i razočarenja ne nazirući ni tračak svetlosti u mraku. Osima da se iselim.

Kazaćete mi kako uvek ima nade i da se nikada ne treba predavati. Možda i jeste tako, možda neko od vas i može da veruje, ali ja više ne. Potrošila sam život čekajući, verovala sam u pravdu, poštenje, u ljude. Pravde u Srbiji nema, poštenje je ostalo u pričama za malu decu, a čoveka nisam srela odavno. Susrećem patriote, opozicionare, radikale, socijaliste, Dačićevce, Vučićevce, Slobine, Titine, Šešeljeve, a nigde niko nije svoj. Svako u Srbiji pripada nekom, ima svoga gazdu, svoga gospodara kome služi, pred kojim kleči, čije ime spominje više nego ime Isusa Hrista.

Srbin u sve sumnja, samo ne u to da mu je vladajuća stranka i otac i majka. Ne, ne krivim nikoga što je tako. Izdešavali su se događaji i rušile se jedna po jedna naša iluzija i ideologija ostavljajući nas sada ogoljene i prazne da tumaramo izgubljeni i u vremenu i u prostoru.

Da Vas podsetimo:  Tvrtko, prvi kralj Jugoslavije, ili: Zašto Srbi treba da vode ljubav

Udaje mi se koleginica. Lepa, zgodna, mlada, kao što su sve devojke danas. Nokti nadogradnja, kosa nadogradnja, ten kvarcovan, telo teretana, usta nadograđena, kutija šećera, samo o krpicama i o putovanju priča, guguče ko da golub guče i tako… A mladoženja booogat, da takvog u Srbiji nema. Žao mi je što nisam Filip Višnjić da sastavim epsku pesmu i opišem svitu SNS-a i velikog prebeg pašu kako troši tri tovara blaga uzetoga iz državnih kasa od poreza raje od sultana. Vredi li mi da progovorim a da ne kažu da sam zlobna baba i da se ne osvrnu više na prvi a manje na drugi deo teksta.

I tako svi mrze sultana i o njemu govore loše, ali ipak više od pola će grada će ići da mu ljubi skute na proslavi svadbe sina od velikog vezira. Ja mogu da dobijem kritiku, zgražavanje, osudu, bojkot i kaznu. I što onda da govorim? Valjda zato što sam prosta, jer da nisam, iz ovih stopa otrčala bih do frizera i udarila ondulaciju da me vide i da budem viđena tamo gde se elita okuplja.

Jer, posle društvenih dešavanja političkog tipa, najvažnije za ženu u Srbiji je da ima dobrog frizera i dobru frizuru. Otkrila sam to sasvim slučajno. U osam sati ujutru čekam ispred frizerskog salona da me isfeniraju za proslavu nekoliko decenija moje bapske mature, kad tamo – dočeka me iznenađenje veće od onoga kad su Vučića pokušali da ubiju. Kaže mi fina devojka da moram da se najavim nekoliko dana unapred jer su svi termini popunjeni. Zahvalim se, okrenem i zaputim u sledeći. Kad ono, ista priča. Opet krenem dalje i tako po celom gradu. Svi termini popunjeni. Vratim se kući kao popišana. Ne zbog frizure već zbog moje fizike.

Da Vas podsetimo:  Heroji Halijarda?

Preračunam se koliko košta moj čas a koliko jedno feniranje, i koliko sam ja godina učila za to a koliko frizeri. I stvarno nisam kivna na njih. Sve sam shvatila. Kome još treba škola? Oni ljudi plaćaju porez državi, od žena prave lepotice, a u Srbiji je najvažnije biti lep, biti mlad i biti doteran – sve ostalo su, kako kaže Balašević, nijanse. Sam ministar jednom reče da se snađemo kako znamo i umemo, ukoliko nismo zadovoljni.

Kada malo razmislim, za politiku nisam. Previše mi je glava tvrda, mnogo sam matora da se menjam a i realno matora sam i za ono drugo što mlade aktivistkinje motiviše na akciju za brže napredovanje u stranci. I da budem poštena, nije se desilo ni jednom da na televiziji vidim bilo koju našu političarku neisfeniranu, nedoteranu, nesređenu, neispeglanu, nebotoksovanu. Recimo Cica Tabaković, Zorana Mihajlović, predsednikova žena Dragica.

A žene u Srbiji ugledaju se na svoje prve dame, kao nekada na Jovanku Broz u čije je vreme vladavine cela ženska populacija Srbije nosila visoke punđe. Sada svaka ima frizuru, dugačke nokte, šminku i sve ostalo u fulu, a šta će biti s kućom, hoće li se zapaliti ili neće, e o tome će misliti sutra, kao Skarlet o Hara u Prohujalo sa vihorom.

Prohujala sa vihorom je i naša sloboda, a meni preostaje da dopunim fond berući maline u nadnici. Ili to ili stranka. Hamletovska dilema.

Možda… ako još malo savijem grbinu, možda mi se slije pamet iz d…. u glavu.

Možda…

Slađana, kolumnista SRBskog FBReportera

facebookreporter.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime