Srbinu za sreću treba – parče buđavog hljeba!

0
543

Muzej Ponišavlja u Pirotu čuva najstariji komad hleba na Balkanu, odnosno vojnički hleb tain umešen pre 108 godina. Taj komad hleba bio je prvo vojničko sledovanje Aleksi Zdravkoviću, tadašnjem prvopozivcu mobilisanom za odlazak u Prvi balkanski rat. Komad ovog hleba prati vrlo zanimljiva priča…

Narednik Aleksa Zdravković sa hlebom koji mu je bio amajlija kroz Balkanske i Prvi svetski rat / Foto: printscreen

Najpoznatija hrana srpskog vojnika bio je tain, vojnički hleb. Interesantno je da je reč „tain” turskog porekla i znači „sledovanje”. Naša vojska je odmah posle tursko-srpskih ratova počela da proizvodi tain. Njegovi sastojci su: 70 odsto raženog brašna, 30 odsto belog brašna i sve se to zamesi, ne sa kvascem, već se napravi kvasno testo, uskislo testo, koje se zove komin.

Sledovanje vojnika je bilo 800 grama hleba. Srpski vojnik je tain jeo u kombinaciji sa starim sirom, uz luk, papriku i nezaobilazni vojnički pasulj. Svaka divizija imala je svoju poljsku kuhinju gde se kuvao i kupus, gulaš, paprikaš…

Muzej Ponišavlja u Pirotu čuva jedan od najstarijih komada hleba na Balkanu, odnosno vojnički hleb tain umešen pre 108 godina. Taj komad hleba bio je prvo vojničko sledovanje Piroćancu Aleksi Zdravkoviću, tadašnjem prvopozivcu mobilisanom za odlazak u Prvi balkanski rat.

Komad ovog hleba prati vrlo zanimljiva priča. Naime, prema majčinom zavetu vojnik Aleksa Zdravković nije pojeo svoje prvo sledovanje, već ga je čitavih šest godina nosio sa sobom, verujući da je amajlija koja će ga zaštititi od turskih, bugarskih i, kasnije, austrougarskih kuršuma. Ratovi su ga vodili od Pirota do Bitolja i Prilepa, u balkanskim ratovima, i od Mačve do Soluna u Prvom svetskom ratu.

Zdravkovićevi potomci očevu hlebnu amajliju i mnogobrojna odlikovanja ljubomorno su čuvali sve do šezdesetih godina prošlog veka. Tada su ipak pristali da sve ustupe Muzeju kada im je ponuđen besplatan priključak za struju.

Da Vas podsetimo:  DA SE HEROJ NIKADA NE ZABORAVI: Branislav je dao život za Kosovo, njegove kosti nikada nisu pronađene!

Zdravković je najpre vojevao u sastavu Trećeg pešadijskog puka Moravske divizije. Pre nego što će se pojaviti na mobilizacijskom mestu, majka ga je zavetovala da svoje prvo sledovanje taina ne pojede, već da ga čuva dok god može, a najbolje do kraja „razmirice” (rata). Za tajnu o komadu taina u vojničkoj torbici znalo je svega nekoliko Aleksinih drugova.

Kada je u bici na Oblakovskom visu metak pogodio Aleksinu čuturu, a on ostao nepovređen, zaključio je da je buđav komad hleba dobra amajlija. Usledio je rat sa Bugarima, a već sledeće, 1914, i sa Austrougarskom. Srbija ni godinu dana nije bila u miru, a Zdravković koji se nije vraćao kući i dalje se nije odvajao od svoje amajlije.

Treći pešadijski puk i podnarednik Zdravković ovoga puta našli su se u ravnici Mačve. Prilikom povlačenja na rezervni položaj desilo se da izgubi torbicu. Vratio se po svoju amajliju i našao je rizikujući glavu.

U bici na Kolubari je odlikovan i tada je celim pukom počela da kruži priča o hlebu koji Zdravković čuva od početka balkanskih ratova. Tain je postao znamenje puka i svi su počeli da veruju da donosi sreću. Usledilo je mukotrpno povlačenje preko Albanije, zatim odlazak na Krf i Solun. I saveznici Francuzi počeli su da pričaju o komadu buđavog hleba u torbici srpskog vojnika.

Posle rata, Zdravkovićevi saborci iz Pirota pričali su da su mu Francuzi nudili ogroman novac za ovo parče hleba, međutim, Aleksa nije hteo da izneveri majčin zavet.

Posle proboja Solunskog fronta, Zdravković se 13. oktobra 1918. sa Trećim pukom pobedonosno vratio u Pirot. Posle rata bavio se terzijskim poslom, a izdahnuo je naprasno 1941. godine kada je bugarska okupaciona vojska ušla u Pirot.

Da Vas podsetimo:  Neispričana priča prve dame Jugoslavije

Milan Bogojević
Izvor: Magazin Sedmica

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime