
Patrijarh Gavrilo o 27. martu
Uputno bi bilo da se ovde naznači i šta je patrijarh srbski gospodin Gavrilo (u svetu Đorđije Dožić) ne mareći za “istorijsku distancu”, izgovorio na beogradskom Radiju o prilikama nastalim neposredno po vojnom udaru:
“Pred našu naciju u ove dane sudba je ponovo bila stavila pitanje: kome će se privoleti carstvu? Jutros u zoru na to pitanje dat je odgovor: privoleli smo se carstvu nebeskom, to jest carstvu Božijem istine i pravde, narodne sloge i slobode. Taj večni ideal, nošen u srcima svih pravih Srba i Srpkinja, čuvan i razgorevan u svetilištima naših pravoslavnih hramova i ispisan na našim krstašima barjacima, jutros je osvanuo čist i svetao kao sunce, očišćen i opran od prašine, navejane na nj, i od svake mrlje… Čeda moja, u Duhu svetome, ponizimo se svi pred Bogom i uspravimo se pred ljudima. Ako je Bog s nama, šta nam mogu ljudi? Ako je živeti, da živimo u svetinji i slobodi; ako je mreti, da umremo za svetinju i slobodu, kao i mnogo miliona pravoslavnih predaka naših” (Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Beograd 1990, 251).
Ukoliko se ovom Patrijarhovom govoru može pripisati trenutno oduševljenje onim što se događalo tek neki sat ranije, navešćemo ovde i nekoliko njegovih poruka izgovorenih tri dana kasnije, u tekstu pod naslovom U čemu je značaj 27. marta?
“27. mart je po svom delu i značenju veliki dan, koji nas je u svojoj odluci i patriotizmu podigao do najvišeg stepena do kojeg ljudi mogu doći. On je izraz i osećanje celokupnog srpskog naroda, izraženog u mislima i delu i kao takav ima osobiti značaj. On nas je munjevitom brzinom sve sjedinio u svetosavskom rodoljublju, diktovanom našom čašću, koja ima jaku opojnu snagu i deluje kao opijum na naša patriotska osećanja, koja su nam u krvi urođena iz mleka majčina. To simboliše našu rešenost u spremnosti za najveće žrtve, ako to vitalni interesi traže od nas. 27. mart o tome je očigledan dokaz; on je bio prouzrokovan nesrećnim 25. martom oličenim u izdaji, nacionalnoj sramoti i gaženju životnih interesa našeg naroda, što ne može nikada imati svoje opravdanje. Slabići su nas bili predali bez borbe u naručje najljućih neprijatelja, ne vodeći računa o našoj prošlosti i našem stavu. Bez otpora smo bili izvršili kapitulaciju i tako sami sebi vezali ruke za dalju akciju. Mi smo (“množina veličanstva”, Patrijarh – IP) pokušali da urazumimo one koji su doveli do 25. marta, da njihov put vodi u izdaju i bespuće. Ništa nam nije pomoglo da ih odvratimo od njihovog stava, ali mi smo spasli svoju dušu, jer smo rekli istinu, koju je ceo srpski narod osećao i želeo. U prilog ovoga, najbolje je svedočanstvo da je naša prestonica doživela najveću svoju radost i zadovoljstvo. Ceo rodoljubivi Beograd izašao je na ulice, da manifestuje svoju volju i odanost i saglasnost sa izvršiocima ovoga istorijskoga akta. Može li biti većega dokaza od toga? A šta tek da kažemo o svima rodoljubivim manifestacijama koje su se odigrale u našoj zemlji sa izvođenjem 27. marta? To je istorija i dokumenat, koji će za buduća pokolenja biti najveće merilo 27. marta i njegove uloge za naš narod…
…To treba da bude za svakoga Srbina najveća čast, da pripada srpskoj rasi, koja je muški izvršila svoju dužnost prema svome narodu. To je pobeda ne samo naša, nego i celog slobodnog sveta, koji se bori na smrt i život protivu Hitlerove bezbožničke tiranije, jer ona ubija ljudsko dostojanstvo i pravo na život i slobodu. Milioni ljudi trpe od bezakonja i haosa koji je besprimeran u ljudskom rodu. U takvoj očajnoj situaciji došao je 27. mart da ublaži, kao ‘melem na ranu’, sve nesreće prouzrokovane Hitlerovim ognjem i mačem. Izabrali smo put Golgote i napojili svet našom hrabrošću, čime smo se uzvisili u prve redove najvećih nacija…
…Sa 27. martom, mi smo još jednom potvrdili svetu da smo nikli iz viteštva i da za svoje ovenčane ideale umiremo kao ljudi najslavnijih plejada! Munjevitom brzinom mi smo negirali Hitlerov diktat i udarili mu šamar u lice, i dali mu muški odgovor: ‘Ne!’, kako to dolikuje Srbinu! Što je glavno, mi smo to učinili danas, kada je Hitler na vrhuncu svoje moći i kad ceo svet živi u strahu od svih iskušenja, koji mogu svakoga časa da otkriju iznenađenja i planove Hitlerove u završnoj fazi; a ona će biti najkrvoločnija… Za Srbe nije bilo drugog izbora, osim ovoga, kao što ga nije bilo ni sa prvim slobodnim Vidovdanom od Kosova, 1914. godine… Vidovdan i 27. mart su istovetni i po značenju i po sadržini! Oba vode Carstvu Nebeskome u odricanju života u korist otadžbine! To je bio i ostao ideal i tradicija srpskog naroda kroz vekove. Oba ova slavna dana dodiruju se i dopunjuju! 27. mart je zadojen kosovskom etikom i duhom Njegoševe borbe, koja proklamuje krajnje ljudske mogućnosti, koje su uslovljene gubitkom života u spasavanju otadžbine! To za svakoga Srbina treba da bude nacionalno Jevanđelje i večni zakon, bez ma kakvog dvoumljenja, kao što je to dosledno izvršeno u zoru 27. marta…
…Sa 27. martom mi smo koraknuli dalje od svoje propasti i time smo obogatili najslavnije stranice svoje istorije; sa ovim delima je iznikao veliki praznik kao pobednik naše volje, koji će kao večita luča sijati budućim pokolenjima u prikazivanju gigantske borbe iz ovog rata, na koju će ona (tj. buduća pokolenja) gledati sa gordošću. Tako isto kao što i mi gledamo na prve među najboljima koji su svojim mačem u rukama raskinuli lance našeg ropstva i junački osvetili Kosovo, dovršivši vekovni san naših dedova u oslobođenju i ujedinjenju i položivši večne temelje naše mile otadžbine, dajući rado svoje živote na večni oltar slobode, da bi tako zauvek živeli u srcima svih Srba!” (Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Beograd 1990, 270-273).
Patrijarhove reči o Carstvu nebeskom i, posredno, o Srbima kao nebeskom narodu, mogu se objašnjavati isključivo vezanošću srbskog naroda za sopstvenu tradiciju i, sa tim u vezi, za neprestanu borbu za sopstveni opstanak. A zarad onih Srba koji se prema srbskoj tradiciji (tradiciji naroda iz koga su potekli, ali mu, po sopstvenom izboru, više ne pripadaju) odnose potcenjivački i posprdno, valja dodati da samo u Srba postoji kult iz koga je proisteklo imenovanje brojnih predačkih kolena: od oca, dede i pradede, preko čukundede, navrndede i askurđela, do kunđela, kurlebala i sukurdola. Za onoga koji broji svoje pretke, tih je kolena ukupno devet; taj isti broj sreće se i u biblijskoj poruci da će grehovi otaca pasti do devetog kolena, što je Srbe, zabrinute za svoje potomstvo, uvek upućivalo i na kultne obzire prema sopstvenim precima. Drukčije rečeno, sve što jedan Srbin uradi za svoga zemaljskog života, tiče se ne samo njega i njegovih potomaka, već i njegovih predaka nastanjenih u Carstvu Nebeskom, odnosno u Nebeskoj Srbiji koju čine svi Srbi od početka. Nebeska Srbija kultno je mesto u kome će se, jednoga dana, pored onih koji se sada tamo nalaze, naći i savremeni Srbi i brojna kolena njihovih budućih potomaka. Samo zbog toga, zbog takvog shvatanja Carstva Nebeskog i Nebeske Srbije, patrijarh Gavrilo pominje vekovne sne naših dedova i svesne žrtve njihovih potomaka, koji su rado davali “svoje živote na večni oltar slobode, da bi zauvek živeli u srcima svih Srba”, i onih u zemaljskoj, i onih u Nebeskoj Srbiji.
27. mart, zvanična verzija
Za zvanično tumačenje dvadesetsedmomartovskih događaja najprikladnije je pozivati se na Enciklopediju Jugoslavije i Vojnu enciklopediju, budući da su njihovi tekstovi pisani krajnje sintetski, sub specie aeternitatis, sa gledišta večnosti, u uverenju da će nadživeti brojne čitalačke generacije.
Ova druga veli da “posle porobljavanja zapadne i srednje Evrope, Nemačka i Italija pojačale su pritisak i na Kraljevinu Jugoslaviju, čiji je položaj, ulaskom nemačkih armija u Mađarsku, Rumuniju i Bugarsku, i zahtevom Nemačke da pristupi Trojnom paktu, postao sve teži. KPJ je upozorila narode Jugoslavije na tu opasnost, ističući da sile Osovine nameću svoju volju malim evropskim zemljama drsko i brutalno, pri čemu im pomaže buržoazija, koja prodaje nezavisnost zemlje, samo ako je uverena da će osvajač štititi njene interese. Polovinom marta 1941 C(entralni) K(omitet) KPJ obratio se svim progresivnim i patriotskim snagama da stupe u borbu za nezavisnost Jugoslavije… Krunsko veće i vlada prihvatili su 20. marta… nacrt ugovora o pristupanju Trojnom paktu, upoznali sa njegovim sadržajem opozicione građanske političare i, 25. marta u Beču, predsednik vlade Dragiša Cvetković i ministar Aleksandar Cincar-Marković potpisali su ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Dan ranije P(okrajinski) K(omitet) KPJ za Srbiju obratio se narodu proglasom da ispuni svoju dužnost i da spreči potpisivanje Trojnog pakta, koji znači sigurnu i sramnu smrt našoj državi, našoj slobodi i našem narodu, te da stvori vladu nacionalne snage i odbrane. (Interesantno je da Nikola Milovanović, glavni izvor za priče o 27. martu, uopšte ne pominje taj proglas. I inače, u mnogim stvarima njemu je teško verovati, naročito zbog toga što prečesto izbegava da pomene imena, čak i kad su ona jednako važna kao i sami događaji: ‘jedan britanski novinar koji je dugo bio u Beogradu’; ‘jedan jugoslovenski novinar koji se našao u Njujorku’; ‘jedan istaknuti komunist’; ‘jedan istaknuti omladinac Srpskog kulturnog kluba’; ‘jedan beogradski novinar, poznati anglofil’; ‘jedan istaknuti komunist, poznati beogradski profesor, kojega su mnogi iz okupljene mase i lično poznavali, prosto je upalio slušaoce’; ‘jedan jugoslovenski novinar koji se tada, kao dopisnik, nalazio na dužnosti u Višiju’… – IP). Iste večeri… počele su demonstracije… da bi 27. marta dostigle kulminaciju. – Prozapadno orijentisani oficiri i političari, podsticani i potpomognuti od britanske i američke diplomatije i njihovih obaveštajnih službi, pokušali su da privole prvog namesnika, kneza Pavla, na obrazovanje vlade koja bi regulisala odnose s Nemačkom i Italijom bez ulaska Jugoslavije u Trojni pakt, a u slučaju napada sila Osovine tražila oslonac na zapadne saveznike. Ali, kad je knez Pavle prihvatio pristupanje Paktu kao jedinu alternativu, a videći da se u narodu nepoverenje prema takvom stanju stvari poslednjih dana ispoljilo s tolikom sili nom da je pretilo javnom poretku, i da bi uštedili zemlji jednu revoluciju, zaverenici su u ranim časovima 27. marta izvršili vojni puč, zbacili vladu Cvetković-Maček i namesništvo, i obrazovali vladu sa generalom Dušanom Simovićem na čelu. Taj akt pozdravile su sve rodoljubive snage u Kraljevini Jugoslaviji, izražavajući u masovnim manifestacijama i demonstracijama rešenost da brane zemlju… Organizatori tog snažnog pokreta bili su komunisti koji su… izašli iz ilegalnosti i javno istupali na masovnim zborovima, tražeći pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR, raspuštanje koncentracionih logora, oslobođenje političkih krivaca, stvaranje narodne vlade i dr. Međutim, vlada Dušana Simovića uveravala je Nemačku i Italiju da svi ugovori od ranije ostaju na snazi, pa i Trojni pakt. Zakasneli pokušaji Simovićeve vlade da Jugoslavija sa vladom SSSR sklopi vojni savez imao je cilj da posrednim putem spreči napad Italije i Nemačke na Jugoslaviju, a ne i uspostavljanje iskrenih odnosa sa SSSR i demokratizaciju jugoslovenskog društva. Pored toga, vlada je vodila tajne pregovore sa Velikom Britanijom o zajedničkoj odbrani i tražila pomoć u naoružanju od SAD, ali nije umela da objavi opštu mobilizaciju i druge mere koje bi omogućile duži i organizovaniji otpor” (Vojna enciklopedija, knjiga 2, 591, lat).
Ona prva više se bavi ideološkim aspektima celog događaja; u prvi plan isturene su navodne ocene Komunističke partije Jugoslavije s početka marta 1941. godine, kad su započeti pregovori jugoslovenske vlade sa Nemačkom o pristupanju Trojnom paktu, da je rat imperijalistički, da je, sa tim u vezi, nastavljena “intenzivna aktivnost na pripremama za odbranu zemlje od fašističke agresije” i da je narod upozoren “da vlada priprema izdaju zemlje”.
Neobično je u celoj toj enciklopedijskoj priči što su se njeni autori, 1984. godine, u vreme kad Srbska crkva baš i nije bila u milosti postbrozovske vlasti!, setili da među one koji su se protivili potpisivanju Trojnog pakta svrstaju i Srbsku pravoslavnu crkvu (Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 3, 699-700, lat).
Srbska crkva protiv Pakta
Može biti da je tako “velikodušno priznanje” odato Srbskoj pravoslavnoj crkvi samo zbog toga što se nisu mogli izbeći Memoari patrijarha srpskog Gavrila (za koje se znalo, iako tada još nisu bili objavljeni) i ono što je bilo napisano u njima, naročito sledeće:
“Mi smo sve činili što smo mogli da uradimo, u zajednici sa političkim i nacionalnim predstavnicima srpskog naroda, da bismo onemogućili potpisivanje kobnoga Pakta sa silama Osovine… Na mome sastanku sa Kraljevskim namesnikom dr Stankovićem (Radenkom – IP), 8. i 19. marta, ja sam jasno predočavao, kakve posledice mogu da dođu ako se vežemo sa silama Osovine. Pre svega, ja sam tražio ono što je narod želeo a i njegovi predstavnici, da se obrazuje jedna Vlada od svih stranaka sa srpske strane i ljudi koji predstavljaju srpski narod. Hrvati i Slovenci su imali u tom pogledu svoje predstavnike. Srbi su bili lišeni toga prava… Ja sam 19. marta predao kraljevskom namesniku dr Stankoviću memorandum u ime Srpske pravoslavne crkve po pitanju primanja Trojnog pakta, gde je rečeno sve ono što je bilo nužno i potrebno, sa dokumentacijama: kakve će teške posledice biti, ako se Pakt potpiše sa silama Osovine. Kraljevsko namesništvo treba o tome da vodi računa. Ja sam uradio ono što je narod od mene tražio, preko svojih delegacija. Eto, radi takve nesrećne politike Kraljevskog namesništva, koju srpski narod nije mogao ni sa čim da opravda, moja je dužnost bila: da na želje i apele naroda, učinim sve što mi je bilo u mogućnosti da odvratim Kraljevsko namesništvo od njegove nenarodne politike, koja je bila oličena u slabosti pred zahtevima Hitlerovim. Ja sam poslednji put opomenuo Kraljevsko namesništvo, da ne napravi ni jedan nepromišljen akt, koji bi bio u suprotnosti sa stavom naroda. Svi pokušaji koje je činio knez Pavle, preko raznih ličnosti, koje su kod mene dolazile da me ubede (da podrži odluku o pristupanju Trojnom paktu – IP), bili su potpuno negativni. Ja nisam hteo ni po koju cenu da izdam Svetosavsku crkvu, njenu prošlost i tradiciju, zatim osveštane interese srpskog naroda, a naročito našu čast i dostojanstvo, koji su dovedeni bili u pitanje. Moji odnosi sa knezom Pavlom bili su rđavi i hladni još od početka. Ja sam savetovao knezu Pavlu, da postepeno vrati parlamentarni sistem vladavine, koji je bio oduzet 6. januara 1929. godine…
Ja sam bio pozvan od strane kneza Pavla na ručak u Beli dvor, 23 marta, dva dana uoči potpisa samog pakta. Ja sam ovaj poziv primio sa malo nade u ma kakav uspeh. Stvar je bila odlučena i svršena, kako je to Hitler diktovao na sastanku sa knezom Pavlom. No bez obzira na sve to, svi smo mi želeli da učinimo sve što je bilo potrebno i što se moglo učiniti, da sačuvamo naš obraz i čast srpskog naroda, pred budućim pokoljenjima”.
Mada je Knez, posle ručka, pokušao da Patrijarha uveri u teško stanje u kome se Jugoslavija nalazi, zbog čega je Kraljevska vlada “podnela svoj predlog Kraljevskom namesništvu, da moramo bezuslovno da primimo pakt sa silama Osovine”, koji će Jugoslaviji garantovati suverenitet i državne granice, Patrijarhov stav bio je vrlo jasan:
“Kakav pakt pobogu, Vaše Visočanstvo, bez dogovora i odluke celog našeg naroda? Pogotovu kad je ceo narod u suprotnosti sa tim. To je nemoguće da se izvrši, kako je to Kraljevska vlada vama predložila. Moja je dužnost da vam otvoreno kažem: da bi pristupanje naše države Trojnom paktu i njeno opredeljenje za Osovinu, uništilo životnu snagu i moral našega naroda. Pogodio bi njegova rodoljubiva osećanja i duboko uvredio njegov ponos i njegove tradicije i ideale… Naš je put u prošlosti bio za krst časni i otečestvo. Tako su naši dedovi radili, i tako su se oni borili sa neprijateljima, da ne bi postali nosioci izdajstva prema Crkvi i narodu… Ja smatram da taj njihov put mi moramo da nastavimo u svemu i da ga čuvamo kao zenicu naših očiju. To treba da bude svetinja za svakog Srbina i svetosavca. To je naš večni put, sa koga se mi ne možemo udaljiti da ne bismo pali u provaliju”.
Posle duže rasprave i Kneževih pokušaja da vodu navede na svoju vodenicu, Patrijarh je još rekao:
“Visočanstvo, ja sam danas izvršio svoju dužnost prema otadžbini i rekao vam ono što je istina. No vi ste, kako mi izgleda, pali pod uticaj ljudi koji vas okružuju, i koji vas ni u kom slučaju ne obaveštavaju o današnjoj političkoj situaciji u zemlji, i o neraspoloženju našega naroda prema ovoj politici koju vi želite do kraja da opravdate, ne vodeći računa o našim patriotskim osećanjima, što nas je najdublje ožalostilo… Na osnovu svega ovoga što sam vam izložio, i na osnovu odgovora Vašega Visočanstva, meni ništa drugo ne preostaje, nego da nastavim put sa narodom do kraja, i da sa njime podelim čašu gorčine koja nam je pripremljena. Ako bude trebalo ići i dalje od ovoga, ja ću se rado povući u manastirsku ćeliju, da tamo dokrajčim svoj čemerni život, svestan da sam sve pošteno i dosledno učinio prema Crkvi i narodu, kako to moj položaj zahteva. To će biti moj poslednji protest protivu jedne ovakve politike, koja nas vodi na potpunu stranputicu, i koja je potpuno u protivnosti sa našom tradicijom, našom časti i svim drugim što nas krasi kao ljude” (Memoari patrijarha Gavrila, 166-178).
Sila Boga ne moli
Bez obzira na sve prigovore i savete sa strane (Enciklopedija je najpre pomenula “antifašistički i patriotski raspoložene narodne mase”, a tek na kraju Srbsku pravoslavnu crkvu), “predstavnici jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković i Aleksandar Cincar-Marković, na osnovu prethodne saglasnosti i odobrenja Krunskog saveta na čelu s knezom Pavlom, 25. marta 1941. potpisali su u Beču Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. To je izazvalo ogorčenje i masovne proteste najširih narodnih masa. Ilegalna KPJ, čiji su najistaknutiji rukovodioci javno istupali, organizovala je masovne demonstracije… Pod uticajem snažnog nezadovoljstva u vojsci, u atmosferi stvorenoj ovim demonstracijama, grupa oficira, oslanjajući se pre svega na vazduhoplovstvo, izvršila je u noći između 26. i 27. marta državni udar, zbacila namesništvo i vladu Cvetković-Maček, proglasila kralja punoletnim i formirala vladu na čelu sa generalom Dušanom Simovićem”.
U EnciklopedijiJugoslavije biće još naznačeno da je KPJ pozdravila uspostavljanje vlade đenerala Simovića, “ali je ubrzo uočila njenu nedoslednost u unutrašnjoj i spoljnoj politici”, te je njen (Partijin – IP) Centralni komitet “u svom proglasu od 30. marta ponovo postavio zahtev da se zaključi pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom i preduzmu mere za demokratizciju zemlje, obezbeđenje nacionalnih prava i sloboda i jačanje njene odbrambene sposobnosti”.
Bez obzira na činjenicu da je Jugoslavija nedugo zatim “postala plen agresivne najezde fašističkih armija sa svih strana, 27. mart je pokazao snagu KPJ i njen uticaj u masama i doprineo intenziviranju revolucionarnih procesa koji će ubrzo prerasti u narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji” (Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 3, 699-700, lat).
Zanimljivo je da se osnovni tekst maločas uzgredno pomenutog Nikole Milovanovića ne bavi direktno “snagom KPJ i njenim uticajem u masama”; “ideološku potporu” narodnim masama, u vidu jednog proglasa, on smešta tek u napomene svoje knjige (što upućuje na zaključak da takvog proglasa nije ni bilo), citirajući neki neidentifikovani proglas Centralnog komiteta KPJ uperen protiv namere jugoslovenske vlade i kneza-namesnika Pavla da potpišu Trojni pakt:
“Današnja vlada sprema izdaju. Za neki dan treba da se potpiše Trojni pakt koji znači sigurnu i sramotnu smrt našoj državi, našoj slobodi i našem narodu. Prvi put u našoj istoriji treba pred tiranima da kleknemo, da na kolenima potonemo u beščašće i ropstvo. I to danas, kada je ceo narod, u svim krajevima države, svih staleža i uzrasta, ustao isto kao 1912, 1913, 1914, i kada je imao samo jednu dušu, jednu volju i jednu misao, da na život i smrt brani svoju najveću tekovinu i svetinju – nacionalnu slobodu i nezavisnost.
Nećemo ni Trojni pakt, ni instruktore, ni turiste, ni privredne stručnjake, ni čišćenje neprijatelja Osovine. Hoćemo vladu nacionalne sloge i odbrane. Sve za čast i slobodu! Čast i sloboda ni za šta!” (Nikola Milovanović, Vojni puč i 27 mart, Beograd 1960, 294).
Koliko je Komunistička partija bila zainteresovana za “nacionalnu slogu”, vidljivo je i iz nešto kasnijeg proglasa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (15. aprila 1941, datom iz Zagreba, pod okriljem tek stvorene ustaške Nezavisne Države Hrvatske), koji “narode Jugoslavije: Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Vojvodine” poziva da “ne klonu duhom, zbiju čvršće svoje redove, dočekuju uzdignute glave i najteže udarce”.
Uočljivo je da se ne poziva “narod Hrvatske” jer se smatra da je stvaranjem ustaške Hrvatske suzbijena “srbska hegemonija”, da Hrvati nisu “klonuli duhom”, da su “čvrsto zbili svoje redove” i da su spremni da “uzdignute glave dočekaju i najteže udarce”; kako im Nemci nisu bili neprijatelj, oni su im bili pokrovitelj, “sumnjivi Srbi” i dalje su im bili jedini neprijatelj.
I lako je uočljivo da se poziva “narod Vojvodine”, što znači da su komunisti već tada “videli” razbijenu Srbiju i da su Vojvodinu Srbsku već tada “svojatali” za ustaše. Kad je Josip Broz mnogo poznatiji kao Drug Tito Jaše Na Čelu Kolone, sredinom maja 1941. godine otputovao u Beograd ne bi li tamo, u Srbiji, digao “ustanak”, nije Mile Budak, ideolog hratskog ustaštva, uprazno “objašnjavao” da “nema dragocenijeg sredstva za uništavanje naroda u Srbiji od Tita i komunizma. Tito će zakuvati kašu u Srbiji, a ima poprilično ludih Srba koji će krenuti za njim, a od toga se Srbi nikad neće oporaviti”. Istoga smisla bila je svega četrdesetak meseci “mlađa” izjava pomenutoga Broza, ovoga puta po dolasku u “oslobođeni” Beograd (krajem oktobra 1944), da se “mi u Srbiji moramo ponašati kao okupatori, Srbija nema čemu da se nada, za nju neće biti milosti”.
Na danasnji dan, 6 aprila 1941 god, Nemacka i Italija su napale Jugoslaviju sa svih strana. Taj napad je bio direktna posledica vojnog puca 27 marta.
Vojni puc koga su napravili srpski oficiri (moram reci « budale »), imao je snaznu podrsku Velike Britanije. Nazalost, imao je i podrsku dela srpskog naroda, na pr srpskog patrijarha Gavrila Dozica koji je blagoslovio državni udar rečima: „Noćašnji akt spasao je čast našeg naroda i države, pa zbog toga i mi možemo samo blagosloviti ovo delo.“
Posledice osecamo i danas. Mislim da je odluka Crkve bila nepravedna prema narodu. Da smo bili pametniji,ne bi stradali onoliko. Na radost engleskih kerova koji su zamesili 27.mart. Komunisti su bili samo izvrsioci poganog cina demonstracija samounistenja. Pa pogledajte bugare na primer. Kuda sila,tamo oni, onda nema stradanja. A mi srbi pisanjem uz vetar uvek nastradamo. Patriotizam je cuvanje zivota naroda. To nema veze sa ideologijama koje su prolazne. Sta je falilo da smo ostali neutralni. Nista. Sacuvali bi milion srpskih zivota. Tacka.