Srbske nevolje nisu od juče

0
106
Srbija (Foto: pixabay)

Tu, skoro, moglo se pročitati da se nekim poslovima AJTI – obično dobro neobavešteni čitači ne znaju ni koji su ti – bave i lica koja nemaju odgovarajuću školsku spremu. To baš i ne treba da zbunjuje jer je odavno poznato da se raznim političarenjem i analitičarenjem bave osobe koje ne znaju ni đe se tele veže, među njima i mnogi istoričari “od karijere”.

Čitamo, tako, da je “pobeda Zapada nad Istokom bila jasan signal da je na redu raspad socijalističkih zemalja, a među njima i Jugoslavije”, što je samo skraćena verzija jedne “nauke” po kojoj je “u velikim potresima, Balkan uvek bio rešavan na kraju igre, pa brzopleto svrstavanje (da l’ za Zapad il’, možda, uz Istok – IP) može imati dalekosežne posledice po nacionalne interese srpskog naroda, koji je bio prva žrtva rušenja berlinskog zida, kada su dragi nemački prijatelji otvoreno počeli proces rušenja zajedničke države Jugoslavije… (što) je bilo vidljiva pokazna vežba tvrdoglavim Rusima, koji sporo prežu, ali brzo voze”.

Kad se tome doda da je “Srbija u hibridnom ratu, a Rusija glavni plen”, da “naše stradanje jeste naš identitet i kohezioni faktor”, da je “politika proširenja Evropske unije jedina garancija mira”, da je “Evropska unija najuspešniji mirovni projekat u istoriji čovečanstva”, da je to srbski politički “prioritet”, te da je 1906. godina (zašto baš ona?!) koju u nekoj “ozbiljnoj” televizijskoj emisiji pomenu jedan pismeni istorijski akademik (oni redovni su, valjda, nepismeni), od prevelikog značaja za srbske nevolje, mora se postaviti pitanje, makar koliko ono naivno delovalo, zna li iko od takvih “mislilaca” išta, išta, išta o srbskoj prošlosti.

Mada se potpisnik ovih redaka već godinama trudi da dobronamernima, ali i onima iz prvog pasusa, ukaže na izvorišta srbskoga stradanja, to do ovih poslednjih uopšte ne dopire – oni i dalje uživaju u znanju stečenom još u dečjem vrtiću.

Oni neće da znaju da su Srbi stvarni tvorci ljudske civilizacije, da su Rusi srbsko pleme (oni i inače uče da su “tamo” došli “odovud”), da su učeni ljudi sa Zapada, oni koji su svoja znanja zasnivali na Istini, još pre podrug veka napisali da je srbski narod početni narod-majka, a srbski jezik – jezik-majka…

To, i samo to, smeta onim “ostalima” sa Zapada, onima koji su se, duhovno jalovi, oduvek nalazili na civilizacijskom začelju i čije je delovanje bilo lako prepoznatljivo po krajnjim “proizvodima” – nesrećama i nemoralu, beščasti i neljudskosti. Ima li se samo to u vidu, biće dovoljno da se dovede u sumnju i, čak, obezvredi ona široko korišćena misao jednoga velikog Srbina da je Srbija Zapad na Istoku i Istok na Zapadu. Nije ni Zapad, ni na Zapadu jer su Srbi, bez obzira na to da li se izjašnjavaju kao ateisti ili kako drukčije, duboko verujući plemenit i častan narod.

A to se antisrbsko i anticivilizacijsko zapadno delovanje može sa sigurnošću pratiti od kraja 9. veka, prekidom kirilmetodovskog “misionarskog rada” jer je ondašnji DrugPapa skontao da tamo, u Moravskoj, “Metodije drukčije uči, no što je obećao… (uz) upotrebu slovenskog jezika, koga mu je zabranio”. A 1059, pet godina po crkvenom raskolu, šefovi rimokatoličke jeresi nazvali su ćirilicu “đavoljim izumom”.

Pošto je papski “teorijski pristup temi” bio neefikasan, prešlo se na “konkretne mere”: od kraja 12. do početka 15. veka, Vatikan je protiv Srba (poveravajući prljavi posao rimokatoličkoj Ugarskoj) vodio četrnaest krstaških ratova – dva puta protiv cara Dušana, jednom protiv cara Uroša, “ostalo” po Bosni i Dalmaciji.

Kako Turci tokom svoga “gostovanja” po Srbskoj Zemlji nisu uspeli da obave započeti vatikanski “posao”, na scenu su, na samom početku 18. veka, ponovo stupili Madžari porukom da, “ako nam Bog blagoslovi naše oružje, konačno ćemo Srbe iskoreniti u našoj madžarskoj otadžbini” (stvorenoj na okupiranom panonskom delu Srbske Zemlje). U tome “konačnom” nisu uspeli jer je od njihovog “blagoslovenog oružja” stradalo, uglavnom poklano, “svega” 120.000 Srba.

Da Vas podsetimo:  Srbima ruše temelje: Posle decenija tišine, odgovor dobijaju - guslama

Kad su se Požarevačkim mirom iz 1718. godine, posle rata sa Turskom, Habzburzi privremeno “uvlastili” u severnoj Srbiji, car Karlo VI, otac Marije Terezije, jasno je komandi Beograda stavio na znanje da “treba da vredi kao princip da se Srbi svedu na što manji broj; to mora ostati za uvek nepromenjeno”.

Narednih decenija, pošto je broj Srba u Bačkoj bio drastično smanjen, preduzeto je ubrzano naseljavanje Nemaca, uvek u srbska naselja. Takav vid naseljavanja bio je osmišljen namerom da se došljaci što više približe preostalim Srbima, da na njih utiču i, vremenom, sa njima orode, posle čega bi se lakše moglo otpočeti sa njihovim rimokatoličenjem i nemčenjem. Istovremeno, sprovođena je i sistematična madžarizacija, tako da je u vremenu od 1717. do 1850. godine asimilovano više od 1,700.000 nemadžara, među njima i Srba, a najviše Slovaka, od starine srbskoga plemena.

Klemens Meternih, od 1809. do 1848. godine austrijski ministar spoljnih poslova, čvrsto se držao političke logike da “Austriji nikako nije u interesu da na svojim južnim granicama dobijemo slobodnu srbsku državu”, što je na samom početku svoga ministrovanja definisao u pismu caru Francu Drugom: “Srbija mora u našem najdirektnijem interesu ili Porti (Turskoj – IP) ili nama da pripadne… ali sama nikada – slobodna, nezavisna država”.

Revolucionarna 1848. godina i srbska Buna tokom njenog trajanja bile su, po mnogo čemu, tragične po srbski narod u Vojvodini Srbskoj, tako da je istoričar Miloš S. Milojević mogao zapisati da je “za vreme dvogodišnje borbe Madžara i večne im braće i sajuznika, a u to vreme nebraće i krvnika srpskih, Poljaka… utamanjeno preko 100.000 duša Srba” i porušeno 115 “koje crkvi, a koje manastira”.

Na “revolucionisanje” srbskih neprijatelja odlučujuće je uticala “filosofska misao” Komunističkog manifesta, teorijskog i stvarnog uputstva za uništenje srbskog i ruskog naroda i njihovog pravoslavlja, čiji su pisari bili Karl Marks i Fridrih Engels, oci “savremenog političkog genocida” i otvoreni zastupnici “rasnog istrebljenja”. Ovaj drugi je dokazivao da je istorija osudila “reakcionarne” Srbe na nestanak s istorijske pozornice, nazivao ih je “rasno smeće”, zbog čega ih treba “istrebiti”. Prvi je tvrdio da “ako bi fizički bilo moguće odvući Srbiju na sred mora i potopiti je na dno, Evropa bi postala čistija”, dok su obojica “znali” da je ostvarena “revolucionarna” parola sa same sredine februara 1849. godine, koja je pozivala na biološko uništenje Slovenstva: “Neka tada bude borba, neumoljiva borba na život i smrt sa Slovenstvom; borba do istrage i bezobzirni terorizam”.

I odluka Berlinskog kongresa (1878) da se Srbiji prizna nezavisnost, pod uslovom da se ona odrekne prošlosti starije od Nemanjića, bila je, uoči izbijanja Velikog rata, uvod u papski “savet” Austrougarskoj da ispuni obaveze dobijene pri povlačenju s Ape­nina (zarad ujedinjenja Italije, 1870) i obavi “poslove” započete anek­si­jom srbske Bosne i Hercegovine – da konačno “reši” srbsko pitanje: “Direktna je potreba za Austro–Ugarsku, zbog njezinog opstanka, da ukloni… ovo razorno zlo”. Tome nisu protivrečili ni Nemci koji su “pritiskali da bude rat… da Srbija mora biti masakrirana”.

U danima dok je Srbija preživljavala svoju Golgotu (novembar 1915 – mart 1916), britanski stav prema Srbima najbolje je “objasnio” njen ministar vojni Horejšo Kičener, rekavši da “što se danas nalazite u teškoj situaciji, sami ste krivi. Tvrdoglavo ste odbijali da Bugarskoj učinite koncesije… Radije ste hteli da svi izginete nego da Bugarima učinite ustupke”.

Englezi su se te logike držali i kasnije, tako da su u raspravama o važnosti Solunskog fronta tražili da se on raspusti, te da se vojskama sa njega, uključujući i srbsku sa šest divizija, ojača zapadni front.

Nekako u isto vreme, američki predsednik Vudrou Vilson (u dogovoru s engleskom i francuskom vladom i uz tesnu saradnju s Nemcima koji su DrugaLenjira i njegovih tridesetak saradnika iz Švajcarske, preko ratom zapaljene Nemačke prepratili prema Švedskoj, pošto su se s njima prethodno dogovorili da će Rusija iz rata istupiti kad oni preuzmu vlast), sa ciljem da se zaustavi ekonomski i kulturni uspon carske Rusije i ukloni ruska “pretnja” da u svakom pogledu nadmaši sve vodeće države zapadnog sveta, poslao Lava Trockog, Jevrejina Lava Davidoviča Bronštajna, sa nešto manje od trista sledbenika i nalogom DruguLenjiru da izvede “revoluciju” i pripremi uslove za slom ruskoga carstva i uništenje ruskoga naroda.

Da Vas podsetimo:  “Majka devet Jugovića” rodom iz Medveđe: Dece nikad dosta

Engleska je i posle Velikog rata “brinula” da Srbima bude kako ne treba, tako da su agenti njene obaveštajne službe bili Ante Pavelić, od 1926, budući poglavnik genocidne Nezavisne Države Hrvatske, i od 1919. godine Benito Musolini, šef fašističke Italije i dugogodišnji Pavelićev zaštitnik.

Ako je Nemačka 1914. godine prepustila Austriji “prvu borbenu liniju”, ona je, u skladu sa dnevničkim zapisom Fjodora Mihajloviča Dostojevskog da su “zanesenost, oholost i beskrajna vera u svoju neograničenu moć opili sve Nemce – narod koji je retko pobeđivao, ali koji je, za divno čudo, često pobeđivan”, procenila da je “nastupio novi sjajan i značajan period u njenom razvitku”. I ne samo da se se u njoj pojavili “ponos i šovinizam, već se pojavila i lakomislenost u odnosu na čitavu Evropu”.

U takvoj lakomislenosti i veran sopstvenom uverenju da “sva dela imaju smisao, pa i zločin”, Adolf Hitler poručio je Nemcima izvan Rajha da “najmanje što možemo učiniti jeste da sprečimo dalji priliv slovenske krvi…. Ako imam snagu da bez ikakve griže savesti pošaljem u smrt cvet nemačke omladine, zar onda nemam pravo da uništim milione ove inferiorne rase, koja se množi poput gamadi… Jedna od najvažnijih zadaća nemačke politike u budućnosti biće ta da svim sredstvima spreči dalji porast slovenskih naroda”. Nije rekao, ali se to podrazumevalo, njegov plan ticao se uništenja pravoslavnih Srba i Rusa.

I u tome Hitlerovom ratu poznatom i kao Drugi svetski, Vatikan se držao isto kao i pred sam početak onoga prethodnog, Velikog: bio je idejna okosnica ustaško-komunističkog sporazuma u Kraljevini Jugoslaviji iz 1935. godine da će “zajednički, svim raspoloživim sredstvima… dok se ne slomi kičma srpstva i pravoslavlja”, uložiti trud u “uništenje svega što je srpsko i pravoslavno”. Drukčije nije moglo ni biti, budući da je na hrvatskom rimokatoličkom kongresu iz septembra 1900. bilo odlučeno da do 2000. godine sve u Hrvatskoj bude hrvatsko, a sve hrvatsko – rimokatoličko.

Što se tiče “uništenja svega što je srpsko i pravoslavno”, komunisti su svojim “ratovanjem” po Srbiji 1941. “izdejstvovali” naredbu nemačke okupacione sile o streljanju sto Srba za jednog poginulog Nemca i pedeset za jednog ranjenog, koja je važila sve do septembra 1943. godine kada je đeneral Milan Nedić posetio Hitlera i ubedio ga da Nemci odustanu od te svoje naredbe. U prvom trenutku Hitler je rekao da su ga Srbi dva puta za srce ujeli – prvi put kada su odbili Trojni pakt, a drugi put kada su i posle kapitulacije napali nemačku vojsku – i treba streljati ne stotinu za jednog, već hiljadu za jednog. I rekao je da će, ako ga Srbi još jednom ujedu za srce, sravniti Srbiju jer je ona nezahvalna.

To, kao prvo, a kao drugo – valja imati na umu i naredbu Josipa Broza glavnom partizanskom štabu u Srbiji iz februara 1944. godine (koju je uskladio sa svojim zahtevom zapadnim “saveznicima” da bombarduju srbske gradove – od 20. oktobra 1943 – jedan mlađani istoričar predlaže 20. oktobar za opštesrbski praznik –, do 18. septembra 1944) o “osobito strogom ponašanju prema srpskom narodu… posebno… drugovima iz partizanskih odreda Srbije da djeluju oštro i bez sentimenata prema svojim rođacima i prijateljima, jer je opći cilj iznad svih naših emocija”; desetak dana po ulasku u oslobođeni Beograd, to je opredmećeno Brozovom “preporukom” da se “mi u Srbiji moramo ponašati kao okupatori, Srbija nema čemu da se nada”. U svemu tome, u komunističkom, ustaškom i nemačkom teroru, srbski narod, po podacima Srbske pravoslavne crkve, ostao je bez oko 2,400.000 duša.

Da Vas podsetimo:  DIJANA PUTOVANJA ZAMENILA PUŠKOM I UNIFORMOM: Sve više devojaka se dobrovoljno prijavljuje za vojsku!

A u našem vremenu, avgusta 1992. godine, papa Jovan Pavle Drugi, Poljak Karol Jozef Vojtila, pozvao je Zapadnoevropsku uniju i NATO da povedu krstaški rat protiv Srba iz Bosne… Nisu ga poslušali, ali su zato Ujedinjene nacije ohrabrene da, prema pisanju Slobodana Jarčevića, jugoslovenskog diplomate i krajiškog ministra spoljnih poslova, “učine jedan strašan presedan, do krajnjih granica nečovečan, nedostojan čak i davno zaboravljenog lova na robove po afričkom kontinentu. Nikad ranije Ujedinjene nacije nisu zloupotrebljavale svoje mirovne misije kao u Srpskoj Krajini – ni u Namibiji, ni na Sinaju, ni u Kongu, ni u Somaliji, ni u Mozambiku, ni na Kipru… U Srpskoj Krajini one su podsticale hrvatsku agresiju, a protiv srpskog stanovništva uvele najstrože sankcije – privredne, trgovinske, saobraćajne, poštanske, kulturne, prosvetne, pa i sportske. Humanitarnu pomoć su usmeravali, najvećim delom, Hrvatima, a nikad nisu dozvolile da se u Kninu otvori centar Unicefa, čak ni u momentu kada su, zbog nestašice dezinfekcionih sredstava, četiri bebe umrle u kninskoj bolnici. Po­red svega toga, Ujedinjene nacije su tokom te svoje neljudske mi­sije omogućile Hrvatskoj da iz Srpske Krajine i iz Hrvatske protera približno pola miliona Srba, što u Srbiju, što na evropski zapad. (Posebno zabavnom, makar i ciničnom, treba smatrati izjavu Aleksandra Vučića, predsednika Republike Srbije, da ga je “sramota one Srbije koja se sklanjala od svojih krajiških izbeglica”, ako ni zbog čega drugo, a ono zbog sramotne činjenice da Država Srbija “ne zna” da je Republika Srbska Krajina uopšte postojala – IP). Uostalom, šta se drugo moglo očekivati od polusveta koji, sa ciljem da ostvari novi svetski poredak, planira da uništi devet desetina svetskog stanovništva”.

Sve to po ideološkim pravilima koja je pre stotinak godina uspostavila Italija, prva fašistička država u ljudskoj povesnici, a koja su u nacističkoj Nemačkoj, u vidu Hitlerovog “ratnog zakona”, obećavala da “kad Nemačka pobedi”, Nemci će “kao pravi narod božji, koji je raspršen po čitavom svetu, postati gospodujućim narodom na kugli zemaljskoj”. Na tome se obećanju i ostalo pre tričetvrt veka, ali je Hitlerova vizija ostvarena u našim danima, kroz naknadnu nemačku pobedu u dvama svetskim ratovima i, potom, brzopotezno učlanjenje svih nemačkih ratnih saveznica u fašikratsku Evropsku uniju – najveću američku koloniju u svetu.

Da priču ne širimo zbivanjima od 24. marta do 10. juna 1999. godine, kada je američki politički i vojni vrh, uz podršku fašikratske Evropske unije i prećut­nu saglasnost Organi­zacije ujedinjenih nacija – tog američkog slu­žinčeta, krenuo u genocidno istrebljenje srb­skog stanov­ni­štva.

I da se podrobnije ne bavimo ovovremenim zbivanjima u Ukrajini, izvedenim po receptu američkog Jevrejina Menahema Šnersona: “Glavnu oštricu borbe mi ćemo usmeriti protiv Sloven­stva… Ovo seme treba likvidirati a pre svega značajno smanjiti njego­vu brojnost… Mi ćemo izdeliti sve slovenske narode… na male oslabljene zemlje sa međusobno pokidanim vezama… Potrudićemo se da te zemlje međusobno posvađamo i uvučemo ih u međusobne ra­tove sa ciljem – međusobnog uništenja… U tom ratu glupaka, slo­venska stoka će sama sebe oslabiti i ojačati nas, glavne uprav­ljače haosa koji ćemo tobože stajati po strani… Mi nećemo dati da se podigne ijedan nacionalistički pokret… uništićemo ga ognjem i mačem, kako je to već ura­đeno u Gruziji, Jermeniji i Srbiji… Generalnu skupštinu UN… smo učinili oružjem naših namera za uspostavljanje vlasti nad svim carstvima i narodima…”

No, sve to daleko je od “znanja” zvaničnih antisrbskih istoričara po akademijama i “uglednim” fakultetima po Srbiji – oni se uglavnom bave onim što su pročitali jednom, ni sami ne znaju ko ih i na to natera. I samo to “znanje” koriste da iz njega iščeprkaju odgovor na pitanje otkud Srbi u nevoljama.

I Rusi sa njim jer oni su srbsko pleme.

Na tim i takvim čeprkalištima hrane se i napajaju osobe pomenute na samom početku ovoga teksta – u prvom pasusu, uz tele koje se veže neznano kad, kako i na kome mestu.

Ilija Petrović / Vaseljenska

https://vaseljenska.net/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime