U poslednje vreme na društvenim mrežama, ali i u štampi i knjigama, vodi se polemika oko toga da li se pravilno piše srbski ili srpski. Kako nama u imenu stoji varijanta sa b, osećam potrebu da napišem članak na ovu temu.Pre svega treba napomenuti da je jezik živ. Menja se vremenom, uvode se pravila i izmene.
Kada čitalac naiđe na pridev srbski napisan u obliku srpski, prvo što mu padne na pamet je da se radi o grešci autora. „Ne znaju za jednačenje suglasnika po zvučnosti“ je prvo što se pomisli, ili „Ovi nisu čuli za Vuka“. Ali da li je baš tako?
Oblik srbski, uglavnom koriste ljudi koji su upoznati sa tim pravilom, te namerno skreću pažnju na njega. A mnogi se iznenade kada čuju da je i sam Vuk Karadžić koristio oblik sa slovom b, srbski.Ne samo što je prvi Vukov rečnik štampan kao srbski rečnik, nego i sam Vuk o ovom pitanju korespondira sa Vladikom Lukijanom Mušickim. U svom pismu on navodi: „U rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski“. Na ovaj deo Mušicki odgovara: „…srbski, Srbkinja mora ostati… i Nemci kažu Habsburg a ne Hapsburg, i mi kažemo Ljubko a ne Ljupko… Da znam da ćete pečatiti Srpski a ne Srbski, raspisivao bih na sve strane, i vikao iz petinih žila da vam ne daju ni krajcare“.Mnogi koji kritikuju nisu pročitali bukvar do kraja, a nikada nisu čuli za SrBski bukvar.
Šabčanin, Srbkinja, Njegoš. Srbske novine, Srbski rečnik…
Sa ovakvim stavom bi se složio i naš poznati pesnik Pavle Popović ŠaBčanin, i pesnikinja Milica Stojadinović SrBkinja. U to vreme je naša najveća pesnikinja bila na vrhuncu slave, a svom imenu je sama dodala nastavak SrBkinja. Vuk je sa njom bio u vrlo dobrim odnosima, i nije zabeleženo da je on, ili bilo ko drugi, prigovarao kako jedna od najpoznatijih poeta u ondašnjoj Evropi ne zna da se potpiše.
Tu su i „Novine Srbske“ prve srbske novine štampane u Kneževini Srbiji.Njegoš je takođe pisao srbski a ne srpski.Dakle, oblik srbski je dominirao u drugoj polovini 19. veka, a u prvoj polovini serbski ili sjerbski.
Standardizacijom jezika „Matica Srpka“ usvojila je oblik srpski. Tako da je sada srpski standardno, ali je srbski korenito.Današnji lingvisti, međutim, navode razumljive argumente u odbranu oblika sa slovom B.
Tako prof dr Ljubomir Grujić kaže: „Pogledajmo primer sa izvedenicama od reči GRB. Pridev od njega je grBski, a ne grPski. Zašto tu nije primenjeno pravilo o jednačenju po zvučnosti, pogotovo što je GRB vlastita imenica? Drugo pravilo kaže kada je vlastita imenica koren izvedene reči, onda se ona zadržava u originalnom obliku. Ne menja se u izvedenoj reči, kao što su Srbkinja, Srbstvo, srbski izvedene reči od vlastite imenice SRB“.
Kako i zašto smo mi Srbi promenili ime sopsvenom jeziku?
Opet se vraćamo na Vuka, i njegovu reformu. Opšte je poznato da je Vuk živeo i radio u Beču. U to vreme je Turska imperija bila već u stanju raspada. Nekoliko decenija kasnije se konačno i raspala, a za prevlast na Balkanu su se borila dva carstva, Austrougarsko i Rusko. Balkan je tada bio u geopolotičkom pogledu najbitnija tačka u svetu. Sila koja kontroliše Balkan, kontrolisala bi i koridor Istok-Zapad. To rivalstvo Rusije i Austrougarske, oko kontrole Balkana, dovelo je i do Prvog svetskog rata, u kome su nestala oba carstva.Srbi su tada bili najbrojniji i najsnažniji narod na Balkanu. A kao sloveni, i to pravoslavni sloveni, bili su vrlo bliski Rusima. Beč je tu vezu pokušavao maksimalno da ublaži, pa je finansirao i Vukovu reformu, koja je u tadašnjoj Srbiji, Crnoj Gori, kao i Vojvodstvu Srbiji dočekana na nož.Između ostalog došlo je i do inicijative da se „srBski“ menja u „srPski“, jer nemci nisu mogli drukčije da izgovore. O svemu ovome mnogo detaljnije piše Miloslav Samardžić u svojoj knjizi „Tajne Vukove Reforme“. Ovi primeri govore o stranom uticaju i da se svodi na odrođavanje Srba od pravoslavnih slovenskih naroda.
Možda najočigledniji dokaz je ofanziva na ćirilicu, koja se nemilosrdno progoni iz Srbije. Nije strašno što Srbi pišu srpskim a ne srbskim jezikom, ako znaju šta pišu tim jezikom. Kakve i čije simbole i u kakve svrhe koriste. Ali strašno je ako toga nisu svesni, pa im se sutra desi da se ćirilica potpuno ukine, a veze sa našim korenima potpuno zatru. U tom slučaju neće biti iznenađenje da za pola veka ili vek, na Balkanu živi malo pleme Srpa, unijata, koji pišu Gajevom latinicom i svoje korene traže u Zagrebu, Beču, Vatikanu.
U pitanju je „meka okupacija“ koja traje predugo
Mala digresija, svi sloveni kažu tisuća, samo mi Srbi kažemo hiljada. Kako to nije zapalo za oko svima koji se bune kada naiđu na čuvara jezika koji piše srBski? Da li je to autošovinizam, ili primitivno vređanje sagovornika kada ostane bez argumenata, ostaje za neki drugi članak da obradimo.Kao što je na početku rečeno jezik se menja, i kako koristi većina (50%) to postaje standard.Dakle to što pišemo srBski je odbrambeni mehanizam u cilju očuvanja našeg jezika i kulture, ali i povezanosti sa drugim slovenskim narodima. Sve što globalisti i svetski moćnici žele da unište, kulturu, tradiciju, veru, nacionalnost, porodicu, mi moramo da branimo. Mogu nas etikateriti kao nacionaliste, klero fašiste, nije nam bitno njihovo mišljenje, oni su na „bravo komšije“ nivou svesti.
Mi ćemo ponosno braniti sve što je SRBSKO.
Činjenica je da obadvije verzije , i SRPSKI i SRBSKI , imaju jake temelje i objašnjenja , zbog čega se piše i izgovara ovako ili onako. Za zaključiti je , da je poslijednja verzija i zaključak bio da je ispravno
“ SRPSKI “ . Da li je to takvog dogovora došlo na korektan i za većinu najprihvatljiviji način , je nešto sasvim drugo. Obzirom da je jezik “ ziv “ , da se mijenja , raste , oblikuje …….. ne vidim razloga , da se ponono dogovorimo i usaglasimo . Do tada , obzirom da oko odbrane vlastitog vidjenja ispravnosti , padaju teške riječi, uvrede, da ne kazem svadje, predlazem da se i srpski i srbski proglase ispravnim, do sljedećeg dogovora !
„Uprkos protivljenju brojnih učenih Srba tog vremena, a posebno tadašnjeg srpskog vladike Lukijana Mušickog (1777-1837), koji se zalagao za ustaljeni termin srbski,..“? Зашто нико не наведе, који су то „Учени Срби“, који су се противили?
Kao odgovor na diskusiju srbski ili srpski: da li se pravilno kaže i piše srBski ili srPski jezik evo objašnjenja lingviste joü od 17.02.2019.
07:42
Piše:
Marko Rajković
vuk
vuk / Izvor: Profimedia
Na društvenim mrežama često se vodi polemika oko toga da li se kaže srpski ili srbski, da li smo Srbi ili Srpi, da li nam je državljanstvo srpsko ili srbsko.
„Čuvari srbstva“ pozivaju se na dela vladike Nikolaja Velimirovića, posebno na njegov spis „Srbski narod kao Teodul“, podsećaju na vreme kada su izlazile Davidovićeve „Novine serbske“ i na nazive koji su prethodili imenu SANU – „Družtvo srbske slovesnosti“ i „Srbsko učeno družtvo“. Navode i prepisku između vladike Lukijana Mušickog i Vuka Karadžića, gde Vuk piše: “ … u Rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski“, a Mušicki odgovara: “ … srbski, Srbkinja mora ostati … “
Odgvor na pitanje leži u reformi i razvoju našeg jezika, a pogledajte kako je došlo do toga.
U 19. veku, radom Vuka Stefanovića Karadžića (1787-1864), dolazi do reforme, tada ustaljenog, slavenoserpskog jezika, koji je bio u upotrebi krajem 18. i početkom 19. veka. Čuveni srpski pesnik, koji je stvarao tokom 18.veka, Zaharije Orfelin (1726-1785), svoj jezik, kao i mnogi drugi viđeniji Srbi tog vremena, svoj jezik nazivaju slavenoserbskim. U 19. veku, se jezik nazivao serbskim ili srbskim, dok nakon jezičke reforme Vuka Stefanovića Karadžića, jezik dobija svoj današnji oblik-srpski.
Uprkos protivljenju brojnih učenih Srba tog vremena, a posebno tadašnjeg srpskog vladike Lukijana Mušickog (1777-1837), koji se zalagao za ustaljeni termin srbski, Vuk Karadžić 1818. godine objavljuje svoje kapitalno delo „Srpski rječnik“ (koje biva dopunjeno 1852. godine), a u kome je predstavio reformisanu verziju jezika gde se, između ostalog, i sam termin srbski promenio u srpski.
Godine 1847. Vuk Karadžić objavljuje i svoj prevod „Novoga zavjeta“ koji je baziran na reformisanom srpskom jeziku, čime je postavljen temelj savremenog standardnog srpskog jezika. Ta 1847. godina se ujedno smatra i pobedom Vukovih načela u vezi reforme srpskog jezika.
Poslednje zabrane koje su se odnosile na Vukovu reformisanu verziju srpskog jezika su ukinute 1868. godine, od kada u srpskom jeziku važi u osnovi fonološki, a ne etimološki pravopis. Prema starom-etimološkom, pravilno je bilo srbski, Srbkinja, srbstvo, a prema novom-fonološkom, pravilno je srpski, Srpkinja, srpstvo.
U etimološkom ili korenskom pravopisu, čuva se koren reči prilikom izvođenja srodnih oblika, a pisanje i izgovor nisu isti. S druge strane, u fonološkom pravopisu, reč se piše onako kako se izgovara, ali zato podleže odgovarajućim glasovnim promenama, kao što su jednačenje suglasnika po zvučnosti. U ovom slučaju se zvučno „B“ jednači sa bezvučnim „S“ i prelazi u svoj bezvučni par „P“, što daje jedino pravilan oblik-srpski.
Tako je nekadašnji termin serbski, evoluirao u srbski, koji je nakon Vukove reforme, postao srpski!
Kazes „Uprkos protivljenju brojnih učenih Srba tog vremena, a posebno tadašnjeg srpskog vladike Lukijana Mušickog (1777-1837), koji se zalagao za ustaljeni termin srbski“
… Znaci Vuk mislio da je pametniji od svih? Pa nam unakazio jezik.
Lupate pa ne mozete vise:
pravilno piše srpski ili Srbski? Pravilno se piše srpski. Pridev srpski je izveden od imenice Srbija i označava pripadnost. Prilikom izvođenja je izvršena glasovna promena jednačenje suglasnika po zvučnosti, te je zvučno b prešlo….i ne siri dezinformacije i filozofiju koja vodu ne pije.
„Pridev srpski je izveden od imenice Srbija“
Неће да може!
Придев од именице Србија може да буде само србијански, а не српски/србски.
Именица Србија изведена је од/из именице Срби, а придев србски од/из именице/имена
народа – Срби.
Придев српски може бити “изведен“ само од/из именице “Српија“, а “Српија“ само од
именице “Српи“.
Само, ко сту то “Српи“ и где се налази та “Српија чији су становници “Српи“?
Svaka Vam Cast Dragane. Tako je , mada nas mnogi povedu u zabludu. Logicno je tako kako Ste Vi opisali.
🥂👏
Значи, ми кажемо српски, јер (зли) Немци нису могли да изговоре срБски (Немци, иначе кажу serbisch). И то нам све открива економиста и новинар у покушају Мирослав Самарџић. Из истог разлога ми кажемо шрафцигер, јер Немци нису могли да изговоре одвијач. Тако каже мој комшија Благоје који је 30 година радио у Немачкој као бравар.
Gospodine Jariću -niste baš u pravu. Ako po vašem „bravaru“ koji za 30 godina boravka u Nemačkoj nije uspeo da nauči kako se po DIN (Deutsche Industrienormen) od pedesetih godina prošlog veka ta prosta alatka stvarno naziva, hajde da mu pomognemo. Pronalaskom ta alatka je nazvana zaista Schraubenzieher -preko Podunavskih Švaba kod nas pristigla iskrivljeno kao „Šrafziger“ -bukvalno prevedena bi bila „Izvlakač (zavrtnjeva) ili šrafova. Zašto Nemci ne bi mogli da izgovore na svom maternjem jeziku danas važeći, davno promenjeni naziv po DIN-u Schrauberdreher- na srpskom odvrtač- naravno zavrtnjeva -šrafova (ili ako hoćete čuveni „mak na konac“) i „zavrtač šrafova“. Koliko mi je poznato, po nekadašnjem YUS-u (ili JUS-u) se i u Jugoslaviji ta alatka zvanično nazivala, bar u inustrijskim i zanatskim školama. ODVRTAČ što je odgovaralo tačnom prevodu sa nemačkog jezika. Poznato je da je veliki broj alata, mašina idr. stigao preko Podunavskih Švaba u Vojvodinu i dalje u Srbiju, a preko Austrougarske u Sloveniju i Hrvatsku- u Bosni često „izmešan“ sa turcizmima. Naše dobre Lale starijih generacija iz Vojvodine i dan danas imaju gomile „iskrivljenih prevoda“ na srpski u upotrebi. Vorhang -plural Vorhänge (zavese, zastori) su firange, džepni perorez je sa nemačkog postao umesto Federmesser -bedermeser, klešta su bile cange, klešta za npr. savijanje žice su bila umesto u originalu Drahtzange – drotcange, stega je bila šrafštok itd. itd. Lista postoji ali nije toliko duga kao kod oko možda 8000 turskih reči u srpskom jeziku.U novije vreme imamo i gomile „amerikanizama“. Pa ko voli -neka izvoli da priča, zbori ili divani kako mu je volja. Ali pisati bi morali -ili trebali, po odavno normiranom Pravopisu srpskoga jezika.
“Ali pisati bi morali -ili trebali, po odavno normiranom
Pravopisu srpskoga jezika.“
Свако правило/норма има изузетак, осим догме и аксиома,
а за придев срБски/срПски не може се рећи да је догма
или аксиома, те подлеже изузимању од гласвоне промене
једначења сугласника по звучности, јер таквих изузетака има.
На пример:
ВашинГтон – вашинГтонски, а не – вашинКтонски…
Дилема „српски или србски“ изгледа потпуно ефемерно кад о њој читамо на сајту који све текстове објављује искључиво на латиници. Повремено објавите и неки текст на тему одбране ћирилице, такође латиницом. Чак и када преносите текстове са других сајтова који су у оригиналу писани ћирилицом, ви извршите њихову транслитерацију и објавите их на латиници. То не може да буде случајно, иза тога сигурно стоји неки чврст став. Вама није свеједно, ви на латиници инсистирате. Питам се зашто… Немате чак ни опцију у менију да се читалац определи за писмо које жели….
Предлажем да објавите неки чланак о томе да ли је латиница србско/српско писмо или није. То је такође актуелна и интересантна тема. Напишите нешто о томе како, када и зашто су Срби почели да пишу латиницом, како су је заволели више од ћирилице и зашто неки међу Србима потпуно игноришу њено постојање.
Наравно да би требало да се пише србски. Срби су ваљда једини народ на свету који је због некаквог непотребног граматичког правила променио своје име.