Sremski dobrovoljački odred

0
2449

n26267Početkom septembra 1914.-te na zahtev zapadnih saveznika prešla je srpska vojska reku Savu i na nekoliko dana oslobodila grad Zemun i delove Srema.

Pri njenom povlačenju velika grupa srpskih mladića napušta roditeljske domove, ne želeći da za godinu – dve postanu carski «kanonenpfuter» (topovsko meso) protiv svoje braće Srba i Rusa.

U Beogradu su se spontano dobrovoljno okupili u odred, zahtevajući da i oni brane Srbiju od carske kaznene ekspedicije koja upravo tada po njihovom rodnom Sremu čini zverstva nad Srbima.

Da ih sačuva komanda grada Beograda im dodeljuje pomoćne dužnosti tokom te 1914.godine ali su oni postali centar okupljanja svih mladića koji nisu vojni obveznici, a žele da brane svoju Otadžbinu.

Njih ujedinjuje i želja za oslobađanjem svoga zavičaja od mrske crno-žute vlasti, koja je pregla da zatre srpsko ime.

Komandant odbrane Beograda general Živković je tokom 1915.godine naredio da se sprovede obuka tih mladića, svestan teškog momenta koji dolazi i neumoljive sudbine koja ih čeka.

Upravo tada u redove Sremskog dobrovoljačkog odreda stupa jedna velika grupa mladića izbeglih iz pokrajine Like u Vojnoj krajini, ali i grupa od 250 mladića iz Šumadije koji su u Skoplju polagali prijemni ispit za podoficirsku školu.

Kao višak kandidata oni nisu primljeni, ali dolaze u Beograd da postanu dobrovoljci u Sremskom odredu i brane svoju Otadžbinu.

Pukovska zastava je ratno obeležje srpske vojske, Odbrana grada Beograda dodeljuje ratnu zastavu polubataljonu koji se naziva Sremski dobrovoljački odred.

Ovim gestom tim je mladićima priznato «punoletstvo» u smrti koja ih čeka. Oni je ne izbegavaju, kao sinovi svoga naroda svesni su svoje žrtve za ugroženu Otadžbinu.

Njihov komandant postaje poručnik Ignjat Kirhner, proslavljeni dobrovoljac u četničkom odredu koji je pre početka borbenih dejstava napustio austro-ugarsku carsko-kraljevsku vojsku.

Da Vas podsetimo:  Bajka o novogodišnjim praznicima

Kirhner je srpskog porekla, ali je bio usvojen u nemačku porodicu i srpski jezik je dobro naučio tek u Vinkovcima, gde je raspoređen posle završene vojne akademije.

Da zavaraju i donekle umire Srbiju poslali su zapadni saveznici nekoliko baterija artiljerije kao simboličnu vojnu pomoć.

Francuzi su uputili bateriju obalskih topova od 140 mm i osam aviona tipa Farman sa četom za podršku.

Britanci su uputili dva rečna torpedna čamca i bateriju obalskih topova od 120 mm da pancirnim granatama drže na odstojanju austro-ugarske ratne brodove tipa monitor.

Samo brodski topovi su tada imali pancirne granate za uništavanje neprijateljskih brodova.

Monitori su bili najjači i najmoderniji rečni ratni brodovi, ponos KuK ratne flotile.

U Beogradu je već od jeseni 1914.-te bio odred ruskih marinaca iz Sevastopolja sa obalskim topovima kalibra 150mm i svojim torpednim čamcima.

Pomorski kapetani Juri Volkovicki i Sergej Makarenko polagali su tada najmodernije elektromagnetne mine u Savu i Dunav otežavajući plovidbu KuK monitora.

Kako bi odobrovoljili zapadne saveznike da adekvatno pomognu srpsku odbranu pristali su ruski oficiri sa znanjem svoje vlade, da celokupnom mornaričkom odbranom u Beogradu rukovodi britanski admiral Trubridž.

Ovi su ruski marinci uz pomoć engleskih mornara dodatno minirali delove savskog i dunavskog toka oko Beograda, zaprečavajući tako očekivane reone za iskrcavanje crno-žutih trupa.

Tokom septembra 1915.-te neprijatelj je završio svoje grupisanje za napad, a fon Makenzen je ipak austro-ugarskoj 3.armiji pridodao i nemački 22.rezervni korpus kao garantiju da će uspeti da se ukline u srpsku odbranu, posle iskrcavanja sa desantnih čamaca.

Da što više razore Beograd dovlače Austro-Ugari merzere fabrike Škoda kalibra 305 mm a nemačka komanda haubice kalibra 420 mm nazvane «debela Berta», ali i dalekometne topove sa ruskog fronta smeštene na železničkim lafetima takođe kalibra 420 mm.

Da Vas podsetimo:  Tajna groba Arsenija III Čarnojevića

Ova su oruđa bila najrazornija od svih postojećih u zaraćenim armijama Velikog rata.

Napadači dakle planiraju bezobzirno razaranje grada i ubijanje civilnog stanovništva, kako bi pokolebali odlučne branioce.

Beograd će i 1941.godine od tih istih napadača doživeti istu sudbinu, da mu se ubijaju nemoćni civili i razaraju kulturni spomenici, pa i zgrada narodne biblioteke sa zbirkom srednjovekovnih pisanih dokumenata neprocenjive vrednosti.

Divljačko «darivanje» potomaka tih napadača doživeće Beograd i 1999.godine tokom zločinačke operacije NATO-a, cinično nazvane «milosrdni anđeo».

Tog oktobra 1915.-te združene napadače sačekaće improvizovana srpska rečna flotila koju čine ruski i britanski torpedni čamci, oklopljeni patrolni brod «Timok» sa revolverskim brodskim topom sistema Hočkis i motorni čamci «Jadar», «Pobeda» i «Sv. Đorđe» naoružani mitraljezima.

Njima se pridružuje i preko stotinu mesnih plovila (ribarski čamci, dereglije, šleperi) uređenih za otpor moderno naoružanim napadačima, kojima upravljaju starci i mladići jer su njihovi vlasnici kao vojnici već odavno na frontu.

Flotila je za ono kratko vreme koliko je bila operativno sposobna učinila niz herojskih dela pod neprekidnom vatrom sa neprijateljskih monitora, koji su uporno pokušavali da zagospodare srpskom obalom Save i Dunava.

Ruski obalski topovi od 150 mm sa Kalimegdana štite flotilu i branioce na Dunavskom keju, dok ih bukvalno nije zbrisala ubitačna vatra škodinih merzera od 305 mm.

Već 5.-og oktobra uz pomoć aviona počinje neprijatelj svoje pripremno gađanje a 6.-og oktobra otvara se uragan topovskih granata koje zasipaju grad, da bi se po austro-ugarskoj evidenciji ispalilo preko 14000 komada do pada mraka.

Razorene su i namerno zbrisane čitave ulice na Dorćolu iako nisu vojni objekti a srpski branioci trpe ogromne gubitke u svojim rovovima, čekajući prvi napadni talas neprijateljske pešadije.

Sremski dobrovoljački odred brani Dunavski kej gde se očekuje najjači desantni talas a njihovo herojstvo opisuje u svojim memoarima učitelj Sveta Milovanović, i sam dobrovoljac Sremskog odreda:

Da Vas podsetimo:  Kako je veterinarska stanica u Inđiji postala crkva

«Druga četa Sremskog odreda pod komandom Kirhnera razvila se u strelce i potpomognuta malim brojem kadrovaca 10. pešadijskog puka lavovski se kolje na nož, od kule Nebojše do kafane Šaran na Dunavskom keju.

Ranjenike, neprevijene, u opštinskim kolicima za đubre odvoze u bolnice.

Tek oko pet ujutro kada se malo razdanilo videli smo da se ne bijemo sa Austrijancima, već sa Nemcima.

Kao pobodeni kočići što brane obalu od poplave štrče šiljci sa njihovih šlemova.»

Teško ranjenog komandanta Kirhnera izneće njegovi vojnici pod kišom kuršuma da mu spasu život ne znajući da tako spasavaju i svoju ratnu zastavu koju je Kirhner prethodno obavio oko svoga tela, da ne padne u neprijateljske ruke.

Kirhner će preživeti i nakon lečenja u Francuskoj završiće elektrotehnički fakultet. Iako težak invalid u državi Jugoslaviji obavljao je odgovorne dužnosti u ministarstvu vojnom.

Napredovati će do čina brigadnog generala. Dve godine pre ponovnog napada istoga neprijatelja na njegovu Otadžbinu odlazi u zasluženu penziju.

Nemačka okupaciona vlast zahtevaće od njega 1941.godine da učestvuje u kolaborantskoj «vladi» što on sa gnušanjem odbija, a egzekucije ga spasavaju samo njegove teške rane iz Velikog rata.

Nemci naime ne žele da uzvise ratnog heroja u simbol otpora njihovoj okupaciji.

Na žalost, srpskog viteza Ignjata Kirhnera ubiće savezničke britanske i američke avio bombe koje su teže no nemačke razarale slobodarski Beograd, na zahtev nekadašnjeg KuK podoficira Josipa Broza a tada kominternovskog genseka KPJ nazvanog Tito.

Vek posle od herojske odbrane svoje prestonice, ni Sremski dobrovoljački odred ni njegov komandant Ignjat Kirhner nemaju svoju zasluženu ulicu na Dunavskom keju!

foto http://www.navodi.com/2014/03/sam-zaustavio-ceo-austrougarski-puk/

Vitali Žučni

srb.fondsk.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime