Srbi u Srpskoj ne mogu da pristanu da se, kao u Prvom svjetskom ratu, nađu na različitim stranama fronta sa maticom Srbijom
U Kataloniji je održan referendum o secesiji, a u Srpskoj najavljen o vojnoj neutralnosti. Onaj prvi nije bilo moguće spriječiti ni iz Madrida ni iz Brisela. A ovaj drugi? Možemo unaprijed biti sigurni da ćemo ponovo gledati primjenu duplih standarda: ono što može u Škotskoj, u Britaniji i Španiji i što EU preporučuje svojim članicama, ne važi i za Srpsku. Kao i do sada, bez ikakvih argumenata će jednostavno reći: „Ne može, pa se pušite!“ Mogu li i dalje tako? Ruski ambasador u BiH Ivancov došao je u Banjaluku da kaže da baš i ne mogu, odnosno da je prirodno da Srpska slijedi vojnu neutralnost matice.
STRAH DEMOKRATIJE OD NARODA
Epidemija referenduma nastavlja se u Evropi, a Republika Srpska je evropski šampion u broju referenduma. Doduše, neki su tek najavljeni, drugi i proceduralno pripremljeni, a treći i održani i organizatori već kažnjeni. Od Bregzita i Trampove izborne pobjede nastao je strah elita od neposrednog izjašnjavanja naroda, a to su ne smo referendumi nego i izbori. Otkako su usavršena sredstva medijskog oblikovanja javnog mnjenja, izgledalo je da se do planiranog ishoda dolazi rutinskom pripremom koja ne može da omane. Prethodno se prave sondaže raspoloženja javnosti, a onda po potrebi montiraju incidenti koje stručnjaci za marketing nazivaju „specijalni događaji“.
Alija Izetbegović je javno rekao da Klinton od njega traži spektakularnu žrtvu od 5.000 muslimana u isto vrijeme i na jednom mjestu da bi pridobio američku javnost za „vazdušnu kampanju na agresora“ iliti bombardovanje srpskih položaja u Bosni. Poslije priznanja da je Perl Harbur u stvari bio režiran da bi američku javnost animirao za ulazak SAD u rat, postoji osnovana sumnja čak i u autentičnost 11. septembra. A nakon otkrića da je Sadamovo tajno hemijsko oružje izmišljeno kao razlog za okupaciju Iraka, što je i zvanično potvrđeno čim je invazija okončana, postalo je svakom jasno da je važno da laž prođe samo dok je operacija u toku, a poslije ko te pita. Bregzit je, međutim, prošao mimo plana i uprkos takvim manipulacijama, a Trampova pobjeda je tek šokirala kao protest protiv političkih bahatih izvođača radova za račun „duboke države“ i vladara iz još dublje sjenke.
Neposredna demokratija, koja, uprkos najsavršenijim sredstvima manipulacije kojim raspolažu angloameričke elite, daje neočekivane rezultate, postala je bauk. Istina, Trampovo brzo i efikasno obuzadavanje i pripitomljavanje pokazalo je da postoje rezervni sigurnosni mehanizmi, poput dobro umreženih velikih medija, bezbjednosne zajednice, nevladinog sektora i vladara iz sjenke, da se nepoželjna volja naroda naknadno izmijeni. Ali, ne lezi vraže, to ne može baš uvijek i svugdje. Sa Srpskom, recimo, ne ide već 25 godina, a Dodik malo malo pa zaprijeti nekim novim referendumom. Kada se radi o vojnoj neutralnosti u odnosu na NATO, nije mu se čuditi.
ČLANSTVO U NATO – PREVENTIVNA KAPITULACIJA
Kako funkcioniše NATO? Kad te prime u članstvo, onda si zaštićen od svih, izuzev od SAD, koje direktno ili indirektno produkuju 90 odsto ratova u savremenom svijetu. Jer to nije savez ravnopravnih saveznika, nego vojno-politička organizacija pod komandom američkog generala, koji je čak i formalno potčinjen komandantu udruženog štaba oružanih snaga SAD. A onaj civilni gensek NATO, koji je uvijek Evropljanin, samo je politički komesar i provjeren američki čovjek. Umjesto da se mali i nejak boriš da odbraniš suverenitet zemlje protiv supersile, jednostavno pristaneš na preventivnu kapitulaciju. Dobrovoljno prihvatiš da u tvojoj zemlji naprave svoje ekstrateritorijalne vojne baze, da njihovi oficiri i vojnici bez ograničenja i van zakona koji važe za domaće stanovništvo vršljaju po tvojoj zemlji i preko vojnih diriguju i ekonomskim, kulturnim, medijskim i drugim strukturama. Bez otpora se odrekneš monopola sile na nacionalnoj teritoriji, izgubiš suverenitet, što po definiciji znači i državu, pa nemaš šta da braniš i ni o čemu da brineš.
Ali ni ta privilegija ne dobija se tek tako. Najprije moraš da je zaslužiš prijavom svoje želje da te prime u Savez, pa pripremama za prijemni ispit, tremom pred raznim inspekcijama, mučnim pregovorima o uslovima, te da strpljivo prođeš faze integracije do punog članstva. Ali zaštita „kapa del tuti kapi“ od sitnih siledžija iz kraja podrazumijeva i reket. Zato kao punopravan član upadaš iz jednog u drugi zelenaški kredit, kupujući po za saveznike sniženim cijenama njihovo zastarjelo oružje, plaćaš servisiranje, rezervne dijelove i sl., i daješ im brojne nepredviđene beneficije. A, da bi sve uredno plaćao, obavezan si da izdvajaš propisani procenat iz budžeta. Najzad, tu je i „danak u krvi“, jer moraš u živoj sili da participiraš u američkim „preventivnim i humanim intervencijama“ po neposlušnim zemljama na drugom kraju svijeta, koje bajagi ugrožavaju nacionalnu bezbjednost SAD. Dok njihovi momci ratuju od kuće, raketnim sistemima sa daljinskim upravljačem.
REFERENDUM O VOJNOJ NEUTRALNOSTI RS?
Godinu dana pred izbore aktuelna vlast u Srpskoj, prema svim anketama, a i bez njih, jer se situacija vidi i kroz prozor, ima dobre izglede za još jedan četvorogodišnji mandat. A njoj otvoreno nesklona „međunarodna zajednica“ ovaj put se neće mnogo uzdati u izborno neuspješnu kolaboracijom kompromitovanu opoziciju, nego prije svega u spoljne pritiske preko Sarajeva i direktno iz Brisela, koji, često se zaboravlja, nije samo sjedište EU nego i NATO.
Da bi spustio opasnu spoljnu političku temperaturu, Dodik je gurnuo u drugi plan svoje omiljene referendume, koji, i kad se bave benignim pitanjem datuma praznika, izazivaju bijes protektorata. Zamrznuo je partijsku deklaraciju donesenu nakon izborne pobjede 2014. da će SNSD tokom 2018. inicirati referendum o samostalnosti, što protektori uporno i tendenciozno, pogrešno prevode kao referendum o secesiji. Zatim je privremeno suspendovao ranije pripremljeni referendum o vraćanju pravosuđa u nadležnost entiteta, koji protektore tek ljuti jer im oduzima Sud i Tužilaštvo BiH u Sarajevu kao zamjenu za odveć kompromitovana „bonska ovlašćenja“. Najzad, zaustavio je i inicijativu o referendumu o ne/ulasku u NATO, koji je trebalo da bude odgovor na odluku Ustavnog suda BiH da se vojne nekretnine u RS preknjiže na Sarajevo.
Međutim, smirivanje situacije nije ono što odgovara ambasadi SAD u Sarajevu, i Morin Kormak je tražila da se, umjesto privremene suspenzije referenduma o pravosuđu, ponište sve prethodne pripremne radnje već provedene u Vladi i Skupštini RS. A opozicija je, prema očekivanju, odbila da se skupštinski konsenzus o odbijanju da se vojna imovina preknjiži na Sarajevo ojača neposrednim izjašnjavanjem naroda o ne/pristupanju NATO. Dodik je odgovorio Kormakovoj: „Ne miješaj se! Nedopustivo je da se ambasador miješa u unutrašnje stvari zemlje domaćina“, a opoziciju dočekao novom inicijativom da se na prvom narednom zasjedanju Narodne skupštine Srpske raspiše referendum o vojnoj neutralnosti Republike i time pridruži matici. Umjesto „da ili ne ulasku u NATO“, referendumsko pitanje bi glasilo „da ili ne vojnoj neutralnosti“. Sadržajno isto, ali formulacijom malo modifikovano pitanje teško će moći da odbiju poslanici opozicije, bez obzira na to što znaju da referendumi čiji ishod je lako predvidjeti podižu izborni rejting vlasti koja ga raspisuje.
PRIPREMA ZA DOČEK HOJTA JIA
Pošto prijetnja uvlačenja BiH u NATO već godinama lebdi nad RS, Dodik je dosljedno ponavljao da će Republika slijediti neutralnost matice, ali ništa bez neposrednog izjašnjavanja naroda. A, kako su opet Ameri u zaoštravanju sa Rusijom i nakon Crne Gore ubrzali zaokruživanje NATO i u Makedoniji te pritisli oko centralizacije vojnih objekta u BiH, Hojt Ji vjerovatno već pakuje kofere za Sarajevo i kuca posljednji čas da ga Banjaluka dočeka ubjedljivim stavom naroda u Srpskoj. I nije ga teško racionalno obrazložiti onome ko hoće da sasluša argumente.
Jedno, Srbi u Srpskoj ne mogu da pristanu da se, kao u Prvom svjetskom ratu, nađu na različitim stranama fronta sa maticom Srbijom. Drugo, ako je Srbija amnestirana od ulaska u NATO zbog traume bombardovanja od strane tog istog vojnog saveza, nema li i Srpska potpuno identičan osnov da insistira na neutralnosti. Treće, spoljna politika je u nadležnosti tri člana Predsjedništva BiH, koji predstavljaju entitete i kantone, odnosno narode, odlučuju konsenzusom i nemaju jedinstven stav čak ni o islamskom terorizmu, a pogotovo o NATO, i zato bi spoljni pritisak izazvao raspad najvišeg organa koji BiH kako-tako održava kao cjelinu. I, četvrto, ne samo minuli rat nego i poratna antidejtonska politika Zapada izazvali su duboko nepovjerenje srpskog naroda, zavrtanje ruke oko vojne imovine samo ga je osvježilo, a takvi Srbi u NATO biće prije peta kolona nego saborci.
Uostalom, u Srpskoj, a i šire, svi dobro znaju da bi narod više volio da referendumsko pitanje obuhvata i onaj drugi vojni savez, konkurentski NATO. Zna to najbolje Dodik, pa je ipak izabrao kompromisnu neutralnost, ambasador Ivancov ga podržao jer je Putin poručio: „Razumijemo da ne možete da budete u savezu sa nama, ali nemojte bar u savezu protiv prijatelja“. Sasvim sigurno, sve to zna i Hojt Ji, ali je diplomatsku školu učio 90-tih, pa i dalje vjeruje u svemoć globalnog vojno-političkog inžinjeringa tada jedine supersile. Dobro bi bilo da ga Ves Mičel, njegov novopostavljeni šef u Stejt departmentu pošalje na doobuku u Siriju, Donbas, ili Sjevernu Koreju da uživo vidi da su se vremena malo promijenila.
Nenad Kecmanović
standard.rs
