Srpski Bregzit pre ulaska u EU

2
439

Da li EU i Srbija, zbog Kosova kao prepreke za ulazak u EU, mogu da postignu jednu posebnu vrstu dogovora kao što su to uradili Brisel i London?

Izlazak Velike Britanije iz EU predstavlja za Evropu jedno novo i dragoceno iskustvo. Jedna članica, Velika Britanija – nakon održanog referenduma – Bregzita i Evropska unija su se dogovorile o sporazumnom razlazu, tako što su 24.decembra 2020, postigle sporazum o budućim trgovinskim odnosima. Uprkos zabrinutosti,  razlaz Brisela i Londona, nije proizveo negativne posledice po naš kontinent.

Piše: Slobodan Erić

Bregzit  pokazuje da je moguće regulisati odnose unutar Evropske unije i Evrope na jedan drugačiji način od postojećih. To je dobar primer da se kroz jednu novu pravnu formu dogovora, mogu regulisati i odnosi sa zemljom koja želi da napusti Evropsku uniju ali zašto ne, u budućnosti, i sa zemljama koje žele da pristupe EU a gde za to postoje određeni problemi i prepreke.

Srbija je počela pristupne pregovore sa EU, pre sedam godina i po broju otvorenih poglavlja nalazi se otprilike na pola puta – od 35 pristupnih poglavlja otvorila je 18. Ove godine Srbija nije otvorila ni jedno novo poglavlje. I to je povod za obostrano nezadovoljstvo. U Beogradu smatraju da se u EU ne uvažava i ne vrednuje dovoljno ono što je Srbija učinila na planu unutrašnjih reformi dok su u Briselu nezadovoljni brzinom i kvalitetom reformi, posebno u oblasti vladavine prava, reforme pravosuđa, slobode medija, odnosa vlasti i opozicije. Neke od kritika koje dolaze iz Brisela stoje, Srbije se ne može pohvaliti da je baš uzorna pravna država. Postoji problem i sa medijskim slobodama. Mediji su pod kontrolom političkih centara moći, sa jednom oštrom retorikom i isključivošću. Mediji su sredstva koja omogućavaju ne samo građanima da se informišu nego oni su i kanal preko koga jednu društvo treba da vodi unutrašnji dijalog, raspravu o temama koje su najvažnije za život zajednice. Postoji problem i sa bezbednošću novinara, jedan broj novinara je izložen pretnjama, medijskom šikaniranju. Sam autor ovih redova je u poslednje vreme intenzivno fizički praćen od strane nepoznatih lica, iza kojih stoji neka moćna struktura, što može da bude uvod u ugrožavanje fizičke bezbednosti osnivača i urednika Geopolitike. Ali poboljšanje rada pravnih institucije je moguće postići, verujemo da se može više uraditi na poštovanju medijskih sloboda i zaštiti osnovnih demokratskih prava kao i na unapređenju dijaloga vlasti i opozicije.

Problem je što u pristupnim pregovorima između EU i Srbije, postoje druge, veće, skoro  nepremostive prepreke. Najpre u samoj EU postoji zasićenost proširenjem i otvoreno protivljenje ulasku novih članica. To je najbolje izrazio francuski predsednik Emanuel Makron koji je u julu 2019, godine izjavio da u postojećoj evropskoj strukturi nema mesta da se govori o budućem proširenju i istakao da ni postojećih 28 članica ne može da se složi. Francuski predsednik je tada bio jasan: “Ja ću biti beskrompromisan i odbiću svako proširenje pre dubokih reformi našeg institucionalnog funkcionisanja”. U više navrata Makron je rekao da je EU pogrešila što je prijem u članstvo “proglasila za jedinu politiku prema Zapadnom Balkanu”.

S druge strane EU od Srbije traži da sa separatističkim vlastima u Prištini, potpiše Pravno obavezujući sporazum o normalizaciji, što u praksi znači da Srbija svoju južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju treba da prizna kao nezavisnu i samostalnu državu. Treba reći da pored Srbije, Kosovo nisu priznale ni pet članica EU: Grčka, Slovačka, Kipar, Španija i Rumunija. Brisel je imenovao Miroslava Lajčaka da bude specijalni predstavnik EU za dijalog Beograda i Prištine. Ali ton i usmerenje tom dijalogu daje Nemačka, koja je, u suštini, najistrajnija u zahtevu da Srbija prizna Kosovo. Nemačka je, po ekonomskoj snazi i moći, najuticajnija članica EU a nemačka industrija i privreda zaista predstavljaju kičmu ekonomije EU i motor njenog razvoja. Ali problem je što su Nemci mnogo talentovaniji za ekonomiju nego za politiku i što u politici,  često,  kruto, tipično nemački, slede neke predrasude, uključujući i predrasude o Srbiji. Čini se da je nemačka politika prema Srbima i dalje opterećena istorijskim kompleksima iz dva svetska rata. Jer ni Nemci a ni mnogi drugi u Evropi ne vide, bolje reći ne žele da vide, da je za Srbiju i Srbe uopšte, Kosovo mnogo više od jednog dela teritorije, ono je istorijsko središšte srpske duhovnosti i državnosti. Kosovski zavet ili “kosovski mit” je centralna srpska ideja i duhovna vertikala, koja objedinjuje sve srpske generacije i daje najdublji smisao postojanja. Utisak je da niko u Srbiji, ni jedan političar, nije spreman da potpiše da je Kosovo druga država. Ali čak i kada bi se među Srbima neko i našao i potpisao takvu odluku to u Srbiji skoro niko ne bih prihvatio. Prvo to ne bi prihvatila Srpska pravoslavna crkva, koja je po svim istraživanjima javnog mnjenja institucija koja uživa najveće poverenje u srpskom narodu. Kosovo jeste veliki  problem za Srbiju ali ne treba da bude i za druge – zašto bi sa ulaskom Srbije, EU uvezla i jedan nerešen teritorijalni problem, konflikt koji traje vekovima.

Da Vas podsetimo:  Jugosloveni: naziv za bezdušne Srbe 21. veka

Druga nepremostiva prepreka u ovim pristupnim pregovorima je odnos Srbije prema Rusiji. Ulaskom u EU, Srbija bi morala svoju politiku da uskladi sa spoljnom politikom EU. To znači da bi u praksi, morala, pored ostalog, i da se pridruži sankcijama koje EU uvela Rusiji. Takvu politiku u Srbiji protiv Rusije nije moguće voditi jer bi ona proizvela ogromno nezadovoljstvo i protivljenja javnog mnjenja. Veze Srbije i Rusije su duboke i imaju dugu tradiciju, po osnovu iste vere – pravoslavne i istog porekla – slovenskog. Rusija je istorijski pouzdan saveznik Srbije, ne samo u dva svetska rata, nego i u prethodnim vekovima, kada je pomagala srpsku borbu za oslobađanje od osmanske,  turske okupacije. Odnosi Srbije i Rusije su strateškog karaktera. Istorija sporova evropskih država sa Rusijom je duga a  predrasude o Rusiji ne dele samo zapadne nego i istočne članice Evropske unije. Kod Srba nije tako – veze sa Rusijom su prijateljske i viševekovne i Srbija se nikako ne može uklopiti u jedno takvo opredeljenje, jer ovde nije samo reč o spoljnoj politici jednog političkog i ekonomskog saveza  prema Moskvi, već o jednoj dubljoj antiruskoj kulturološkoj matrici.

Zbog ove dve teško premostive prepreke pregovori EU sa Srbijom mogu biti potpuno zakočeni ili usporeni.  Zbog toga je dobro imati neku vrstu rezervnog plana, odnosno izlazne strategije. Zato je smislen primer Velike Britanije. Jednim sličnim sporazumom po istom usmerenju i logici ali znatno različitom po sadržaju, se rešava problem jedne članice koja želi da napusti a drugim problem zemlje koja želi da pristupi EU. Znači, EU može i sa jednom drugom državom, Srbijom, koja je na putu ali još nije postala njena članica, da postigne jednu vrstu dogovora, koji bi bio u obostranom, opštem interesu.

I to po principu da se u prvoj fazi dogovorom regulišu oblasti i pitanja koja se od uzajamnog interesa i za koje postoji obostrana saglasnot. Dok se problemi i pitanja o kojima postoji različiti stavovi – kao što je Kosovo – zamrzavaju i ostavljaju za razmatranje za drugu fazu koja nije vremenski ograničena. Drugim rečima ostavljaju se za vreme kada će biti povoljnije unutrašnje i međunarodne okolnosti koje su prihvatljivije za sve strane. Tim dogovorom EU i Srbije bi bila regulisana pitanja iz oblasti ekonomske politike: slobodnog protoke robe, kapitala i radne snage, saobraćaja, transporta roba, snabdevanja energentima, gasovoda…Srbija bi ostala izvan EU kao nezavisna država, kao i do sada, ali bi kroz određena rešenja prilagodila svoje zakonodavstvo pravnom poretku EU i bila bi u nekim oblastima integrisana u ekonomski prostor Unije, što bi imalo za cilj nesmetena saobraćajno i privredno funkcionisanje EU.

Srbija mora uvažiti činjenicu da geografski pripada Evropi, da je skoro okružena članicama EU i da ne može biti ekonomski izolovano ostrvo koja predstavlja prepreku za saobraćajno i privredno funkcionisanje našeg kontinenta. Veliki deo propisa iz oblasti trgovine, carina, rada banaka i drugih pitanja koja su obuhvaćena međunarodnim privrednim i privatnim pravom, Srbija je ranije, kroz potpisane međunarodne ugovore i konvencije, već prilagodila zakonodavstvu Unije.

Dovoljno je podsetiti da je Srbija Sporazum o stabilizacije i pridruživanju sa EU počela unilateralno da primenjuje još 2009. godine, što je uticalo na znatno smanjenje prihoda u budžetu od carina.

Da Vas podsetimo:  Predizborno okupljanje patriotskih stranaka: Ko će najviše da profitira?

Dogovor treba  biti u obostranom interesu i mora imati obostranu saglasnost – jer Srbija, kao nezavisna zemlja, mora raspolagati kontrolom svih onih monetarnih, robnih i finansijskih tokova, koji se mogu označiti pojmom ekonomski suverenitet.

Ovakav ili sličan dogovor Beograda i Brisela, bi mogao biti model i za druge zemlje na Balkanu, koje su u procesu pridruživanja ili imaju ambiciju da postanu članice EU.  Ovaj predlog ili neki drugi sličan po duhu, ne znači prekidanje pregovaračkog procesa već njegovo preusmeravanje ka drugačijem ishodu.

Treba zaobilaziti prepreke, jer u Evropi postoji i drugi nerešeni teritorijalni sporovi, poput kiparskog, gde je Turska 1974.godine izvršila invaziju i okupaciju severnog dela ostrva.  Život ide dalje i ne može da čeka.

Svet se brzo menja i EU, treba i povodom Srbije i povodom drugih pitanja i problema, da iznalazi fleksibilnija i održivija rešenja koja će doprinositi njenom boljem funkcionisanju i većoj stabilnosti. Beograd je do pre izbijanja pandemije Kovid 19, bio veoma posećena i omiljena destinacija mnogih Evropljana, koji su otkrili ne samo istorijske znamenitosti i srpsku hranu, već i otvorenost i gostoljublje stanovnika srpske prestonice –  sve suprotno od slike, koju su o Srbima stvarali globalni zapadni mediji devedestih godina. Jer uprkos velikoj propagandi i što su SAD i najveće države EU 1992, godine, Srbiji uvele surove sankcije, koje su zemlju ekonomski toliko izolovale i iscrple, da se u Srbiji pojavio problem snabdevanja elementarnim i vitalnim proizvodima kao štu su benzin i lekovi. I što su te zemlje, tokom NATO agresije bombardovale Beograd i Srbiju, Srbi suštinski nisu preduzeli ni jedan neprijateljski korak prema stanovnicima SAD i zemalja EU. Ni jedan vojnik, ni američki, engleski, nemački, francuski, italijanski, nije ubijen, niti stradao od srpske ruke ni u Bosni ni na Kosovu i Metohiji.

Jer Srbi ne samo da nisu bile protiv Evrope, već su je vekovima branili od stranog, turskog osvajača, iako se ta uloga Srba kao hrišćanskih branitelja našeg kontinenta, ne ceni i ne uvažava. Despot Stefan Lazarević (nakon bitke kod Angore) i Đurađ Branković i drugi, srpski velikaši, samostalno, i u saradnji sa evropskim hrišćanskim odredima, nastavili su da pružaju otpor Turcima još 130 godina posle Kosovske bitke, do pada gradova Beograda i Šapca 1521.godine. Srbi nastavljaju borbu i posle toga, ali sada na teritoriju tadašnje Habzburške monarhije, gde od srpskih stanovnika Beč formira Vojnu krajinu kao južnu pograničnu oblast u carstvu, koja je i tada i u vreme Austrijskog carstva i Austrougarske monarhije, predstavljala sanitarni kordon protiv upada iz Osmanskog carstva. Srbi posle proterivanja Turaka na jug, preko Save i Dunava, nastavljaju borbu tako što Srbija, njihova matična država, 1804.godine podiše ustanak protiv Turske, koji je bio oslobodilačka inspiracija i podsticaj Grčkoj da 1821. takođe podigne  nacionalni ustanak, čiji je veliki podržavalac i promoter u tadašnjem evropskom javnom mnjenju bio veliki engleski pesnik Džordž Gordon Bajron. Jedan vek kasnije, Srbija u balkanskim ratovima 1912, zajedno sa Bugarskom i Grčkom, definitivno izbacuje Tursku iz Evrope. Znači Srbi, sve vreme, od dolaska Osmanlija, kao stanovnici svoje matične ili neke druge evropske države, učestvuju  u odbrani Evrope.

Ova kratka istorijska retrospektiva ima za cilj da ukaže da nezavisna Srbija, može biti EU i Evropi pouzdan partner na planu bezbednosti i čuvanja njenog jugoistočnog dela pred novim bezbednosnim izazovima od migrantskog problema pa do drugih. Istoriju nikad ne treba potceniti. To naravno ne znači da bi se istorija mogla ponoviti po istom scenariju, niti da bi, recimo, ponovni zavojevač Evrope bila Turska, imajući u vidu da u ovoj zemlji od  Kemala Ataturka, postoji jedna sekularna, proevropska struja. Međutim, teroristički akti na Bliskom istoku, posebno u Siriji i u evropskim gradovima, nas uče da se od radikalnog islama, posebno ako ima podršku vanevrospkih centara moći, može svašta očekivati.

U ovakav bezbednosni okvir dobro se uklapa i odluka Srbije da bude vojno neutralna zemlja, što je Skupština Srbije potvrdila donošenjem posebne rezolucije 2007.godine. Srbija zbog bliskih istorijskih veza sa Rusijom i svežeg bolnog iskustva sa agresijom 1999.godine ne može, niti želi da bude član NATO pakta. Istraživanje javnog mnjenja iz 2019, godine pokazuju da je čak 89 odsto anketiranih građana protiv ulaska Srbije u Severnoatlansku alijansu.

Da Vas podsetimo:  Vožd Karađorđe zaštitnik Prvoslavne vere i otadžbine

To što je Srbija u dobrim odnosima za Rusijom i, recimo, Kinom, ne mora da znači da ne može da bude u dobrim odnosima i sa drugim evropskim državama. I ovde nam istorija daje za pravo. Srbija je nakon Prvog srpskog ustanka i tokom procesa oslobađanja od  turske okupacije, svoj povratak u Evropu, počela preko nemačke kulture, saradnjom sa velikim nemačkim pesnicima i stvaraocima, Getom, Lepoldom Rankeom, braćom Grim. Srbija je kroz ceo 19.vek, pored saradnje sa Rusijom imala veoma dobro saradnju i sa drugim evropskim država, u jednom periodu i sa Austrijom. I u 20. veku, tokom Prvog i sve do Drugog svetskog rata, Srbija je, kao stožerni deo Kraljevine Jugoslavije, imala dobru saradnju i savezništvo sa Velikom Britanijom a posebno sa Francuskom. Srbija je u oba svetska rata bila saveznik sa SAD, a srpski naučnici koji su radili u Americi, Nikola Tesla i Mihailo Pupin, dali su fundamentalan doprinos razvoju nauke u oblasti energije i komunikacija.

To što u Briselu i drugim evropskim centrima, ne razumeju Srbiju, delimično je i rezultat toga  što Evropa dovoljno ne razume ni  samu sebe, to jest zajedničke korene. Ne shvata se na pravi način da Srbija, zajedno sa drugim pravoslavnim zemljama, Rusijom, Rumunijom i Bugarskom, i pre svega Grčkom, pripada jednoj duhovnoj i civilizacijskoj tradiciji koja se može označiti pojmom vizantijski komonvelt. A onda se dovoljno ne shvata ni to da je Vizantija, u stvari, Rimsko carstvo (Istočno), koje je nakon propasti njenog zapadnog dela u Rimu preživela još 1000 godina. A Rimsko carstvo nam je donelo poznato rimsko pravo dok nam je antička Grčka dala filozofiju  iz koje je stvorena nauka.  Sve to zajedno, pre svega, i iznad svega, sa hrišćanstvom, čini pravne, kulturne i duhovne temelje Evrope.

Iz toga je proisteklo sve ono što je vekovima kvalitativno razlikovalo Evropu od drugih kontinenata: pravna zaštita građana, pravo svojine, političke slobode kroz pravo na javni govor i udruživanje, posebna uloga kulture i nauke, kritički duh i misao koja je porodila toliko novih ideja koje su vodile Evropu i svet ka napretku. Postojeći idejni i vrednosni okvir koji promoviše EU je, ne samo problematičan u nekim segmentima, nego i siromašan i tesan da izrazi svu misaonu širinu i dubinu i punoću evropskog čoveka. Stoga vraćanje hrišćanskom poreklu i nacionalnim tradicijama evropskih naroda nije samo pitanje identiteta već izvor nove snage koja je našem kontinentu tako potrebna.  Evropa, što kroz javne konkurse, što kroz stvaranje jednog novog naučnog i stvaralačkog ambijenta, treba da stimuliše rađanje novih i kreativnih ideja, koje će joj pomoći da se bolje suoči sa novim ekonomskim, socijalnim, zdravstvenim, demografskim i bezbednosnim izazovima, sa novim naučnim i tehnološkim ciklusom. EU, koja je na putu da postane jedno od najsekularnijih društava na svetu, da bi išla napred mora da se vrati – Bogu, da se vrati Hristu, koji je izvor ljubavi, spasenja i svakog napretka u dobru.

Jedna od najvažnijih tekovina, koju je svojim postojanjem i opredeljenjem u velikoj meri izgradila EU je relaksiranje odnosa među evropskim narodima, koji su, ne tako istorijski davno, bili nepomirljivi neprijatelji, svest i mišljenje da Evropi više nisu potrebne sukobi i klanice, poput Some i Verdena, iscrpljujući ratovi, koji tanje njenu biološku osnovu i od kojih koristi imaju globalni finansijski i drugi, vanevropski centri moći.

U 21.veku pred Evropom, koja će se naći u ozbiljnom konkurentnom odnosu prema drugim kontinentima,  stoje brojni izazovi. Između vojno moćne Amerike, koja prolazi kroz  unutrašnju krizu i ekonomski moćne Kine, Evropa u 21.veku treba bolje da sagleda sebe, da reorganizuje svoje potencijale i da sa jednom zemljom – koja predstavlja njen teritorijalni most sa ekonomski zahuktalom Azijom – Rusijom, umesto konfrontacije izabere saradnju. U okviru tih novih procesa, vreme je da Evropa drugačije, bolje sagleda i pozicionira ulogu Srbije.

(Autor je glavni i odgovorni urednik srpskog magazina Geopolitika)

Izvor: Geopolitika magazin

2 KOMENTARA

  1. Srbija treba da utvrdi od koga je „‘narodna“ banka Srbije Zavisna, ako je nezavisna od svoje drzave ! Srbija treba da uzme Monetarni Suverenitet, i potrebna sredstva za budzetske obaveze, stampa, DA, STAMPA sama, a ne da se prvo preko centralne banke zaduzuje SPOLJA virtuelno, a vraca REALNO. Srbija treba da se zaduzuje prvenstveno kod svoje Narodne Banke , a ne primarno, kod stranih Banaka, za budzetske potrebe, a za stranu robu siroke potrosnje, uvede tkzv., konsignacionu, KONSIGNACIONU PRODAJU !

  2. “ ZA LJUBAV SU POTREBNI DVOJE “ !!
    Da je autor teksta uvazavao ovu činjenicu, tekst bi bio mnogo realniji, tj. potpuno drugačiji. Stoji činjenica, da najjača eurposka drzava , Njemačka i Katolička Crkva, koji influenciraju i većinu ostalih drzava i vlada , na kontinentu, imaju krajnje netrpeljiv odnos prema Drzavi Srbiji i Srpskom Narodu. Uopće nemam namjeru da trazim razloge za tako nešto, to je činjenično stanje koje traje veoma, veoma dugo i nitko od njih, do dana današnjeg nije pokazao ni najmanju volju da to promjeni. Upravo suprotno, svakim danom pokazuju da im je namjera da nas potpuno unište. Korektan odnos Srbije prema njima, tumače kao slabost, što je djelimično i istina, i to im daje dodatnu energiju u njihovim namjerama. Partnerstvo sa drugima, moramo graditi na osnovu objektivne stvarnosti, a ne na osnovu naših fantazija. Znaju svi oni i za Teslu, Pupina i svih ostalih, koliki napretk za čovječanstvo su ostvarili , i za odbranu Hrišćanstva od otomanske najezde , sve oni znaju, i pored toga, njihov odnos prema nama je konstanta ,koja kreativno i uvjek pronadje način da se uveća . Kada se otrijeznimo, i prihvatimo istinu onakvu kakva ona jeste, odvojimo prijatelje od neprijatelja, tek onda mozemo planirati vlastitu budućnost u okruzenju. Obzirom na geografski polozaj, jake prijatelje ( Rusija , Kina….. ) „ne trebamo ih moliti da nas vole“ ali ih mozemo i moramo natjerati da nas poštuju. Jednostavno, i oni nas i te kako trebaju. Čvrstim i odlučnim stavovima, na osnovu reprociteta, izborom strateških partnera i korištenjem svih resursa Drzava Srbija veoma brzo moze postati jaka i prosperitetna zemlja. To će se zasigurno dogoditi, kada budemo “ izliječili “ u potpunosti
    sve posljedice petooktobarskog puča, od kada najveći Srpski neprijatelji biraju i postavljaju politički vrh drzave ( na ovaj ili onaj način ) što se pokazalo kao daleko najjače oruzije naših neprijatelja , a za nas naj pogubnije …..

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime