Srbija. Možda u njoj nije sve srpsko i sve srpsko nije stalo u njene uvijek sužavane granice, ali bez nje nijedan Srbin na svijetu ne može da diše
Svakog jutra, svakog i cijelog dana, svake noći, u svemu onome što čini život, u radostima i brigama, u pozadini, ostaje mi jedan žalac, jedna briga, unutrašnja bol koja ne da da se nikad do kraja nasmijem niti da mirno zaspim. Osjećam da sam isuviše slab da nešto promijenim, ali opet: ne mogu se otrgnuti od brige, od neke teške slutnje koju tjeram od sebe. Od nekog nemira koji se nataložio. I želim da vidim nešto što bi me utješilo i ne nalazim.
Taj nemir ima svoje ime. On je najdublje što može da bude u meni.
Kao ime one jedne jedine ljubavi koju biće zna i sluti, ponavljam: Srbija.
Nemam namjeru da držim moralne lekcije. Ne podučavam nikoga – čini se da su ljudi u Srbiji prešli granicu slušanja ma koga čije im se mišljenje makar malo ne dopadne ili učini sumnjivim. I to me dodatno uznemiruje. nema potrebe da ponavljam sve što sam pisao – niti je sumanuta vlast spremna da posluša, a čini se da ni kao narod nismo savladali onu prvu lekciju sveukupnog hrišćanstva: vrline možeš tražiti od drugih onoliko koliko si je prethodno osvojio u sebi. Čini se da je za slovesa ljubazna kasno. Oči vide samo ono čega je duša puna – a to u našem slučaju uglavnom jeste srdžba koju nasilje dodatno pothranjuje i uvećava. Uši čuju ili ono što žele da čuju, traže eho svojih uvjerenja, ili slučaju ono što ne mogu ni da podnesu slušajući. I možda je i ovaj zapis izgubljen u gluvoj sobi – pa opet, ako bar u nanometru ublaži ovaj Oblak gradonosni, neka ostane tu.
Jer niko u Srbiji, opijen vlašću i novcem, pravedničkim gnijevom ili javnim manifestacijama vrline, niko zadubljen u svoju crno-bijelu sliku ne zna i ne sluti kako je gledati u tu Srbiju podijeljenu jazom mržnje, na granici bratoubistva, nemoćan da uradiš bilo šta drugo osim da se moliš da Srbija ne strada. Bar ne od ovoga što se kupilo i izašlo na površinu.
Do tada, ujutro, o poludne i noćju, u svemu što radim, znam ili želim, ostaje jedna briga, ona najdublja, briga djeteta za majku. Srbija. Možda u njoj nije sve srpsko i sve srpsko nije stalo u njene uvijek sužavane granice, ali bez nje nijedan Srbin na svijetu ne može da diše. Šta god da nas čeka, Srbiju nam, Bože, hrani, moli ti se sav naš rod…
(Telegram o. Darka Đoga)
