Šta kad rastrošimo i to malo duše kusurajući se s fukarom?

1
1695

Strah me je da više ne razumem ljude!
Drage, bliske, potpuno neznane…one što se podaju i predaju strahu pa dignu ruke od sebe.

Možda je to i veći greh negoli dići ruku na sebe, jer otkud nam prava da potkažemo čoveka u sebi i postanemo “zaštićeni svedoci” protivu sebe samih?!

Još jedan dobar čovek, zaista dobar, pustio se toj stihiji odlučivši da, kako mi kaza: “Zaćuti i čuva to što ima dok zla vremena ne prođu.”
Nemam nikakvog prava da ga osuđujem, niti to činim, samo više ne razumem, jer tako mizerno malo materijalnog ima da sačuva a tako mnogo sebe da izgubi!

Zapravo, koliko god da je materijalno veliko ništavno je u odnosu na ono “malo” što damo u zalog đavolu verujući da je kamata na dušu kod njega najvaljanija…

Previše je, prokleto previše divnih ljudi zaćutalo odlučivši da se brani zbegom u senku dok glasovi ne prođu, ne shvatajući da uz lavež odlaze i njihovi.

Nepovratno! Zaludu to što će sutra progovoriti- zla vremena neće nadglasati muk ljudi, samo će njihove čeljusti razjapiti još više, zalogaj će im biti sve već a ona sve nezasitija.

Zapravo, ne postoji zlo vreme. Svako je dobro, od Boga nam dato, a zlim ga učinimo mi potiruću Gospoda u sebi.

Nije svaka ćutnja monaško tihovanje.
Nije isprazan tajac baštinar mudrosti i zaloga za ta bolja vremena koja će doći kad zla minu.

Zla nisu naneli oblaci pa da s oblacima i odu, već drskost dobrih ljudi da posumnjaju u valjanost dobra i pomisao da će dobro biti još bolje ako ga ne troše, pričuvaju, ukisele ko kupus pa ćušnu negde u hladnu potaju…

Da Vas podsetimo:  LITIJUM NAŠ NASUŠNI! Šta treba da znate o eksploataciji litijuma, a krije se od vas

Zlo je u nama a ne u vremenu. Zlo je pustiti da sve prođe i dođu neki bolji dani, a kako pogan da prođe, da oteče ko glib kad ustavimo kiše da ga speru?!

Ne osuđujem, ali ne shvatam?! Nikako ne shvatam otkud nam prava da se bahatimo i rasipamo dane trajanja u netrajanju?!
Otkud nam hrabrosti da se premetnemo u kukavice noseći dušu ko teret u grudima?!

Neće to malo i mizerno što danas sačuvamo biti veliko i izdašno za one koji dolaze za nama, već balast što će ih doveka sapinjati da koračaju u mestu!

Bori li se za bolje sutra povlađujući čemernoj današnjici?!
Šta ostavljamo za sobom da nas poznaju ako rastrošimo dušu za drumarinu mahnitosti, podmićujući je da skrene pogled na kratko dok ne uteknemo, od sebe..?

Od čega mi danas odustanemo niko sutra ne može nadoknaditi.
Za šta se mi danas ne borimo sutra neće biti međaši već kameni spoticanja.

Ne možemo čuvati mrak lažući se kako će sutra postati svetlo.
Mrak je mrak doveka!
Naša će ćutnja biti jezik potomaka.
Naše će predaje biti njihove svetkovine “slave” i “kuraži”!
Naše će pale zastave postati njihovo trnjište…
Naše će predaje biti jedino u čemu će zaista postojati!
Očekujemo da budu bolji od nas? S kojim pravom očekujemo?
Šta ostavljamo kao gazište s kojeg će jasno razaznati dobro od zla, tišinu..?

Jedno je strah što čoveka prene da se bolje zagleda u mrak koračajući kroz njega, drugo je kukavičluk kad čovek zastane pred mrakom čekajući da prođe a ne shvatajući da je i sam postao mrak.
Mrak straha najavljuje zoru, a mrak kukavičluka je masovna grobnica duša…

Da Vas podsetimo:  KAKO POKRENUTI DOMAĆU INDUSTRISKU PROIZVODNJU? KAKO DRŽAVA TREBA DA POMOGNE RAZVOJ DOMAĆE INDUSTRISKE PROIZVODNJE?

Zaćutiš li pred fukarom danas, dobri moj, čuvajući to malo što imaš- sutra nikad neće naučiti da govori!
Na sve imamo prava osim na pravo da krčmimo slobodu ljudskosti.
Kad se dobar skloni u stranu da nesoj prođe, ne ostaje dobar po strani već jednako nesoj kao i onaj što zamiče za preplašeni pogled…

Mihailo Medenica
Izvor: dvaujedan.wordpress.com

1 KOMENTAR

  1. Kaže autor:“Još jedan čovek… mi kaza: “Zaćuti i čuva to što ima dok zla vremena ne prođu.”
    tako mizerno malo materijalnog ima da sačuva a tako mnogo sebe da izgubi!“

    Da li je onaj čovek govorio o čuvanju materijalnih dobara, ili nečeg drugog? Ako jeste, zašto to nije naglašeno u tekstu?
    Pa dalje: „Previše je ljudi zaćutalo odlučivši da se brani zbegom u senku …zla vremena neće nadglasati muk ljudi“

    Nije baš tako. Navešću primer čoveka koga svi znamo, a koji je mnogo i rečito ćutao.To je Ivo Andrić. Ćuteći je radio, i rekao više nego mnogi koji usta nisu zatvarali.“Andrić je bio skeptik koji boljitak za čoveka ne vidi u popravljanju društva“, piše Petar Džadžić. On je znao da je „zlo sila postojana i večna…a uteha je što nijedno zlo nije večno do kraja. .Kao eksplozija, zlo svojom razornom energijom zahvati što zahvati, a potom utihne, iscrpi se u sebi, a u njemu samom je klica njegove suprotnosti
    Otud kod Andrića suštinska ravnodušnost prema društvenim promenama i neverovanje u njihovu svrsishodnost. …Bio je spreman da plati caru carevo a Bogu Božije, samo da ga ne diraju u zenicu oka, pisanje“ Tako kaže Džadžić.
    Uvek se može reći, ali to je Andrić, mi nismo Andrići. Tačno, ali se možemo mnogo naučiti od njega. Kad je teško, BUDIMO PLEMENITI I RADIMO SVOJ POSAO.
    Sve ostalo su nesnosne žalopojke na račun nekakve tuđe inertnosti, apatije, ili šta već. Dvojac bez kormilara, Dragaš & Mednica.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime