Šta nam je donio i u naslijeđe ostavio antisrpski zločinački Haški tribunal

1
438
Foto: printscreen

Sve ono što je pratilo hašku inkviziciju i nazovi rad suda imalo je gorčinu – od njegovog osnivanja, svrhe i motiva, finansiranja, načina rada, tužbi i presuda i na kraju konačnih rezultata koji su potpuno sporni, izvan svake razumne sumnje diskutabilni, a u perspektivi i vrlo opasni.

Žena-monstrum, glavni tužilac Haškog tribunala Karla Del Ponte sa kojom sam se tri puta sastajao, jednom na njen poziv i u Haškom tribunalu i sve što mi je obećala, naravno da je bila čista laž, jer nju uopšte nisu interesovale srpske žrtve, a još manje su je interesovali zločinci koji su počinili nebrojene zločine nad srpskim narodom.

Po povratku iz Haga to sam i izjavio za medije

Slobodno se može reći da je najveću satisfakciju Haški tribunal pružio zaposlenima, koji su za 25 godina u ime njegove “pravde” potrošili blizu tri milijarde dolara, od čega je veliki dio otišao na apanaže njegovih sudija, tužilaca i ostalog pomoćnog osoblja.

Sve ostale “zainteresovane strane”, računajući tu najprije one kojima se tamo sudilo (Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, a našao se i jedan Makedonac) imale su manje-više o Haškom tribunalu najgore mišljenje.

Većina Srba, s razlogom, o Tribunalu ima gore i od najgoreg mišljenja.

Samo ponekad bi mu se klicalo, i to u slučaju “crkavanja komšijske krave”, to jest kada bi nekom iz suprotnog tabora bila izrečena kakva, po mogućnosti višedecenijska ili doživotna robija ili bi njihovi “heroji” bivali oslobođeni, pa makar i nakon toga što su prethodno osuđeni na čak 24 i 18 godina (slučaj hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača).

Foto: printscreen

Bez pomirenja

Najmanje prilika da se tim povodom raduju imali su Srbi, koji su u startu označeni kao glavni “klijenti“ famoznog ICTY i po broju optuženih i po godinama robije koje su osuđenima izrečene (više od 1.100 godina), pa je nekako i najlogičnije što se glavna vatra na Haški tribunal bljuje iz Republike Srpske i iz Srbije, a Hag se doživljava kao duboko antisrpski sud. Uostalom, to je i dokazano.

Primjera radi, od šest doživotnih robija svaka je izrečena Srbima, a generalu Ratku Mladiću je, između ostalog, presuđeno i za genocid.

Ali znao je Hag da naljuti i Hrvate, pa čak i po malo i Bošnjake, jer su i najminimalnije osude na njihov račun bacale sjenku na “pravednost” njihovog rata.

Iako je u njegovom osnivačkom aktu stajalo da mu je, između ostalog, i misija da donese pomirenje među zakrvljenim balkanskim plemenima, taj imperativ je neprestano potenciran, a rezultat je bio sasvim suprotan.

U legatu Haškog tribunala ostaće nezarasle i pozleđene stare rane, nove podjele i prijetnja potencijalnog sukoba koji bi opet na terenu i rovovima “ispravio” i korigovao hašku (ne)pravdu.

A nepravda je učinjena od samog njegovog osnivanja, jer ga je osnovao nenadležan organ Ujedinjenih nacija, /Tribunal je osnovao Savjet bezbjednosti što nije njegova nadležnost. Takav sud mogla je da osnuje i da izglasa samo Generalna skupština Ujedinjenih nacija.

Haški tribunal će ostati  kao sinonim za nepravdu

Kritika Haga je zasnovana na selektivnom dijeljenju takozvane pravde.
Tako će Haški tribunal ostati kao sinonim za nepravdu. U ratu zaraćeni narodi i nikad pomireni pojedine presude, kao i dokazni materijal koristili su kao argumente u sukobima sa drugim narodima u regionu, a to ne ide u prilog pomirenju. To nema nikakve veze s pomirenjem. To su stalni razlozi za buduće političke i druge vrste sukoba.

Da Vas podsetimo:  Savino Zakonopravilo 3. – pravoslavno carstvo i lažno carstvo

SVE SMRTI U HAGU  – Umirali, ubijali se, a jedan je likvidiran  tokom HAPŠENjA

Sasvim je, dakle, jasno da haške presude neće odigrati gotovo nikakvu pozitivnu ulogu u promovisanju pomirenja. Štaviše, sve što je učinjeno samo je donijelo ogorčenost svim stranama.

U Republici Srpskoj i u Srbiji ima mnogo opravdanog bijesa u onome što ljudi vide kao antisrpsku pristrasnost suda. Sud jednostavno nije zaradio poštovanje u očima javnosti.

U međuvremenu, u drugim dijelovima regiona postoji gnjev što je sud pokvario sliku o njihovim zemljama. Mnogi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji smatraju nečuvenim to što je prst krivice uperen i u njihove vojne komandante i političke lidere. Činjenica da je mnogo tih komandanata – kao što su Ante Gotovina, Ramuš Haradinaj Sefer Halilović i Naser Orić – kasnije oslobođeno za njih je samo argument da njihove aktivnosti ne zaslužuju osudu i da nije ni trebalo da budu dovođeni pred Haški tribunal. Pod takvim okolnostima, teško je vidjeti kako je sud postavio bilo kakve temelje pomirenja“.

Nedosljednost i selektivnost

Krivični sud poput ovog ne bi smio da bude sredstvo za pisanje istorije, a često su njegove odluke išle upravo u tom pravcu, makar tako što su sugerisali glavne krivce i najveće žrtve. Kao ovi prvi nedvosmisleno su okvalifikovani Srbi, a posljednjom presudom Prliću i ostalima su osuđeni i Hrvati iz BiH i to samo za zločine počinjene nad muslimanima. Srbe niko i ne pominje, jer su svakako poubijani.

Međutim, zar nije legitimno da se Srbi i Hrvati zapitaju da li je moguće da muslimani nisu bili akteri nikakvog etničkog čišćenja iako o tome nedvosmisleno govore bošnjačke etnički homogene sredine. a što je nedvosmisleno pokazao i popis stanovništva iz 2011. godine.

Tu pretenziju Tribunala da kroji istoriju dokazana je i u činjenici da su “istoričari mnogo bolji u istoriji nego sudovi” i da “ljudi na Balkanu moraju da pogledaju negdje drugo, van Haškog tribunala, kako bi razumjeli šta se događalo devedesetih godina prošlog vijeka. Ono što je sud zabilježio jeste netačno i nakaradno, u najblažem slučaju rečeno.
Nedosljednost i selektivnost u presudama i kaznama, čudno vođenje postupaka, kao i politički obojena pravda nisu bili jedine kontroverze u radu ovog nazovi suda.

NATO zločini

Nekad se prosto nije mogla prikriti pristrasnost i potreba da se sudskim odlukama potvrdi unaprijed donijeta politička presuda, ali i svojevrsna selektivnost koja se ne ogleda samo u ogrješenjima spram zaraćenih strana, već i previđanje zločina i zločinaca u jugoslovenskom konfliktu koji su došli sa strane. Jer ako se dosljedno držimo formalnosti koja stoji u temelju Tribunala, onda ćemo primijetiti da je on formiran da procesuira zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, a njih nisu činili samo pripadnici zaraćenih naroda. Haški su je trebao i imao je isključivu nadležnost da sudi pojedincima, a nikako narodima. Sam je donosio pravila po kojima će da radi. Problem je u tome što je radio selektivno i po nalogu onog ko ga je i osnovao i plaćao. A tu su bili Amerikanci i NATO agresori.

Ako se sjetimo da je u određenim fazama jugoslovenske ratne tragedije aktivno učestvovao zločinački NATO, onda su se i zločini Alijanse, koje niko ne može osporiti, trebali naći na dnevnom redu ovog suda. Od zločinačkih NATO bombi i raketa nisu stradali samo vojnici i objekti Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije, već i civili, ali ta krivična odgovornost nikad nije došla na red i pokrivena je ciničnom kovanicom o „kolateralnim štetama“.
Ta „uviđavnost“ suda spram NATO zločina daje za pravo njegovim kritičarima koji su u njemu vidjeli samo instrument za realizaciju američkih interesa, tim prije što je Tribunal i osnovan na prijedlog tada državnog sekretara SAD Medlin Olbrajt, ali i podgrijava sumnje ko je i u koje svrhe finansirao rad Haškog tribunala. Iako statut Tribunala predviđa da ga striktno finansiraju Ujedinjene nacije, po svoj prilici bilo je i drugih mnogo izdašnijih sponzora koji novac nisu davali baš iz uzvišenih ideala da pomognu pravdu, kao što nije samo zbog Olbrajtove Tribunal nazivan „američkim sudom“. Da su se krili neki drugi motivi govori i činjenica kako nikad nije omogućena transparantnost finansiranja Haškog suda koji je uzalud u Ujedinjenim nacijama tražila Rusija.

Da Vas podsetimo:  Budžet loše skrojen, javni dug raste, sledi novo zaduživanje

Haški tribunal je zatvoren, ali će mnoga pitanja ostati i dalje otvorena. Uglavnom i isključivo zahvaljujući i njemu.

Koji su bili pravi ciljevi

Eto, došlo je vrijeme da se okonča rad Tribunala u Hagu, ali iza njega neće ostati ni istina ni pravda ni stabilan mir u zemljama bivše Jugoslavije baziran na prihvatanju grijehova iz devedesetih.

Slobodan Milošević nije dočekao odluku suda.
Dati precizan odgovor na pitanje koji je istinski učinak Tribunala zaista je izazov koji ne traži neka posebna dokazivanja.

U svim tim odlukama suda zaista je bilo mnogo različitih stavova vezanih za najbitnija pitanja koji su bili protivrječni. To se, na primjer, vidjelo i u ovoj posljednjoj presudi Prliću i hrvatskim generalima, koji su osuđeni, dok su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni za zločine u “Oluji”. Ti paradoksi duboko kompromituju rad suda.
Politički pritisci

Glavni zadatak Haga je bio da hapsi zločince i da obezbijedi da žrtve dobiju satisakciju – jer zločinac je zločinac, a žrtva žrtva, ali taj cilj nije uopšte ostvaren.

Jer, su ciljevi Tribunala bili politički: skidanje odgovornosti i pronalaženje idealnog krivca za ratove.

Amerikanci su odlučili, a Tribunal je svojim selektivnim presudama to i sprovodio da su Srbi za sve jedini krivci. Takav je bio istorijski tretnutak, pa smo dobili tu neslavnu ulogu glavnih krivaca. A vjerski i građanski rat kada nastane na takvom području – on nema logiku, jer svi su bili i zločinci i žrtve, ali to Tribunal nije interesovalo.

Sud je uporno kontaminirala politika sa dominatnom ulogom Amerike i zločinačke NATO Alijanse. Sud uopšte nije mogao da se izbori za svoju samostalnost, njegove sudije su poklekle pred dominacijom onih koji su ih osnovali i plaćali, a to su Amerikanci.

Zločinački Haški tribunal nije donio pomirenje

Nepravde nisu mogle da dovedu do pomirenja u regionu. Haški tribunal nije ni mogao da obavi taj zadatak umjesto svih žrtava, a njih je bilo na svim zaraćenim stranama.
Njegove presude ne mogu da budu od značaja za sam proces pomirenja iz dva razloga: žrtve nisu dobile satisfakciju, jer je Tribunal dijelio selektivnu pravdu favorizujući muslimanske žrtve, dok ga srpska stradanja nisu ni interesovala.

Njegove presude neće promijeniti istorijsku percepciju rata, ali će razumniji dio političkih elita početi da razmišlja o tome da je ovo bio rat u kojem su svi činili zlodjela.

Da Vas podsetimo:  Mart, 27.

Šta je sve uradio Haški tribunal

Haški tribunal je prvi sud za ratne zločine koji je osnovao za to nenadležan organ – Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija nakon nirnberškog i tokijskog procesa, na kojima se sudilo za fašističke zločine i zločine japanske vojske u Drugom svjetskom ratu.

– Osnovan je u maju 1993. godine kao odgovor na zločine počinjene u građanskom ratu na teritoriji Hrvatske i BiH,

– Sudio je za genocid, zločine protiv čovječnosti, povrede ratnog prava i običaja rata i teške povrede ženevskih konvencija,

– Prva optužnica je podignuta protiv Dragana Nikolića, komandanta logora Sušica u Istočnoj BiH, prvo suđenje Dušku Tadiću za zločine u logoru Omarska /Prijedor/ tokom 1992. godine,

– Prva presuda bila je protiv Dražena Erdemovića, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, zbog zločina u Srebrenici; prvi priznao krivicu za zločin,

– Za 24 godine postojanja sud je optužio 161 osobu (od toga 109 Srba),

– Oslobođeno 19, među njima od Srba samo trojica (general Momčilo Perišić, Milan Milutinović i Vojislav Šešelj),

– Optužnice povučene protiv 20 osoba, protiv 17 postupak obustavljen zbog smrti prije dolaska u Hag ili u toku postupka /Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – ovdje treba naglasiti da je zloglasni tužilac Karla Dep Ponte namjerno čekala da oni umru, pa da ih ne može ni optužiti/,

– Izrečeno šest doživotnih kazni, sve Srbima (Stanislav Galić, Milan Lukić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović, Ljubiša Beara i Ratko Mladić),

– U slučaju 20 optuženika presude su donijete na osnovu priznanja o krivici (među njima je bila i Biljana Plavšić, bivša predsjednica RS),

– Pred sudom se pojavilo 4.650 svjedoka,

– Ukupno 56 osuđenih je odslužilo kaznu, još 18 je u zatvorima,

– Kada se sve sabere, samo su pripadnici srpskog naroda iz najvišeg političkog i vojnog rukovodstva optuživani i osuđivani. Srbima su izricane maksimalne kazne i Srbi su ukupno dobili više od 1.100 godina zatvora, dok su svi ostali zajedno osuđeni na nešto preko 360 godina zatvora,

– Osuđeno ukupno 72 Srbina, 20 Hrvata, šestorica muslimana /minimalne kazne/ i po jedan Albanac i Makedonac,

– U martu 2016. godine Tribunal je imao 425 zaposlenih iz 69 država; kad je počinjao sa radom tamo je radilo 1.200 ljudi,

– Procjenjuje se da je Haški tribunal koštao oko 2,5 milijardi dolara: samo od 2010. godine na raspolaganju je imao budžet od blizu 720 miliona dolara,

– Osmorica haških osuđenika umrli su nakon suđenja ili tokom izricanja kazne (Milan Babić, Ljubiša Beara, Miroslav Deronjić, Mile Mrkšić, Zdravko Tolimir, Milan Gvero, Drago Nikolić /sve Srbi/, i musliman Rasim Delić),

– Osam osoba je preminulo u Hagu tokom procesa (Slobodan Milošević, Đorđe Đukić, Goran Hadžić, Slavko Dokmanović, Milan Kovačević, Momir Talić, i musliman Mehmed Alagić, kao i Hrvat Slobodan Praljak).

HAŠKI TRIBUNAL JE NAJVEĆE ZLO ŠTO I NE ČUDI, jer su ga osnovali Amerikanci koji su nakon Drugog svjetskog rata izvršili agresiju na 37. država i širom svijeta su ubili preko 20 miliona nedužnih ljudi.

Za njih nema suda, jer pravda u svijetu ne postoji. Pravda je samo fikcija. Takozvanu pravdu dijele oni koji su najjači i to puškom, silom, moći i novcem.

Slavko Jovičić
Izvor: Vidovdan

1 KOMENTAR

  1. Haski sud je presudio Srbima. Americi i satrapima presudice Bog. I nad silom ima veca sila.
    Ja ne gubim veru i nadu u bozju pravdu.
    Ja znam, sve dok nam ljudi sude, nismo krivi.
    Boj se bozjeg suda jer on je konacan a haski kazamat je samo stvoren da bi oprao zlocince poput germana, anglosaksonaca i ostalig svetski zlocinackih, osvajackih naroda. Zna se ko su pa da ne nabrajam.
    Nije nista slucajno pa ni NATO napad na srpski narod a sve uz blagoslov pokojnog Karela Vojtile.
    Karlu je Bog dovoljno kaznio kad joj je oduzeo ljudskot, ljubav i osecajnost.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime