Šta to ono beše pre dvadeset godina u zemlji Srbiji?

0
1522

Mogu da se, kao čovek i Srbin, zahvalim nemačkom mesečniku „Kompakt“ da je toliko prostora posvetio NATO bombardovanju Srbije i da nije zaboravio srpske žrtve

Možda sam ovaj tekst mogao da naslovim i „Srbi i kultura sećanja“? Pogledajmo samo kako Rusija obeležava godišnjicu proboja blokade Lenjingrada! Ili kapitulaciju Nemačke, odnosno, Dan pobede! Jermeni 24. april, dan kada je, godine 1915. počeo genocid nad Jermenima od strane Turske, ili preciznije, od strane Otomanske imperije. Ili Jevreji kako obeležavaju dan oslobođenja Aušvica. U sva tri slučaja te godišnjice se obeležavaju kao događaj od prvorazrednog državnog značaja.

A šta je sa nama? Nije nepoznato da našem, srpskom, društvu nije baš mnogo izražena „kultura sećanja“. Ona se prosto ne neguje. Ova kritika još u većoj meri se odnosi na srpsku državu. A šta možemo da očekujemo kada sadašnji predsednik Srbije neprestano ponavlja, da „istorija nije toliko važna“, te da „treba da se okrenemo budućnosti“! Dok ozbiljne države i nacije vide u istoriji izvor i nadu za budućnost, za Aleksandra Vučića je, očigledno, istorija teret, koga treba da se što pre oslobodimo. Da istorija predstavlja problem, recimo, za Nemce, to mogu da razumem. Ta država započela je i Prvi i Drugi svetski rat. A zašto bi istorija trebala da predstavlja teret za nas Srbe? Da li postoji neki narod na kugli zemaljskoj koji je toliko stradao kao srpski? Teško. Sem toga, stara je istina da bez istorije mi ne možemo da razumemo sadašnjost, ili, kako isto to, samo na engleskome, reče jedan filosof, „Studying history is important because it allows us to understand our present.“ On upozorava one, da mnogo greše kada tvrde da istorija nije važna već samo budućnost („that it doesn’t matter what has happened in the past, it’s the future that is important, then you are mistaken“). Ili, kako reče jedan Rus, Mihail Lomonosov: „Narod ne znaющiй svoego prošlogo, ne imeet buduщego.“ I zaista je tako: Narod koji ne poznaju svoju prošlost, on nema budućnost.

Društvo srpske slovesnosti je uputilo javni poziv da se prikupljaju podaci iz naše istorije ovim rečima: „Ako propustimo da mi sami našu istoriju izradimo nego je tuđinu ostavimo i od njega čekamo da nam je spiše, onda nam je žalosna majka.“ (Srbske novine, 19. jula 1851, str. 316: „Javni poziv Društva Srbske Slovesnosti da se prikupljaju podaci iz naše narodne istorije“ – potpisao Đorđe Cenić, sekretar tog Društva.)

Da Vas podsetimo:  Osniva se Srpski pokret Njegoš u Srbiji: „Došlo je vreme kada treba štititi takvog pesnika“

Da li se naša država setila da obeleži Kosovsku bitku, ili da godine 2013. proslavi dve stotine godina rođenja najvećeg srpskog pesnika Njegoša; ili 28. jul 1914. – početak austrougarske kaznene ekspedicije protiv Srbije; 10. aprila 1941 osnovana NDH, a svega nekoliko dana kasnije Hrvati se počeli da masovno ubijaju srpske civile, odnosno – to je bio početak genocida nad Srbima u NDH. Novijeg su datuma stradanja Srba u leto 1995, u „Oluji“, kada je hrvatska vojska izvršila stravične zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. Ništa od toga srpske vlasti nisu uradile. A ako i jesu, onda je to pre bilo organizovano loše i daleko od nivoa koje bi ovakvi datumi zaslužili.

Ovog 24. marta obeležićemo dvadeset godina od početka NATO agresije protiv Srbije. Kako će se to obeležiti službeno, na državnom nivou, ja ne znam. No, kako je to bilo prethodnih godina, slutim, da će se srpska vlada potruditi da i ova godišnjica prođe što je moguće neprimetnije i „tiše“.

Kada već neće naša država, onda će to da urade Nemci. Ili, preciznije jedan mesečnik. Ime mu je „Kompakt“. Taj list zalaže se za Ujedinjenu Evropu nacija, protivi se nekontrolisanom prilivu stranaca u Nemačku, te traži da Sjedinjene Države evakuišu svoje vojne baze iz Nemačke i Evrope.

Naslovna strana mesečnika „Kompakt“ za mart 2019.

Evo šta taj mesečnik („Compact Spezial“ – „Der Krieg der Grünen – Bomben für den Islam“, März 2019) piše o 24. martu 1999. Uvodni članak napisao je glavni urednik Jirgen Elzeser (Jürgen Elsässer):

Svi mediji i ogromna većina nemačke javnosti podržala je rat protiv Beograda. Nije ih smetalo ni to da je nemačka vojska pogazila sopstveni ustav, koji joj izričito zabranjuje da vodi rat van granica Nemačke. Srbija nije napala Nemačku, pa prema tome, Nemačka nije imala razloga da napadne Srbiju. Sem toga, NATO je napao Srbiju bez odobrenja Saveta bezbednosti UN.

Kada su Amerikanci, godine 1991. i 2003, sa svojim vojnim saveznicima, napali Irak, bili smo svedoci masovnih demonstracija od nekoliko stotina hiljada u Berlinu i drugim gradovima. Ništa se slično nije dogodilo, kada je izvršena vojna agresija protiv Srbije. Nekoliko stotina Srba i desetak Nemaca protestovalo je u Berlinu.

Ta politička stranka imala je nekada svoj glavni program u dve tačke: ekologija i pacifizam. Novi predsednik Zelenik Fišer (Joschka Fischer) potpuno je izdao partijski program njegovih osnivača. Kancelar Šreder (Gerhard Schröder) učestvovao je u ovom ratu sa malo oduševljenja. Fišer i njegova partija nastojala je da prikaže ubijanje nedužnih srpskih civila kao „legitimna antifašistička borba protiv srpske agresije“. Nemačka vodi rat, tako su argumentovali Zeleni, protiv „srpskog Hitlera“ („gegen den serbischen Hitler“), a njegovo ime je Slobodan Milošević. NATO ima humanitarni zadatak da spreči jedan Aušvic na Kosovu („und ein Auschwitz im Kosovo verhindern“).

Da Vas podsetimo:  JEDINSTVENA ŠKOLA U SRBIJI: Nastavnici nose uniforme, đaci ne koriste telefone, a evo na čemu sede!

Tako je nađen model za opravdanje svih američkih i NATO ratova protiv neposlušnih naroda i režima. Ko se protiv politici Zelenih, taj dobija etiketu „naciste“ i „novog Hitlera“. Takođe su u ovome ratu u punoj meri došli do izražaja propaganda, koja ako i nema dokaze za svoje tvrdnje, nimalo se ne uzbuđuje, jer to nadoknađuje „moralnim zgražavanjem“ i preterivanjem. Tako su već u prvim danima NATO rata protiv Srbije, naročito Zeleni počeli da govore „o stotinama hiljada ubijenih Albanaca“. Oni malobrojni, koji su se usudili da pitaju za dokaze i za izvore takvih vesti („diese Fake News“), bili su odmah utišani sa optužbama da su saučesnici „u genocidu nad Albancima“.

Građanski rat na tlu bivše Jugoslavije pokazao nam je šemu, na osnovu koje SAD i NATO organizuju ratove i na drugim kontinentima:

Pravilo broj jedan. U ime ljudskih prava krši se povelja UN i međunarodno pravo. Inscenira se masakr, upravo kao u nekom holivudskom studiju, a potom ga objave sve najuticajnije TV-stanice na Zapadu

Pravilo broj dva. Ko prvi izgovori reč „Aušvic“, taj je pobedio. Sve Sorosove i ostale „nevladine organizacije“ u jedan glas počinju da vrište: „Nikada više Aušvic!“. Ko posle toga sme da kaže da treba poštovati povelju UN? Ubrzo stupa na scenu američke peršing-rakete i bombe sa osiromašenim uranijumom, koje „pomažu da se ponovo poštuju ljudska i manjinska prava“. Pored reči „Aušvic“, veoma je efikasno optužiti protivnika i kao „novog Hitlera“. Tu etiketu dobili su Milošević, Sadam Husein i Gadafi. Ko sme da ustane u odbranu „Hitlera 21. veka“?

Pravilo broj tri. Važno je imati maštu i izmišljati frankenštajnove metode mučenja. Recimo, srpski vojnici su „bajonetama probušile trudnim Albankama stomake, a bebe su pekli na ražnju!

U mesečniku „Kompakt“ nemačkoj javnosti predstavili su manipulacije medija Zapada oko „masakra u Sarajevu“, Srebrenice, Račka, a istovremeno su pokazali da su srpske žrtve potpuno ostale zaboravljene. Najubedljiviji primer: 200 000 Srba je proterano iz Hrvatske, a to je najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata („in Europa nach dem Zweiten Weltkrieg“). Ove srpske žrtve u Vašingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu niko ne spominje.

Da Vas podsetimo:  Statistika pokazala: Žene u Srbiji obrazovanije, ali JOŠ UVEK slabije plaćene

Razlog je prost. Propaganda medija na Zapadu ovako je radila: sa jedne strane imamo dobre Hrvate i muslimane („gute Kroaten und Muslime“), a sa druge „zle Srbe“ („böse Serben“).

Prvi čovek na Zapadu koji je počeo da govori o „srpskom genocidu na Kosovu“ bio je nemački ministar odbrane Šarping (Rudolf Scharping). On je o tome pisao već tri dana posle početka NATO agresije protiv Srbije.

Organizacija „Human Rights Watch“, koja je bliska američkoj vladi, međutim, tvrdi da postoje pojedinačna ubijanja na Kosovu, no da se ne može da govori o masakru ili genocidu.

Najtiražnije nemačke dnevne novine „B. Z.“ 1 aprila 1999. objavile su na naslovnoj strani senzacionalnu vest: „Srpska vojska tera albanske civile u koncentracione logore. Svakodnevni život na Kosovu postaje realnost konecentracionog logora“ (am 1. April, Bild erschien am selben Tag mit der Riesenschlagzeile „…sie treiben sie ins KZ“).

Fotografija koja treba da dokaže istinitost ove tvrdnje zapravo pokazuje albanske civile koji beže sa Kosova u Makedoniju, kako bi se spasli, ali ne od srpske vojske, već od američkih bombi!

„Kompakt“ temeljno istražuje sve „srpske zločine“ od početka jugoslovenskog građanskog rata, a naročito one, koje su godine 1999. dovele do bombardovanja Beograda i Srbije. Petnaestog januara 1999. „dogodio se Račak“. Novinari tog mesečnog nemačkog lista svestrano su istražili sve relevantne nemačke i ostale izvore sa Zapada i došlo su do zaključka, da i u ovome slučaju imamo na delu laž, koja „sto puta ponovljena postaje istina“ Detaljno se opisuje uloga glavnih falsifikatora Račka, od Vokera (William Walker), preko Olbrajtove (Madeleine Albright) do Fišera (Joseph Fischer).

Bilo bi za nas veoma važno da u celini prevedemo ovaj materijal, koji jasno govori da su glavne žrtve događaja od 24. marta 1999. pa do konca američkog bombardovanja, bili upravo Srbi.

„Kompakt“ je nemačku javnost ubedljivo i podrobno upoznao sa antisrpskom propagandom koja je godine 1999. godine u ogromnoj meri preovladavala u nemačkim medijima, ali i u štampi Zapada. No, spomenuli su, – istina retke izuzetke, – kako među nemačkim novinarima i političarima, tako i u drugim zapadnoevropskim zemljama i Americi, koji su i u toj opštoj antisrpskoj histeriji nastavili da rade svoj posao profesionalno, odnosno, izveštavali su samo o onim stvarima, za koje su imali proverene informacije. Mogu da se, kao čovek i Srbin, zahvalim ovom nemačkom mesečniku da je toliko prostora posvetio bombardovanju Srbije i da nije zaboravio srpske žrtve.

Nikola N. Živković
Izvor: stanjestvari.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime