Šta to radi Milo? Ništa novo!

4
1894
Foto: printscreen ( vidovdan.org)

Odgovor na pitanje iz naslova naterao me je da dobro razmislim o tome kako ću započeti ovaj tekst i o čemu će on govoriti. Ako bih počeo da pišem o prošlosti morao bih da, na primer, kažem nešto o rušenju Njegoševe kapele iz 1916. godine, o komunističkim zločinima u Crnoj Gori u toku i nakon rata, zatim o raspadu Jugoslavije, Milovom dolasku na vlast itd. Dakle, bilo bi potrebno mnogo prostora, a ono što želim da kažem je vrlo jednostavno: svi navedeni događaji su povezani. Šta ih to povezuje jasno je svakome ko o njima razmisli otvorenog uma. Prema tome, ko god bi pročitao obično hronološko ređanje podataka rekao bi da tu nema ničeg novog. Zato sam odlučio da tekst govori o sadašnjim događajima i onima koji su nama vremenski bliski. Za njih, na prvi pogled, odgovor iz naslova ne važi. Jer šta povezuje Nobelovu nagradu sa prisvajanjem srpskih svetinja na Kosovu od strane Albanaca? Ili uglednog profesora istorije sa pojedinim nevladinim organizacijama u Beogradu?! I kakve sve to veze ima sa Crnom Gorom i SPC?
Dodela Nobelove nagrade za književnost pretvorila se u skandal jer ovogodišnji laureat, austrijski pisac Peter Handke, godinama unazad zastupa tezu o tome da ono što zapadni mediji pišu o ratu u bivšoj Jugoslaviji jednostavno nije istina. Ovo je izazvalo burnu reakciju istih tih medija kojima su se zdušno pridružile i domaće drugosrbijanske nevladine organizacije. A sve zato da bi se mit o zlim Srbima nekako održao. Kako drugačije opravdati albanska nasilja na Kosovu, pokušaj njegovog otcepljenja i prisvajanje srpske kulturne baštine?! Onaj ko se usudi da dirne u taj mit prolazi kroz pravi medijski linč. Možda čak, kao u slučaju profesora Miloša Kovića, završi i na sudu. Optužba dolazi od njegovih kolega, takođe profesora. I eto, naizgled nepovezane stvari, koje su i tematski i vremenski razdvojene, počinju da se povezuju. Sukob univerzitetskih profesora, književna nagrada i NVO sektor. Evo još jednog zanimljivog primera. Hrvatska, Slovenija i Makedonija daju vatrenu podršku nelegalnim vlastima u Prištini, iako na Kosovu nemaju direktne interese. Šta više, Makedoniji, po svemu sudeći, sleduje kosovski scenario. Različite države, različiti interesi, a stavovi i nastupi isti, potpuno povezani. Kada malo dublje proučimo ove pojave uočavamo da sve one imaju jednu zajedničku crtu – borbu protiv interesa srpskog naroda. U tu borbu ulazi i odluka Podgorice da nacionalizuje imovinu SPC. Dakle, za nas Srbe ništa novo!

Da Vas podsetimo:  Stari srpski ratnik iz Stalaća: Nikada nisam bio srećniji k’o taj dan kada oslobodismo Kosovo

Šta hoću da kažem? Napadi mogu doći sa različitih strana, iz različitih sfera života, u različito vreme, ali im je cilj uvek isti. Ono što se trenutno dešava u Crnoj gori nije samo napad na jednu instituciju, ili hir jednog čoveka, nego deo jedne mnogo krupnije igre, igre koja traje već godinama i decenijama. I vrlo je važno da javnost Srbije to shavti! Zato kada branimo SPC u Crnoj Gori branimo i Kosovo, branimo Republiku Srpsku, branimo svoju istoriju i tradiciju, kao i ono što je najvažnije – budućnost našeg naroda.

Da bi ovo moje objašnjenje bilo što jasnije poslužiću se rečima Hane Arent, nemačkog filozofa jevrejskog porekla: ,,Shvatila sam i to ponovila mnogo puta: ‘kada ste napadnuti kao Jevreji, morate se braniti kao Jevreji’. Ne kao Nemci ili građani sveta ili zagovornici ljudskih prava. Ne, nego: šta mogu konkretno da urdim kao Jevrejin.“ Slično njoj razmišljao je i poznati srpski filozof Žarko Vidovivć. Kao čovek koji je na svojoj koži osetio i ustašku i komunističku torturu, godinama je uporno kroz svoja dela govorio da se mi delimo međusobno, za naše neprijatelje smo svi isti – svi smo Srbi.

Jer nas ne napadaju kao članove partija, kao levičare ili desničare, kao monarhiste ili komuniste. Ne napadaju nas ni kao Šumadince ili Crnogorce, nas napadaju kao SRBE! Tako bi trebalo i da se branimo!

Stefan Radosavljević

4 KOMENTARA

  1. Milo ima podrsku svih nasih dusmana, ako kod njega prodje otimanje sledice ga svi u okruzenju.
    Samo slozni Srbi ce odbraniti svoje drzave, veru i naciju.
    Cetiri oscila na kruni u Krstu imaju dva znacenja:
    Prvo je ,,Samo sloga Srbina spasava!,,
    Drugo ima jednako jako znacenje a to je da mi Srbi zivimo na raskrscu i na sve cetiri strane sveta, Istoku, Zapadu, Severi i Jugu balkana.
    Nismo mi autohtoni samo u Srbiji vec i u Albaniji, Turskoj, Makedoniji, C.Gori, BiH, Hrvatskoj pa Rumuniji.
    U Sloveniji postojimo vise od 6 vekova.
    Znaci da ne smemo dozvoliti da nas dele i ne smemo sami sebe da delimo.
    To ni jedan narod ne radi.
    Albanci nikad ne kazu da su grcki, albanski, makedonski, srpski, hrvati takodje, e pa da jednom nesto naucimo od dusmana, da i mi budemo samo SRBI.

    • Milo ima podrsku svih nasih dusmana“. Мило има подршку, и то веома јаку, наших политичких противника, а он је душманин. То није исто. То је још горе.
      ako kod njega prodje otimanje sledice ga svi u okruzenju.“ „Ако прође???“ Већ је прошло! ЦГ је независна већ више од деценије! ЦГ је прва признала Косово. Сада се довршава што је давно започето. Душмански став није од јуче, он има историју, ваља погледати А. Раковића који се бави тиме.
      ne smemo sami sebe da delimo.“ Међутим, ми то чинимо. „To ni jedan narod ne radi.“ Да ли смо ми народ? Или нешто друго? Да ли смо досегли ту високу категорију? Који би се народ одрекао своје државности као што је Србија учинила 1918, у корист побеђених непријатеља, међу којима је било и душмана?
      da jednom nesto naucimo od dusmana“. Јадан је онај који учи од душмана. Трећеразредност је висока категорија за таквог ученика.

  2. nas napadaju kao SRBE! Tako bi trebalo i da se branimo!“ To смо већ једном имали, за време Слобе. Познато је како се и чиме завршило. Изгледа да ће Мило успети. Тајминг је добро прорачунат, као и све остало. Он је у Мајамију, са женом, на дочеку Нове године, врло опуштен, дакле самоуверен. Народу се, као и увек, нуди атрибут небеског, а „елита“ ужива. Мало ко се запитао, како нешто тако провидно, транспарентно, очигледно до дрскости, увек успева – увек исти стари глупи штос, али успева. Народ који се сваки пут упеца на исти мамац, заслужује епитет трећеразредног, у најбољем случају.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime