Stara Gradiška- Odvajanje dece od majki 10. juni 1942. godine

Praćeni jutranjom maglom kasnog ljeta vozimo se prema Jastrebarskom. Nailazimo na tablu koja nam želi dobrodošlicu na području ove općine. Nedugo zatim pojavljuje se šarena, razigrana tabla sa natpisom:

Jastrebarsko – grad prijetelj djece.

Zbog djece smo danas u Jastrebarskom. Želio sam već dugo da obiđem moje, koji kao djeca tu vječno ostaše. Da Danici i Milošu položim po ružu, zapalim svijeću, kao i svoj djeci što stradaše. Do tada sam u Jaski bio jednom, i to 1972. godine, na moje inzistiranje. Otac kao preživjelo logoraško dijete nije me htio voditi. Valjda me je želio svega toga poštedjeti.

Gradić je u blizini Zagreba. Još je jutarnje miran. Trudi se da podsjeća na austrijske varošice ili barem na obližnji Samobor. To je taj vječiti san o Evropi. Nikola i ja odlazimo u jednu od cvjećara. Zagledam svježe cvijeće. Biram bijele ruže, nekako će najviše odgovarati djeci, anđelima. Cvjećarka mi slaže i jedan prost buket šarenog poljskog cvijeća.

Po sjećanju znam otprilke gdje je groblje. Lako smo ga pronašli, kao i spomen obiljžje. Na kamenom postolju uzdiže se brončani kip jecajuće majke, sa mrtvim čedom u krilu. Rad je to akademskog kipara Steve Petanića. Stoji na ovom mjestu od 1953. godine. Bronzanoj majci slijeću ptice na glavu, cvrkuću. Ptičji izmet dugom linijom ocrtava majčinu suzu iz oka. Ovaj mali spomenik, statua je jedini znak i svjedok da je u ovom gradu postojao dječji logor. Umrla djeca su zakopavana van ograde mjesnog grblja, kao nekrsti. Nije na ovom groblju mjesto “pravoslavnoj paščadi”, “šizmaticima”, “djeci četničko-komunističkih bandita”. Sad je to mjesto ipak unutar ograde groblja, al izdvojeno u stranu i udaljeno od ostalih spomenika.

Par dana prije naše posjete, na ovom mjestu 26. augusta obilježena je godišnjica oslobađanja djece iz jedinog koncentracionog logora za djecu u cijeloj Evropi. Na taj dan je 1942. godine 4. Kordunaška brigada pod komandom Nikole Vidovića oslobodila srpsku djecu iz logora u Jastrebarskom. Ostat će ova akcija kordunaških partizana upamćena kao svjetli primjer i najhumanija akcija cijelog rata. Jedino je Vidović sa svojima krenuo na logorsku bodljikavu žicu. Negdje u novina sam pročitao da je pomen ometan od strane revizionista i novih povjestničara koji tvrde da je u Jastrebarskom bilo prihvatilište i dom za djecu, a ne nikakav logor. I to sve pod paskom “blaženog” kardinala. Tri još svježa vijenca svjedoče o tome. Na crvenim trakama uočvamo da su od SABAH-a Hrvatske, Udrženja boraca, odnosno antifašista grada Jastrebarskog i grada Karlovca. Tu je i nekoliko lampiona, isusići i anđelčići od bijelog parafina, svijeće ukrašene hrvatskom trobojkom, sve sa pleterom!? Uz podnožje spomenika majci sa mrtvim čedom uočavam nekoliko malih stručaka poljskog cvijeća neobično lijepe ljubičaste boje. Polažemo manji vijenac od suhog hrastovog lišća kog sam sam pleo. Uz njega dvije bjele ruže mojima:

KRESOJEVIĆ DANICI (rođena 1931)
KRESOJEVIĆ MILOŠU (rođen 1935).

Na kameno postolje razastiremo crnu maramu, simbol tuge krajiških majki. Na njemu je logo “Jadovno ’41”, udruženja koje je mnogo učinilo da se sazna istina o srpskim stradanjima u NDH, među ostalima i djece u logoru Jastrebarsko. Uz maramu polažemo buket šarenog poljskog cvijeća za svu stradalu djecu. Malo je vjetrovito, al uz pomoć Nikolinih šaka uspjevam zapaliti desetak voštanica. Dvije stvari mogu beskonačno činiti. Slušati kako žubori voda. Od onih jedva čujnih šumskih potoka, rječica, rijeka, pa do slapova Korane, Mrežnice, Une, na kojima se voda obrušava preko kamenja…Isto tako bez prestanka mogu gledati kako gore voštanice. Satima mogu gledati njihov plamen. Mirno je jutro, ne čuje se ništa osim pucketanja žutih svijeća. Nisu možda prve, al su sigurno jedne od rijetkih ikad zapaljenih u Jastrebarskom. Odoljevaju vjetru, bore se. Sa strane curi vruć vosak, čineći suze na njima…

Pred oči mi dolazi bilježnica, dnevnik Franje Ilovara, mjesnog grobara u Jastrebarskom. Za mjesec i po dana koliko je trajao logor sahranio je 768 djece. U ovu cifru nisu uračunata djeca koja su bila u izmještenom dijelu logora u selu Rijeka, tri kilomtra udaljenom od Jastrebarskog. (Tamo je bio smješena glavnina djece, njih preko 2000. Za tu lokaciju prilikom oslobađanja partizani nisu ni znali. Inače se malo govori i ima malo podataka o dijelu logora u selu Rijeka.) Pedantan je Franjo. Bilježi koliko je ukopao muških, koliko ženskih. Kad ih zbroji za pripadajući dan, onda uz cifru dopiše “komada djece”, pa puta kuna. Kad to pomnoži, krajnju cifru prosljeđuje općini kako bi naplatio ukop. Umrlu djecu, njihove male živote bilježi crticama. Stranice Ilovarove bilježnice ispunjene crticama podsjećaju na bilješke kartaša tablića. Krvav se tablić u Jastrebarskom igrao i sve to u “dječjem domu”. Bože koja li je od ovih crtica Daničina? U kom je redu, u kojoj koloni. Je li Miloševa crtica blizu sestrine, nisu umrli u istom danu?

Danica je imala samo jedanaest godina kad je umrla. Ćaća kaže da je ih je ona držala na hrpi, a ono malo hrane što je dobivala često bi davala njima dvojici. Vidio ju je mrtvu. Kaže da je ležala kraj klupe i da su joj njene krupne crne oči ostale poluotvorene. U lijevom krajičku usana pojavila joj se pjenica. Nakon oskudne hrane i šačice griza ili riže taj put im je davana bijela kava. Ćaća je bio u grupi koja je dobivala jelo kasnije. Kad je vidio Danicu mrtvu nije htio jesti. Sedmogodišnji brat Miloš je isto jeo tu kavu i ćaća ga je našao kako iscrpljen leži na slamarici u “bolnici”, odnosno karantinu koji je ranije služio kao štala za smješatj talijanskih konja. Sutradan Miloša više nije našao. Za Danicu ćaća kaže da je bila štrkljava curica, vitka. Tamne kose i isto takvih krupnih očiju. Izgleda da je stasom i izgledom povukla na Petroviće i Hajdine. Moj otac Mihailo, Miloš i najmlađa Milka su bili svjetlije puti, sa zelenkastim očima. Više su nalikovali na Kresojeviće ili “Parune”, kako nas zovu. Prilike su nalagale da Danica sazrije brže, da pomogne braći i sestrama. Znala je onako malena stati u red sa ženama u Staroj Gradiški i čekati da joj na logoraškom kazanu u bordocrveni vertun (kecelju) koji joj je sašila strina Ljubica istresu pola ševarke škroba. To podjeli braći i sestri, a njoj ostane da oliže vertun. Prije nego što su odvojili djecu od majki u logoru Stara Gradiška zovnula ju je baba Dragica kao svoje najstarije djete na stranu. Dugo ju je milovala po kosi i svjetovala. Ona joj je bila jedina nada. Baba Dragica je po nekim saznanjima kao logorašica radila u fabrici čarapa u Leipzigu. Život je izgubila od savezničkih bombi, nije se vratila. Preteško breme pade Danici na nejaka dječja leđa. Dala je riječ materi. Postade i sestra i mati.

Pregledavajući stare crno bijele slike iz logora Stare Gradiška tražim babin lik pod bijelom povezačom. Tražim njene uplašene piliće koji je okružuju. Kako li je izgledala? Nije iza nje ostala niti jedna fotografija. Ne znam kako se to zove. Kažu genetsko pamćenje. Ja uvijek imam osjećaj kao da sam ja bio tamo zajedno s njima u logorima. Ćaću sam dugo nagovarao da napravimo jedan tonski zapis i da to ostane za sjećanje i svjedočenje o jednom teškom vremenu (ne ponovilo se !!!). On je to uporno odbijao. Razumio sam ga, jer su sjećanja na ta zla vremena vraćala ružne slike iz djetinjstva. Ipak je pristao nakon dugog nagovaranja u ljeto 2008. godine. Uz uvjet da mu damo deset dana vremena da se pripremi, da napravi neke svoje zabilješke i da to sve kronološki sredi.

Prvi dio svjedočenja odnosio se na vrijeme kada su bili u zbjegu, gotovo cijelo proljeće 1942. godine. Kasnije dolazi obruč na Petrovoj gori, odvođenje najprije u logor u Staru Gradišku, pa kasnije preko Jasenovca, gdje su kraće zadržani i Siska, prispjeli u dječji logor Jastrebarsko. Znao sam mnogo toga o logoraškim danima, najmanje iz njegovih usta. Jedan detalj nikad nisam čuo od oca, niti od bilo koga drugog, a posebno me zanimao. Uvjek me je pratila ta slika, razmišljao sam o tome kako je morao izgledati rastanak babe Dragice od njene četvoro djece ili kako izgleda rastanak djece od majke koju više nikad neće vidjeti !?

Otac je svjedočio :

– Za dugačkim stolom, gdje ima ljudi u ustaškim uniformama i civilu, nekakvih medicinskih sestara i drugih žena, upisuju naše podatke i razvrstavaju nas. Tu smo se nas četvero rastali sa majkom. Njoj oči pune suza, ali suzdržava se od plača radi nas. Mi uplašeni, neshvaćamo što se događa, ali osjećamo zlo. Kasnije smo postrojeni u grupe. Dečkići na jednu stranu, curice na drugu. Iza toga nas razvrstavaju po uzrastu. Mene svrstavaju u grupu djece mog godišta, rođenih 1933. godine. Brat Miloš (rođ. 1935) je mlađi od mene, i on je u drugoj grupi. Najstarija od nas sviju, moja sestra Danica (rođ.1931) je razvrstana u grupu sa curicama njenog uzrasta. Najmlađu sestru Milku (rođ.1940) mati Dragica (rođ. Hajdin, 1912) ostavlja sjedeći na stolu. (Odnjeta je iz dvorca i bila posvojena u jednoj zagrebačkoj porodici. Nju će otac nakon duge potrage naći preko lista “Arena” u Zagrebu 1970. godine)

Ne znam iz kog razloga moja grupa kreće prva. Vode nas prema jednom uzvišenju, nekom betonskom platou. Na ulazu gdje počinje betonsko stepenište prvi put su nam dali nakon dugo vremena nešto što bi trebalo nalikovati na kruh, tvrdo, veličine otprilike kutije šibica. Penjemo se sa tom koricom kruha uz stepenice…

ALI NITKO, AMA BAŠ NITKO OD DJECE, I AKO NA RUBU GLADI NE UZIMA TAJ KOMADIĆ KRUHA U USTA, NEGO GA SAMO STIŠĆE U RUČICAMA. MAKAR GA NISMO DANIMA VIDJELI. KAD SMO SE POPELI NA TAJ PLATO, VIDIMO DOLjE U ŽICI NAŠE MAJKE KOJE JAUČU. MI SE SVI ZATRČAVAMO I ODREDA BACAMO TE KOMADIĆE KRUHA PREMA NAŠIM MATERAMA ….

Ovdje je ćaća zastao i prvi put ću u životu vidjeti suze u očima moga oca, prvi put ću ga vidjeti da plače. Nakon ovoga preknut ćemo snimati, i na žalost nikad ga završiti…

Voštanice dogorjevaju, odlazimo sa mjesnog groblja. Nedaleko se nalazi zgrada bivšeg pionirskog centra “Bratstvo i jedinstvo”. Sad na njemu stoji tabla “Dječiji vrtić – Radost”. Odlazimo prema dvorcu “Erdödy”, gdje je nekad bio dječji logor. Sagradio ga je ban Matija Gereb u periodu 1483-1489. Plemićka porodica Erdödy posjeduje ga od 1519. godine. Na javnoj dražbini 1936. godine kupuje ga općina Jastrebarsko i u njemu osniva dječji dom. Dvorac svojim izgledom i okolinom pomalo podsjeća na današnju Hrvatsku. Okolo ušminkano, unutra ruševine. Okružen je zelenilom stoljetnih stabala i njegovanim travnjacima. Sam dvorac je u lošem, ruševnom stanju. Vapi za obnovom. Na prozorima još uvijek stoje masivne željezne rešetke. Krov prokišnjava, zidovi se urušavaju. Na oronuloj fasadi tragovi vremena, možda i metaka Vidovićevih boraca…Teška ulazna vrata dvorca zamandaljena su katancem. Valjda i ona čuvaju tajnu o tome što se sve dogođalo u zlu vremenu iza ovih zidina. Na informativnim tablama uz sam dvorac koje se odnose na Evropske fondove i regionalnu suradnju, nećete naći ni slova koje govori o mračnoj prošlosti ovoga zdanja. Piše samo da je ovdje od 1936. godine oformljen dječji dom i to je sve. Lijevo od ulaznih vrata nalazi se jedan od masivnih starih prozora. Stolarija trune, stakala na njemu odavno nema. Okovan je željeznom masivnom rešetkom koju rastače hrđa. Polažem u prozor dvije bijle ruže Danici i Milošu. Palimo svakom po jednu voštanicu i jednu svoj stradaloj djeci, da osvijetli puta malim nevinim dušama, malim mučenicima..

U sklopu inicijative UNICEF-a za Hrvatsku, grad Jastrebarsko je 2013. godine proglašen je kao 41. po redu “ Grad prijatelj djece”. Četvrta, najmlađa ambasadorica UNICEF-a za Hrvatsku je glumica Bojana Gregorić – Vejzović. Ona je kćerka poznate glumice Božidarke Frajt, kozaračkog djeteta, logoraša (rođeno prezime joj je Grublješić).

Što reći na kraju svega. Ima u tom svemu nešto morbidnog. Zaslužuje li tako nešto kraj svog imena, grad sa tamnom sjenom svoje prošlosti, sa kojom se nikad nije suočio.

Zbogom grade, prijatelju djece!

Izvod iz teksta DVIJE RUŽE ZA DVIJE CRTICE , posvećen Kresojević Danici i Milošu koji su zauvijek ostali u Jastrebarskom , kao i svoj drugoj djeci stradloj tokom rata.

Željko Kresojević
Izvor: Borba za istinu