Štetna brza i nepromišljena digitalizacija školstva

1
831
Dr Filip Rake Vukajlović / Foto: printscreen

ANATOMIJA «NAUČNOG» NEZNANjA I FIKCIJE O BUDUĆNOSTI OBRAZOVANjA (3)

  • Citirani izvodi iz tandara–mandara, idi mi–dođi mi, mlati praznu slamu programa, su idealni za sakrivanje pravih ciljeva zbog kojih su nam “belosvetske” SAUN-ovce u “goste” poslali.
  • Nije teško bilo zaključiti da je konferencija bila najmanje o obrazovanju, a mnogo više o propagandi određenih, za globalizaciju i globalizatore, važnih tema u vezi s promenom svesti.
  • Govorilo se o svemu, a u isto vreme ni o čemu i, naravno, najmanje o stvarnim problemima srpskog obrazovanja koji su proistekli iz dve decenije potpuno debilnih intervencija na svim nivoima obrazovanja.
  • Gledajući ovaj spisak “naših” učesnika, odmah pada u oči da u njemu preovlađuju beogradski ekonomisti, u većini pripadnici najcrnje neoliberalne ekonomske doktrine
  • Interesantno je da nikome ne smeta što se ova konferencija održala bez jasnih ideja šta je to što ne valja u obrazovanju sada, a još manje se zna i misli o konkretno merljivim rezultatima koji se žele postići u budućnosti.

Razumevanje načina i principa odabira predavača, za ovu četrvrtu po redu konferenciju o budućem obrazovanju, trebalo bi bar delom da osvetli ideju vodilju gore opisanih organizatora, kao i razloge zbog kojih su tolike ljude potegli na tako dalek put i izložili, i sebe i njih, značajnom trošku.

Jesu li to ljudi za čijim mudrim mislima o budućem školovanju i obrazovanju ceo svet vapi, da li su oni svojim dolaskom i boravkom u našoj sredini hteli da nam veliku čast ukažu, ili su razlozi drukčije prirode?

Neverovatno besmislene i neostvarive teze

U tom cilju podsetimo se prvo deklarativnog cilja organizatora:

“Obrazovanje za nepoznate: Kako obrazovne reforme pomažu da se izbegne paradoks da je budućnost iza nas?” i njihovih “maštarija” na drugoj strani programa u podnaslovu “Fokus četvrte internacionalne konferencije o budućem obrazovanju” gde je napisano sledeće:

“Na prethodnim međunarodnim konferencijama o budućem obrazovanju, SAUN i SUK su svestrano analizirali prirodu obrazovnih izazova s kojima se suočava čovečanstvo danas kao što su: adaptacija obrazovnog procesa u skladu sa zahtevima i mogućnostima tehnologija u nastajanju i globalizacije, potreba za odustajanjem od prevelike disciplinarne specijalizacije, što ograničava praktičnu važnost obrazovanja i potrebu za promenama u pedagogiji i tehnologijama učenja kako bi se proširio pristup , poboljšao kvalitet i smanjili troškovi obrazovanja. Najvažnije je da su istraživali, i još uvek istražuju, potrebu za temeljnom promenom svrhe i strategije obrazovanja, pomerjući težište od predmeta ka učeniku, od prenosa informacija do razvoja kapaciteta za samostalno razmišljanje i rešavanje problema, od razvoja mentalnih kapaciteta do formiranja kompletne ličnosti studenta i od zaposlenih koji rade samo za platu do kreativnih mislilaca, inovativnih preduzetnika i istinskih globalnih građana.

Hitno je potrebna nova paradigma da bi se naglasak preusmerio na kontekstualno, relacijsko, na pojedinca usmereno i kolaborativno obrazovanje koje podstiče kritičko razmišljanje, kreativnost i tehnološko preduzetništvo. Primena nove paradigme, kroz primenjenu strategiju i politike, dobiće efikasne odgovore pomoću nove industrijske organizacije koja podstiče potpuno oslobađanje ljudskih potencijala, pre svega inovativne proboje koji su multidisciplinarni, primenljivi i vrednosno zasnovani.

Četvrta međunarodna konferencija o budućnosti obrazovanja će ispitivati efikasne strategije i politike potrebne za ubrzanje ove promene paradigme u obrazovanju. Izvlačiće pouke, uvide i praktične pristupe iz uspešnih inovacija u obrazovanju koje se dešavaju širom sveta. Ispitivaće načine za prevazilaženje disciplinskih barijera kako bi obezbedili integrisano znanje potrebno za postignuća u našem sve komplikovanijem svetu. Konferencija će istražiti metode preusmeravanja fokusa sa predmeta na studente i sa akademskog na kontekstualno znanje. Istražiće nove tehnologije i pedagogije koje mogu preusmeriti naglasak s nastave na aktivno učenje, iz takmičarske u kooperativnu interakciju i s nastavnika na učenika u okruženje za vršnjačko učenje. Istražiće načine za promovisanje razvoja kapaciteta za kreativno razmišljanje, ličnost i individualnost, što će novu generaciju pripremiti za visoka dostignuće u godinama koje slede.”

Ova gomila praznih nebuloza me je podsetila na Napoleona Bonapartu, koji je u želji da sakrije svoje prave namere i pošto je izložio šta je za njega glavno, tadašnjoj komisiji za pisanje ustava Francuske iz 1799. godine naredio: “Pišite kratko i nejasno”. A , citirani izvodi iz tandara–mandara,idi mi–dođi mi, mlati praznu slamu  programa, su idealni za sakrivanje pravih ciljeva zbog kojih su nam “belosvetske” SAUN-ovce u “goste” poslali.

Zato pokušajmo da dokučimo stvarne namere organizatora na osnovu izabranih predavača i onoga šta se i kako izlagalo u toku ove dvodnevne konferencije. Prvo , da vidimo kako je svako od pobrojanih organizatora bio zastupljen.

Ko su bili učesnici Konferencije

Predstavnici SANU  su imali 8, nastavno osoblje  BU  6 (bez ekonomista),  ekonomisti  10 (pet profesora BU), članovi  SPRK  5 (od kojih su dva profesora BU) i članovi  SAUN  32 predavanja/prezentacija. Preostalih tridesetak predavanja/prezentacija, organizatori su podelili uglavnom svojim poznanicima i prijateljima iz sveta, ponekom ovdašnjem prijatelju i ponekom iz dijaspore. Naravno da su i tu pažljivo birali. Među učesnicima je bilo i 12 direktora i zam. direktora, 13 predsednika i potpredsednika, 3 glavna menadžera kompanija 1 dekan i 1 zamenik dekana (ukupno 30 rukovodilaca).

Organizatori Konferencije koja je promašila temu o obrazovanju: Kostić (SANU); Đuričin (Rimski klub); Nešković (SAUN); Souza (predsednik SAUN i član Rimskog kluba); Vlahović (SES)

Prosek godina učesnika iz SANU je 68,25 (Vladimir Kostić– lekar, Vladimir Bumbaširević– lekar, Tibor Varadi – pravnik, Dejan Popović– elektro inženjer, Slobodan Grubačić– filolog germanista, Branislav Jelenković – elektro inženjer, Nebojša Lalić – lekar i Vladica Cvetković – geolog). Kad se sve sabere i oduzme može se videti da su srpski učesnici (ne obavezno i Srbi, a bilo je i “slučajnih Srba”) na konferenciji istupali 33 puta.

Proverom učesnika prethodnih konferencija lako je zaključiti da postoji jedno tvrdo jezgro SAUN-ovaca koje ide na sve važne konfrencije u čijoj organizaciji učestvuje SAUN i SUK. To su izgleda članovi nekog ‘politbiroa’ SAUNe. O njima ćemo nešto kasnije. Dodamo li tome tridesetak pomenutih rukovodilaca, starosnu strukturu i kompetencije učesnika, nije bilo teško zaključiti da će sama konferencija biti najmanje o obrazovanju, a mnogo više o propagandi određenih, za globalizaciju i globalizatore, važnih tema u vezi s promenom svesti i zakucavanjem određenih šablonizovanih direktiva u tom smislu. Upoznavanje s temama i organizacijom prethodne tri konferencije, kao i sa imenima lokalnih učesnika, samo dodaje argumente u ovom smeru razmišljanja.

Da bi svako mogao, ako to poželi, da samostalno oceni podobnost učesnika za predlaganje novih ideja za svekoliko obrazovanje u budućnosti prilažem spisak domaćih učesnika održane “Četvrte konferencije o budućem obrazovanju” (zvezdicom označeni domaći ekonomisti, a brojevima 1– 5 pobrojani su članovi SPRK) [1].

Većina predavanja, prezentacija i usmenih, najčešće pročitanih, izlaganja dostupno je na sajtu:https://www.youtube.com/results?search_query=4th+ICFE+Main+hall. U prilogu je fajl: Predavaci_4_konferencija_Beograd_2019.doc, s linkovima i vremenima nastupa pojedinih predavača koje detaljnije komentarišem, ili ih u izlaganju samo pominjem.

Kakvu nam obrazovnu budućnost predviđaju ovi, s koca i konopca, odabrani kadrovi

Pre nego što pređem na razmatranje izlaganja određenog broja domaćih i stranih učesnika i ukratko izložim svoj pogled na ovu konferenciju, pomenuću najčešće pominjane reči, slogane i teme.

Primer uspešne manipulacije: govori o svemu, a u isto vreme ni o čemu i, naravno, najmanje o stvarnim problemima srpskog obrazovanja

To su: globalizacija, digitalizacija, informacione i komunikacione tehnologije, digitalna revolucija, digitalna ekonomija, ekonomija održivih resursa, zelena, cirkularna i plava ekonomija, multikulturalizam i interkulturalizam (“meki” i “tvrdi”), menjanje svesti, novi čovek za novu eru, ljudska prava, ravnopravnost svih polova (još uvek neutvrđen broj), zaštita životne sredine, ekološka pismenost, iscrpljivanje svetskih resursa, eksponencijalni rast, potpuna zaposlenost, raditi interdisciplinarno, multidisciplinarno, nelinearno, internacionalno, “transnacionalno”, fer i pošteno , transparentno, čovekoljubno i globalno odgovorno, “viši rezultati s višim principima”.

Jasno je da ovakve ključne reči i slogani povlače za sobom mogućnost da se govori o svemu, a u isto vreme ni o čemu i, naravno, najmanje o stvarnim problemima srpskog obrazovanja koji su proistekli iz dve decenije potpuno debilnih intervencija na svim nivoima obrazovanja.

Kad nam još ovakvi eksperimentatori i igrači u virtuelnom svetu ‘eks katedra’ predlažu novu paradigmu obrazovanja i to za učenike s “istraživačkim stilom” učenja, koji žele da njihovo okruženje za učenje bude:

– interaktivno

– prilagođeno

– kolaborativno

– ofanzivno

– smisleno

– prijatno

– zabavno

Da Vas podsetimo:  Bolna ispovest majke heroje sa Košara

– razigrano

Uz učenje fenomena i samoobučavanje, a znamo koliki je procenat funkcionalno nepismenih kod nas, ne ostaje mi ništa drugo nego da poželim da ih kamenujem.

Koliko bezdušni, odrođeni i bezosećajni treba da budu ti privilegovani, dokoni i asocijalni “inteligenti” kojima je danas u Srbiji moglo pasti na pamet da u trenutku, kad nam komadaju državu, rasturaju Srpsku Pravoslavnu Crkvu i otimaju njene hramove, u nazovi hramu srpske nauke SANU organizuju ovakav bordel od konferencije koja navodno razmatra važne svetske probleme obrazovanja?

Gledajući ovaj spisak “naših”, odmah pada u oči da u njemu preovlađuju beogradski ekonomisti, u većini pripadnici najcrnje neoliberalne ekonomske doktrine, koja se svugde u svetu uveliko napušta.

Izlaganja i predlozi bez reda i smisla

Na njihova izlaganja ne želim da se osvrćem, mada je bilo i onih koje vredelo čuti na nekom drugom mestu (Branko Urošević koji “rešava ekonomske probleme koristeći programiranje” i u poslednje vreme je zainteresovan za veštačku inteligenciju, specijalno za razumevanje jezika – “natural language processing”) i onih nedopustivo loših. Ove poslednje je trebalo da neko ozbiljniji prethodno posluša i ne dopusti im ubuduće da se pred svetom pojavljuju i struku brukaju.

Izlaganje Atanasijevićke bez razumnog reda i smisla, s mnogo kreveljenja, mahanja rukama i suvišnih osmeha

Da ne preterujem, svako će se uveriti ako pogleda i posluša “srpsko-rimsku klubašicu ekonomisticu” Jasnu Atanasijević, koja je nastupila kao predstavnik predsedništva SES-a. Njeno izlaganje bez razumnog reda i smisla, s mnogo kreveljenja, mahanja rukama i suvišnih osmeha, može se naći na linku:  https://www.youtube.com/watch?v=EZrk2CO38iQ  (skrećem pažnju na to kako je na mladu Jasnu gledao moderator sekcije). Još mlađa je  Dara Meljnik, stručnjak za “liberalno obrazovanje”, master od 2013. godine i istraživač “Centra transformacii obrazovaniя Skolkovo”, Moskva. Sreća u nesreći je to što je Atanasijevićkino izlaganje uživo pratio neveliki broj prisutnih.

O “ozbiljnosti” kojom se pristupilo izboru predavača može se suditi i po tome što je direktor Etnografskog muzeja u Beogradu, Tijana Čolak-Antić Popović, umesto da sama nastupi, na podijum poslala da je zamene dva ‘ćosava’ mladića (opisivali su rad i rezultate jednog od projekata koje je urađen u muzeju). Tijana je bar poslala zamenu, dok je akademik– lekar penzioner i bivši rektor UB Vladimir Bumbaširević (69 godina), svoje predavanje otkazao u poslednji čas, a razloge nije naveo čak ni svom prijatelju i moderatoru panela akademiku Dejanu Popoviću  (koji nije mogao da ne pohvali Bumbaširevića za “velike stvari” koje je ovaj na mestu rektora UB učinio– a za koje izgleda zna samo Dejan Popović).

Preostali predavači sa UB bili su: Ljiljana Marković, dekan Filološkog fakulteta (japanolog); Vladan Devedžić, FON (softver inženjer); Jovan Despotović, Građevinski fakultet (hidrotehnika i vodno-ekološko inženjerstvo); Aleksandar Baucal, Filozofski Fakultet (razvojna psihologija i ocenjivanje obrazovnih dostignuća) i  Vesna Vučinić Nešković, Filozofski Fakultet (antropolog).

Vučinić -Nešković je na početku svog izlaganja primetila da na njenoj sekciji dominiraju antropolozi, a da su ostali učesnici “atropofili”, pa je ohrabrena time i prisustvom svojih studenata “u velikom broju” odmah rekla:

“Ja hoću da budem vrlo konkretna na kraju ovog panela. Ja želim da kažem da imajući u vidu najvažnije vrednosti antropološke perspektive, kao što su holizam i prepoznavanje jednakih vrednosti svih kultura, predlažem da se antropologija uvede kao obavezni predmet u osnovne i srednje škole”.

Vidi se da Vesna Nešković misli globalno i da se ne šali

Muški deo ekipe UB je, na ovaj ili onaj način, povezan s digitalnim pristupom obrazovanju (digitalizacijom): Davedžić najdirektnije preko ocenjivanja/merenja sposobnosti za kolaboraciju na osnovu ‘digitalnog otiska’ koji ostavljaju učesnici zajedničkog projekta, Aleksandar Baucal se bavi ocenjivanjem kvaliteta, pravičnosti i efikasnosti obrazovanja (PISA testovi) i faktorima koji na to utiču i Jovan Despotović simulacijama stohastičkih procesa u vezi s padavinama (vodno-ekološko inženjerstvo).

I Milena Stanković  s Univerziteta u Nišu se bavi sličnim poslovima, analizom velike količine podataka (Big Data Analysis).

Panel diskusiju “Učenje kolaboracijom” vodio je Aleksandar Baucal. On je kvalitetno pripremio uvodno izlaganje i održao interesantno predavanje o važnosti kolaboracije s ‘eksperimentalnim’ istraživanjem njenog uticaja na primeru određenog broja uspešnih škola u Srbiji, koje je pokazalo da nema pravila niti recepta kako da se bude uspešan u školstvu Srbije (osim da su u tim školama uglavnom kolektivi bili složni a međuljudski odnosi i odnosi s roditeljima solidni). Za mene bi bilo sve ‘super i ekstra’, da u uvodnom delu Baucal nije, obrazlažući potrebu za “kolaboracijom” nabrojao tri globalna problema, koje su i mnogi drugi učesnici konferencije papagajski ponavljali, a to su:  promene klime uslovljene globalnim zagrevanjem, problem održivog razvoja i migrantska kriza. Istraživanje raznih vrsta kolaboracije, nacionalne i internacionalne, i kolaboracionih sposobnosti pojedinaca i grupa , je neosporno važno pitanje. Kolaboracija može da se dešava po mnogim kanalima i u više kolona. Nadam se da propagatori internacionalne kolaboracije imaju dobar ključ kojim isključuju “petu kolonu”.  Desetogodišnja kolaboraciona iskustva sa tzv. evropskim projektima su veoma doprinela haosu u naučnim istraživanjima Srbije u njihovom stalnom urušavanju pod vođstvom apsolutno neadekvantnih kadrova resornog ministarstva.

Mirjana Kovačević iz Privredne komore Srbije kao da je imala dvojnicu

Iako rekoh da neću o ekonomistima, ipak ću se osvrnuti na učešće jednog ekonomiste. To je Mirjana Kovačević, šef Centra za dualno obrazovanje pri Privrednoj komori Srbije (PKS), direktor Poslovne akademije za distantno obrazovanje CCIS, jednom reči prava digitalna “cyberlady”. Ona je na konferenciju verovatno pozvana ne zato što je ekonomista, nego na direktnu interveciju genseka SAUNe Neškovića. Kojim je tačno barter aranžmanima, jedino ona, i to iz PKS[2],  pozvana da ispriča svoju sasvim trivijalnu priču o dualnom obrazovanju u Srbiji, na veoma lošem engleskom jeziku, sam Bog zna. Da to nije delimična nadoknada za uslugu kojom je Nešković 2016. godine predložen od strane PKS, “kao istaknuti privrednik”, u Nacionalni savet za naučno-tehnološki razvoj, iako nijedan dan u privredi nije radio?

Pre Kovačevićkinog nastupa Geri Džejkobs  je napustio prostoriju u kojoj se panel odvijao, ali je zato Nešković dobro uši načuljio i do kraja ustreptalo slušao. Slutim da se plašio da Kovačevićka ne ispusti listić papira– podsetnik, koji je držala i stalno njime mahala dok je slajdove svoje iščitavala. Samo jednu, za mene novu stvar, sam naučio iz Kovačevićkinog predavanja. To je da svi privredni subjekti Srbije plaćaju obavezni harač PKS.

Iz čiste radoznalosti, pođoh da proverim šta je sve Mirjana Kovačević radila u poslednjih godinu dana. Imao sam šta da vidim. Kovačevićka je učestvovala bar na još tri konferencije ove godine, sve o dualnom obrazovanju zboreći. Evo tih konferencija. [3]

Naravno da je ova poslednja četvrta – svetska, najcenjenija, došla je ko’ šlag na tortu i to Nešoviću ona verovatno nikad neće zaboraviti. Možda se ispili i „naučni radić“ u međunarodnom Cadmus časopisu pa i neki evropski projekt posle kapne, kao protiv usluga.

Svako razuman bi ovde prestao da se bavi gospođom Kovačević. Ali , ja ne mogoh. Đavo mi ne dade mira. Učinilo mi se da je Mirjana Kovačević, koja je izlagala, izgledala znatno mlađe nego njena slika na Internetu. Dodatno me uznemirilo i to što se skoro istim poslom u PKS bavi i neka Ivana Kovačević, koja je likom vrlo slična Mirjani, samo dosta mlađa (vidi slike ispod).

Dve Kovačevićke: Teško je utvrditi ko je ko

Mislim da je ovolika sličnost samo puka slučajnost. Ne bi moglo u Srbiji da se desi da su njih dve bliski rod i da baš isti državni posao rade u istoj instituciji, PKS. To ne mere biti!?

Ipak , Moja sumnja ko je stvarno držao predavanje! na Četvrtoj konferenciji o budućem obrazovanju ostaje delimično i dalje, jer video snimak nije dovoljno jasan da bi se nešto sa stoprocentnom sigurnošću moglo zaključiti. Znam da nije lepo što sumnjam, pogotovo što piše da je Ivana završila engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a predavač je dosta loše izlagao na engleskom jeziku. Ali , uz sve današnje plagijate, potpisivanja i dopisivanja na radove, distantno obrazovanje i isto takvo upisivanje ocena, sve je moguće, zar ne?

Da Vas podsetimo:  Saveznička pomoć

Jedino Nešković pozdano zna ko je stvarno održao predavanje. Njemu bih možda verovao.

Nastup predsednika Akademije Kostića

Dosta je bilo zamajavanja ‘sitnom boranijom’ vreme je da pređemo na kapitalce  – akademike SANU. Prvi je nastupao akademik – predsednik  Vladimir S. Kostić. Kostić se svojim dosadašnjim delanjem na čelu SANU savršeno uklapa u šemu ovakvih konferencija. On voli da učeno praznoslovi, da koristi mudre neobavezne reči i formulacije, da se malo poigra rečima, da nešto pametno citira i da istakne svoju skromnost i nepretencioznost. Nikako ne mogu da zaboravim Kostićev letnji intervju:  Zašto su intelektualci potrebni” (Nedeljnik, 25. jul 2019), gde je njegov standardni pristup došao do izražaja odmah na početku:  U odluci da se odazovem molbi da na ovu temu napišem autorski tekst, pristao sam iz uverenja da nisam u konfliktu interesa: sebe ne smatram ni dovoljno obrazovanim, ni dovoljno kreativnim, a posebno ne hrabrim, da bih se doživeo intelektualcem. (isticanje moje – F.R.V.)

V . Kostić: «Sebe ne smatram intelektualcem?!»

Međutim , čini mi se da posle 65 godina života, koji definitivno i bez moje volje nije bio dosadan, imam dovoljno iskustva da mogu da sagledam njihov značaj  i šta bi se dogodilo sa mentalnim ekološkim sistemom civilizacije u slučaju njihovog eventualnog nestanka. Jer, uprkos mutacijama i prilagođavanjima, intelektualci su danas ozbiljno ugrožena vrsta.” (isticanje,  F.R.V.)

Ovog puta, prikriven sedom bradom, Kostić je započeo na sledeći način: “Postoji sarkastična rečenica da mudri ljudi, ljudi koji poseduju mudrost, a ja ne pretendujem da sam jedan od njih, sposobni su danas da prepoznaju i predvide samo savremeni trenutak. Budućem obrazovanju ne mogu da pomognem svojom diskusijom,  ali ću dozvoliti sebi da glasno razmišljam u opštim terminima o temi koja me preokupira: o budućnosti univerziteta kako je to Lešek Kolakovski učinio u svom davnom eseju iz 1996. godine naslovljenom ‘Zašto univerzitet’…” i dalje ide, više od pola predavanja, citiranje Kolakovskog i mudrih opažanja drugih autora. Primetimo samo očevidnu protivurečnost. Kostić kaže da mudraci mogu da anticipiraju samo sadašnjost i da stoga on budućnost obrazovanja ne može da predviđa, odnosno ne može da mu pomogne. Ipak , radi suprotno (delom ga opravdava to što ne pretenduje da bude mudar), pridržavajući se misli i izreka proverenih svetionika mudrosti, naravno na Zapadu, koji su lamentirali o budućnosti univerziteta u novom dobu obeleženom globalizacijom, mobilnošću, premrežavanjem sveta svakojakim mrežama i poplavom dostupnih informacija. Glavni citati se odnose na izazove koje pred univerzitet budućnosti postavlja globalizacija i digitalizacija (informacione i komunikacione tehnologije).

Citirajući šta se sve očekuje od budućih studenata: da treba da razvijaju kompetencije i veštine koje će ih pripremiti za svetsko tržište rada gde nove tehnologije i inovacije izviru skoro svakodnevno, gde se vertikalna organizacija rada zamenjuje umrežavanjem i tržišne strategije zbog brisanja međudržavnih granica postaju sve komplikovanije, da studenti treba budu spremni da izvršavaju zadatke za koje nisu bili prethodno učeni i obučavani, da se pripreme za nelinearni tok svojih karijera, da razvijaju kapacitet za inovacije, da koriste informacije nezavisno i bez predrasuda i da “razviju sposobnost da kompleksno misle kao odgovor na virtuelnost života”.

Kostić se opravdano zabrinuo za njihovu sudbinu “opšte poznatim” latinskim citatom: Vae victis  [4]. Ne znam zašto ne reče, da ga svi razumeju: “Neka im je Bog u pomoći”. Ili je baš hteo da ga niko ne razume? Poslednja dva minuta svog izlaganja, Vladimir Kostić uglavnom citira misli o procesima transformacije u “digitalno društvo”.

Šta bi u takvoj situaciji trebalo da rade tradicionalno javne ustanove koje se bave naukom, obrazovanjem i promocijom umetnosti? U odgovoru na ovo pitanje Kostić se poziva na “Evropsku akademiju” i njenu službenu izjavu u kojoj se tvrdi da je proces transformacije u digitalno društvo razdeljen, te da će u ovoj fazi tranzicije javne institucije biti naterane da sebe redefinišu u potpuno nove institucije tako da se “ukorene u novo neodređeno tlo”, koje karakteriše postojanje platformi s velikom količinom podataka (big data platforms) , algoritamsko upravljanje i gde je sveprisutan Internet i mnogobrojne aktivnosti na njemu.

U društvu u kome su svi stalno u vezi (on-line society) institucije je moguće lako preskočiti/bajpasirati platformama, a znanje zameniti skupljanjem informacija obično izjednačenih s golim podacima. Ova transformacija može, kako reče, “da skoro neprimetno destabilizuje institucije koje obezbeđuju i omogućavaju: integritet, transparentnost, autonomiju i pouzdanost”, što kako se veruje univerzitet obezbeđuje.

Kostić : Danas imamo previše uma, a premalo karaktera

Izlaganje završava pričom o Umbertu Eku i njegovom odgovoru na pitanje jednog od njegovih studenta: “Ali, u eri Interneta, šta je vaš predlog ovde?” Pošto je pitanje dato u gruboj formi s idejom da je Internet “Mater Božija” i kao takav enciklopedija svega postojećeg, Eko mu je odgovorio: “da svako sa dobrom memorijom može da upamti i deponuje određenu informaciju, ali da su mnogo veće sposobnosti potrebne kad treba da se odluči šta da se zapamti , a šta je bolje zaboraviti.”

Predsednik Kostić je svoje izlaganje zaljučio rečima konzervativca da škole treba da se vrate na Sokratove i Platonove ideje o svestranom slobodnom dijalogu, naravno u senci neizbežne “staromodne” etike. Baš tu mu je, reče, pala na pamet rečenica: “Danas mi imamo previše uma, a premalo karaktera. Moje je mišljenje da samo škola, i univerzitet u generičkom smislu, može postepeno i čvrsto usaditi smisao u ovu relaciju. Ali, ne brinite. To je samo moje mišljenje.”

Pravi i nepopravljivi višestruki “revidirac” Vladimir – Volođa S. Kostić! Sa svojim: “Dobro jutro čaršijo, na sve četiri strane!” I, “Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači.” Svaka mu je od ovih zadnjih za tv-dnevnik, s tim što bih ja istakao i veoma pozdravio njegovu samokritiku u vezi sa ‘premalo karaktera’. Premalo karaktera i neetičnost je danas, ne samo njegov problem, nego i problem njegovog Predsedništva i velike većine u SANU.

Usput , Kostić je tako brzo čitao napisano izlaganje da sam siguran da 90% prisutnih nije bilo u stanju ga normalno prati i u nešto smisleno poveže to što on govori. Svima je na kraju laknulo, jer su shvatili da je mala šteta što ništa nisu zapamtili, jer ni Kostić sam sebe ozbiljno ne doživljava.

Cvetković geolog – stručnjak za Srebrenicu

Začudih se kad videh da je među stručnjacima SANU za buduće obrazovanje i dopisni akademik Vladica Cvetković. Setih se da sam letos pročitao na linku:  “Vladica Cvetković, geolog, dopisni član SANU i redovni profesor Rudarsko– geološkog fakulteta u Beogradu oklevetao je srpski narod da je počinio genocid u Srebrenici, zbog čega je burno reagovao predsednik SRS prof. dr Vojislav Šešelj:

Cvetković je veoma istaknut u potpisivanju/dopisivanju na ‘kupus’ radove

– Još jedna kompletna budala postala dopisni član SANU. Neki Vladica Cvetković, redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta. Zapeo kao Sivonja da je u Srebrenici bio genocid. Kretenu , pročitaj Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida, gde je precizno definisano to krivično delo – napisao je Šešelj na Tviteru.” [5]

Koliko ograničen i neobrazovan čovek (inače: profesionalni bolonjizator) mora da bude i dodatno još socijalno-politički analfabeta, “slučajni srbin” i “autošovinista“[6], pa da ovako monstruozno – opasno kleveće svoj narod? Koga takav može da vaspitava, obrazuje i za budućnost priprema?

Proverih i kako je Cvetković u 48. godini dospeo 2012. godine u SANU. Te godine je preminuo akademik-geolog Marko Ercegovac. Pošto je geolozima izgleda od ‘ćaća ostalo’ da u SANU četiri mesta nasleđuju, a Vladica Cvetković se potrefio tada na mestu dekana Rudarsko-geološkog fakulteta UB, upade mu mladom sekira u med. Na svom spisku radova je, 24 godine posle diplomiranja, u tom trenutku imao tridesetak, većma kupus, radova. Poslednjih 7 godina je potpisao/dopisao još 90 radova, a onaj akademik Teodorović samo S. Malog juri (predsednik Vladimir S. Kostić sa Đorđem Šijačkim nikako da mu u rakurs upadnu – a oni su pravi šampioni SANU u potpisivanju/dopisivanju).

Da Vas podsetimo:  Treći svetski u Srbiji

Šta je to pametno imao dopisni Vladica Cvetković da poruči u vezi sa svetskom obrazovnom budućnošću? Odmah na početku je Vladica “uhvatio bika za rogove”. Za njega su glavna pitanja ko će da formuliše, sprovodi i kontroliše promene u obrazovanju i u kakvoj okolini će se one dešavati. Pitao se i ko su pravi ljudi za ostvarivanje ciljeva koji su pred njima. Lako ćemo za promene. Zar nije važnije prvo formulisati ciljeve? Ili on očekuje da mu tuđinci ciljeve napišu pa da ih ispunjava? Kao sa “srebrničkim genocidom” kojim su naši engleski vekovni “prijatelji” hteli da nas “odlikuju”?

Interesantno je da nikome ne smeta što se ova konferencija održava bez jasnih ideja šta je to što ne valja u obrazovanju sada, a još manje se zna i misli o konkretno merljivim rezultatima koji se žele postići u budućnosti.

Zamislite koliko je teško sve to formulisati i uskladiti u jednoj zemlji, a onda pomnožite probleme sa 1.000 da bi dobili težinu zadatka koji su pred sebe postavili, ovi prestareli, i s konca i konopca prikupljeni, “igrači” za sve pozicije i sva vremena.

Cvetković je nastavio rekavši je da je konferencija na kojoj učestvuje pogrešna konferencija. Tačno je primetio da se tu ponavlja mnogo toga što se događalo, i o čemu se pričalo, na prethodnim konferencijama i pravilno je predvideo da će se slično dešavati i na sledećoj, Petoj konferenciji o budućem obrazovanju. Ovo će mu organizatori sigurno upisati kao faul, jer se ne sme javno govoriti da je njihov cilj baš da sve to ponavljaju  i u tupe glavurde lokalnih Aboridžina usađuju na svakoj budućoj konferenciji. Dalje je istakao da promene za budućnost treba da obave ljudi koji su nam sada na raspolaganju i koje ne treba da izmišljamo, da su oni u Akademiji i u akademskoj sredini, da su njihove karakteristike i priroda definisni ranije: “Oni su iz prošlosti, oni su odabrani u prošlosti, mi kontrolišemo njihov kvalitet u prošlosti, moramo da se suočimo sa budućnošću sa ljudima iz prošlosti”.

Posle ovako mudrog zaključka ostalo mu je jedino da preporuči: “Ne možemo se suočiti s budućnošću ako nemamo dovoljno ljudi, samouverenih, motivisanih i sposobnih, socijalno i društveno odgovornih i kreativnih. Imamo li ih, ili nam nedostaju? Važno je imati prave ljude na mestima gde se donose važne odluke.”

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Sva predavanja sa Konferencije

Link :

https://www.youtube.com/results?search_query=4th+ICFE+Main+hall

ZaključciKonferencije

Link:

https://www.youtube.com/watch?v=TxkM8OVKwiU

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

I tu Vladica dođe do glavnog pitanja: “Možemo li mi odgovoriti na zahteve budućnosti, a da prethodno ne rešimo prethodna oštećenja? Ja mislim da to nije moguće, i naravno, ja mislim ovde na zemlje ili sisteme koji su mnogo bliži Srbiji nego Nemačkoj ili Švajcarskoj.”

Koja su to prethodna “oštećenja”? “Bolonja ” koja nas je unazadila, ili besmisleni evropsko-NATO put na kome srpska lumpen inteligencija godinama čergari?

Ili Vladica misli da su Srbi krivi za “ratove devedesetih” pa bi pošao da se izvinjava Hrvatima zato što su Srbe iz Srpske krajine, dok su bili pod zaštitom Ujedinjenih nacija, pod američko– evropskim kišobranom i uz njihovu pomoć, izbacili sa vekovnih ognjišta?

Cvetkovićevo izlaganje shvatam kao implicitnu preporuku da je hitno potrebno da se ispravi dosadašnja greška vladajućih struktura koje su ga držale daleko od ‘visokih mesta’ na kojima se odlučuje o važnim državnim pitanjima.  S moje strane, preporučujem mu da se seti reči Miloša Obrenovića: “Sedi di si ni za di si nisi!

Još mi pade na pamet da ne bi bilo loše potsetiti se istorijskih primera borbe s izdajnicima, špijunima i diverzantima. Takav svetao primer je Sovjetska vojna služba SMERŠ.

Iskoreniti špijune i diverzante

Jedan od uspešnih plakata SMERŠ-a («SMERTЬ ŠPIONAM»), što je skraćeni naziv za veoma efikasnu vojnu kontrašpijunažnu službu Sovjetskog saveza u periodu od 1943-1946 godine, na čiji rad i uspehe potsećaju mnogi u današnjoj Rusiji

Dr Filip Rake Vukajlović
naučni savetnik Instituta „Vinča“(u penziji)
Izvor: Između sna i jave


Napoomene:
[1] 1.*Dragan Đuričin, Faculty of Economics, University of Belgrade (srpska podružnica Rimskogkluba – SPRK); 2.Nebojša Nešković, Secretary General, WAAS (SPRK); 3.Dragan Simeunović, Faculty of Political Sciences, University of Belgrade (SPRK); 4.Radmilo Pešić, Faculty of Agriculture, University of Belgrade (SPRK); 5.*Jasna Atanasijević, Presidency, Serbian Association of Economists, Belgrade (SPRK); 6. Ljiljana Marković, Dean, Faculty of Philology, University of Belgrade; 7.Tijana Čolak-Antić Popović, Director, Ethnographic Museum in Belgrade, Serbia; 8.Vesna Vučinić Nešković, Faculty of Philosophy, Department of Ethnology and Anthropology University of Belgrade, Serbia; 9.Aleksandar Baucal, Faculty of Philosophy, University of Belgrade, Center for Social Policy (CSP), Serbia; 10.*Tatjana Marković, Academy of Professional Business Studies, Belgrade ; 11.*Aleksandar Vlahović, President, Serbian Association of Economists; 12.*Goran Pitić, Faculty of Economics, Finance and Administration, Metropolitan University, Belgrade, Serbia; 13.Vladan Devedžić, Faculty of Organisational Sciences, University of Belgrade; 14.Goran Bašić, Director, Institute of Social Sciences, Belgrade; 14.*Mirjana Kovačević, Head, Center for Dual Education, Chamber of Commmerce and Industry of Serbia (Director of Business Academy of CCIS: Steknite četvorogodišnje veštine za 12 meseci uz intenzivne Business Academy kurseve); 16.*Dejan Molnar, Faculty of Economics, University of Belgrade; 17.*Branko Urošević, Faculty of Economics, University of Belgrade; 18.*Blagoje Paunović, Faculty of Economics, University of Belgrade; 19.*Mladen Stamenković, Vice-Dean, Faculty of Economics, University of Belgrade; 20.Milena Stanković, Faculty of Electronic Engineering, University of Niš; 21.Aleksandra Drecun, President, Intersection – Centre for Science and Innovation, Belgrade, Serbia; Director for Europe, Harvard Alumni Association; 22.Jovan Despotović, Faculty of Civil Engineering, University of Belgrade, Department of hydraulic and environmental engineering; 23.Danijela Kirovski, Faculty of Veterinary Medicine, University of Belgrade (specijalista iz Zdravstvene zaštite goveda) ; 24.Milena Dragićević Šešić, UNESCO Chair in Cultural Policy and Management, University of Arts in Belgrade; 25.Vladimir Popović, State Secretary, Ministry of Education, Science and Technological Development of Serbia.

[2] Niko od profesionalaca iz prosvete se nije pojavio. Formalni poziv da prisustvuju su dobili članovi “Nacionalnog prosvetnog saveta”. Nekoliko njih (ukupno ih ima 35) koji su došli da nešto čuju, brzo je shvatilo o čemu se na konferenciji radi i pobeglo glavom bez obzira već posle nekoliko sati.

[3] 1. EDU– LAB – EDU– LAB conference in Belgrade, Serbia17– 01– 2019
The Institute Mihajlo Pupin (University of Belgrade) and the Serbian Chamber of Commerce and Industry organised a conference entitled “Dual Education in Higher Education – Challenges and Possibilities“on January 15th 2019 in Belgrade, Serbia;
2. BELGRADE WOMEN’S CYBER FORUM 2019: LAUNCHING CAREERS IN CYBER SPACE September 19, Belgrade City Hall;
3. “Dual Education Serbia 2019: the role of the private sector”
The conference was part of the ”Week of dual education in Serbia’‘ which took place from October 21– 25, 2019 in Belgrade, in organization of the Chamber of Commerce and Industry of the Republic of Serbia (PKS) and the Ministry for Education, Science and Technological Development of the Republic of Serbia, and in partnership with the Austrian Economic Chamber (WKO), Austrian Development Agency (ADA), Swiss–Serbian Chamber of Commerce (SSCC) and the German–Serbian Chamber of Commerce (AHK).

[4] Značenje: poraženi u borbi su potpuno na milosti svojih osvajača i ne treba da očekuju– ili zahtevaju– milost.

[5] https://www.srbijadanas.com/vesti/info/sivonjo– kretenu– procitaj– nesto– dopisni– clan– sanu– oklevetao– srbe– zbog– srebrenice– seselj– brutalno– 2019– 07– 24:

[6] Termine ovde napisane italikom koristim u smislu koji im pridaje Zoran Ćirjaković.

1 KOMENTAR

  1. Ma velika steta… skole su ionako labaratorije za stvaranje I osposobljavanje poslusnika sistema. Jedina dobra stvar u celom ovom haosu bilo bi ukidanje skola. Za par decenija bi se ponovo cenilo ZNANJE a ne „diploma“.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime