„Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat kao što ovo grije“ Aleksa Šantić
Gdje da čovjek s ovih prostora pronađe smisao svog života? Nakon svega, na kakvoj djedovini podno surih balkanskih planina? Ili u Dablinu? Ironija sudbine južnoslavenske regije jest u tome da su sela u tom prostoru već u dobroj mjeri pusta, a iz gradova naročito mladi ljudi bježe samo ako mogu. Kuda? Bilo kuda, ponajviše u Evropu, ali samo što dalje od besperspektivnog života, kako ga doživljava dobra većina ljudi na crti koja se nekada romantično zvala ‘od Vardara pa do Triglava’. Na tom prostoru danas živi oko tri i pol miliona ljudi manje nego 1991. godine, kako govore najnoviji dostupni rezultati popisa stanovništva ili izvještaji zavoda za statistiku u regiji. U Bosni i Hercegovini, koja je 1991. godine imala oko četiri miliona i tristo sedamdeset hiljada stanovnika, sada živi čak jedna četvrtina ljudi manje nego prije tri decenije, dok je u Srbiji jedan milion i oko dvjesto hiljada ljudi manje u odnosu na 1991. godinu. U Hrvatskoj sada živi petina stanovnika manje nego 1991. godine, Sjeverna Makedonija je izgubila gotovo deset posto stanovništva u odnosu na 1991. godinu, jednako kao i Kosovo i Metohija u istom razdoblju. Demografski trendovi Kosova i Metohije još uvijek su među najpovoljnijim u Evropi, ali broj rođenih beba na KiM opada, dok broj mladih koji odlaze u bijeli svijet raste. Slovenija, pak, doduše danas ima oko sedam posto stanovnika više nego početkom devedesetih, ali se to objašnjava činjenicom da u nju već tri decenije migrira radna snaga – pretežno iz Bosne i Hercegovine i Srbije. U gotovo svim bivšim republikama nekadašnje SFRJ više ljudi umire nego što se rađa ili je taj odnos, u najboljem slučaju, gotovo isti. U Crnoj Gori, Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji prirodni priraštaj se u posljednjoj deceniji uglavnom kretao oko nule, da bi pred kraj postao negativan. U Hrvatskoj je prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2021. godini rođeno 36.508 djece, a umrlo je 62.711 osoba. Razlika od – 26.204 predstavlja najveći prirodni pad stanovništva u posljednjih 30 godina. Taj negativni prirast stanovništva, osim 1996. i 1997. godine, bio je u Hrvatskoj konstantan u čitavom prošlom trodecenijskom periodu. Naravno, ratovi u 90-ima bili su, zbog nasilnih migracija i, nažalost, mnoštva mrtvih, značajan činilac ovog populacijskog pada, ali stručnjaci se slažu da su ti ratovi samo ubrzali jedan neumitan negativni demografski proces. Paradoks je u tome, kako kaže Aleksandar Knežević, profesor na Geografskom fakultetu u Beogradu da „sve države bivše Jugoslavije jesu dobile svoje mjesto na političkoj karti Evrope, ali od tada intenzivno gube stanovništvo i ovaj trend će se vjerojatno nastaviti“.
Zašto danas mladi odlaze iz Hrvatske? Svjetski savez mladih bio je nosilac istraživanja tokom 2021. godine, koji je proveo Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu, o odlascima mladih iz Hrvatske i njegovi rezultati su znakoviti. Iako je istraživanje bilo provedeno u vrijeme korone i mjera otežanog kretanja stanovništva, ipak je 43 posto ispitanika, u grupi od ukupno preko tisuću mladih ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, reklo da ponekad razmišlja o tome da želi otići u inozemstvo, 17 posto da često o tome razmišlja, a 12 posto da stalno razmišlja o tome da ode. Uglavnom u zemlje EU ili u Evropu uopće. Godine 2020. bilo je oko 20 hiljada i osamsto ljudi koji su otišli. Jedan od, ako se tako može reći, blažih motiva za iseljavanje među ispitanicima, prema riječima Filipa Škiljana, istraživača u ovom projektu, bilo je njihovo uvjerenje da su studiji u Hrvatskoj zastarjeli u odnosu na one u inozemstvu, koji su inovativniji i koji tim mladim ljudima „mogu značajnije proširiti horizonte“. Nadalje, kaže Škiljan, „mnogi mladi žele otići sa stavom da su mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj frustrirajući, jer te mogućnosti ne ovise nivou znanja i kompetentnosti nego o vezama, podobnosti ili bliskosti s vladajućim strukturama. „Mnogo nas je koji čekamo do 35 godine na posao u struci“, rekao je jedan od kazivača, dok drugi ističe da „ako nisi dio stranačkog klana, bilo kojeg, onda u startu otpadaš.“ Za sve je potrebna „debela veza“, isticali su mnogi od kazivača.
Selo je za mlade težak izbor
U ruralnim područjima Hrvatske, pak, u neko prijašnje vrijeme postojala je određena isplativost da ljudi obrađuju zemlju i gaje stoku, kaže Škiljan, ali danas to više nije tako. Ljudi bi sada morali imati jako puno zemlje i dodatnu radnu snagu da bi se to isplatilo, s jedne strane, a s druge, državne subvencije za današnje poljoprivrednike nisu dostatne i dovoljno motivirajuće da ljudi ostanu na selu i na zemlji i zato i taj dio mlade populacije ima motiv da ode iz Hrvatske. Nakon rata 90-ih dobna struktura seoskog stanovništva u raznim krajevima Hrvatske dominantno je staračka jer su mladi otišli, demotivirani da obnavljaju oštećena i porušena sela ili vlastita imanja. Selo je za mlade ljude težak izbor. Ljudi se na selo uglavnom vraćaju u mirovini da bi tamo proživjeli ostatak života, kaže Škiljan.
Međugeneracijska otuđenost
Izvan brojki ovog istraživanja, a vezano za problem iseljavanja mladih jest ono što čovjek može vidjeti na vlastitom primjeru ili oko sebe, kaže Škiljan, a to je da sustav brige o djeci nije takav da bi motivirao mlade obitelji da imaju više djece. Beneficije roditeljima za svako sljedeće dijete su nedovoljne ili su potpuno izostale, ako se sjetimo da je socijalni sustav financijske pomoći „roditelj-odgajatelj“ na primjer na području grada Zagreba bio nedavno ukinut. Mladi ljudi odlaze u inozemstvo, između ostalog, zato da bi tamo zaradili i uštedjeli novac da bi, ako se ikada žele vratiti, taj novac uložili (stan, kuća, briga o djeci) u kakav takav komforni život ovdje. Konačno, za razliku od prošlih vremena, kada su postojale brojčano velike porodične zajednice, kada su se o djeci brinule bake ili stariji članovi dok su mladi radili, sada postoji određena međugeneracijska otuđenost, smatra Škiljan, što je zapravo dio fenomena današnjeg prilično individualističkog i novom tehnologijom potpomognutog načina života. Vezano za današnje individualističke stilove života, koji očito bitno utiču i na stavove o porodici, broju djece i životnim aspiracijama milijuna ljudi tzv. modernog svijeta, interesantno je mišljenje francuskog politologa Oliviera Roja koji kaže: „Kršćanstvo je odigralo suštinsku ulogu u evropskoj historiji i kulturi. Nakon vala sekularizma koji se razvio od 18. vijeka, dugo su dominantne bile sekularizirane kršćanske vrijednosti, kao što su brak, seksualni moral, položaj žene i koncepcija porodice. Ali, od šezdesetih, sekularizacija je ustupila mjesto dekristijanizaciji: nove vrijednosti su u suprotnosti s tradicionalnim kršćanskim vrijednostima. Riječ je o seksualnoj slobodi, važnosti želje, individualizmu i tome slično.“ Suvremeni engleski historičar David Engels, pak, u istom tonu smatra da su posljedice takve vrijednosne preorijentacije „povećanje zavisnosti od socijalnih davanja, pad štednje i brige za budućnost, porast javnog duga, socijalno raslojavanje, porast razvoda, propadanje tradicionalne porodice, pad nataliteta, povećanje broja abortusa, povećanje kriminala, masovna imigracija i pad standarda obrazovanja.“ Društvo u kome bi živjeli samo pojedinačni maksimizatori vlastite koristi, oslobođeni stega prošlosti i obaveza o djeci i porodici, ne bi bilo u stanju da opstane, smatra Engels. Moderni zapadni svijet je očito u rasulu i svojim očima gledamo kako puca po mnogim šavovima, a na južnoslavenskim prostorima, kada je riječ o rađanju i umiranju, kako kaže spomenuti profesor Knežević: „više nema ni šanse da se rehabilitira rađanje do nivoa proste zamjene stanovništva“. Jer, kako kaže Filip Škiljan, „iz Hrvatske se jednako iseljavaju i mladi pripadnici većinskog naroda, Hrvati, kao i pripadnici drugih narodnih zajednica, Srbi i ostali.“
Generalno, Hrvatsku, slijedom svih tih socijalnih i demografskih procesa, naseljava danas već u prosjeku staro stanovništvo, kaže Škiljan. Prema izvještaju Državnog zavoda za statistiku, danas je dobna grupa s najvećim brojem ljudi u Hrvatskoj ona između 60 i 64 godina, iza nje je odmah dobna grupa od 65 do 70 godina, a prosječna starost stanovnika Hrvatske je 46 godina, što Hrvatsku čini jednom od zemalja s najstarijim stanovništvom u Evropi. Na kraju, pitanje je ne samo za Hrvatsku – da li više uopće imamo vremena i za strah i za nadu.
