„Stožeromanija“ i nedostatak verodostojnosti

0
1003
Foto: nspm

Gotovo da nema opozicione stranke koja sebe ne nudi ili preporučuje za stožer okupljanja opozicionih snaga u Srbiji. Kao da je u opozicionim redovima zavladala svojevrsna stožeromanija. Tako nas predsednik Demokratske stranke Dragan Šutanovac u razgovoru za Novi Magazin obaveštava da se ova organizacija sada politički pozicionira kao stožer okupljanja levog centra. On se na taj način samo pridružuje onim opozicionim strankama koje sebe i dalje, bez obzira na realnu političku snagu i uticaj, predstavljaju kao centar okupljanja građanskih, centrističkih, levih ili desnih političkih stranaka i pokreta.

Teško je osporiti potrebu i težnju za ukrupnjavanjem opozicionih snaga, ali do njega se očigledno ne može doći ako svaka stranka (ili strančica) i stranački lider i liderčić smatraju da upravo oni predstavljaju jedini moguć stožerni i objedinjavajući faktor u opozicionom bloku bez obzira na svoju objektivnu političku snagu i težinu u našem političkom životu. Kako postati glavna tačka okupljanja i potvrditi svoje političko vođstvo u okrilju opozicionih redova je jedna od opsesivnih ideja i vodećih preokupacija onih naših političkih subjekata koje bi trebalo da stvore snažnu i delatnu alternativu vladajućoj koaliciji koja u svakoj prilici pokazuje svoje jedinstvo i vernost svome naprednjačkom vođi. I sve dok ne sagledaju svoju objektivnu političku snagu i organizacionu, kadrovsku i akcionu moć (ili nedostatak realne moći) opozicione stranke neće moći da izađu iz zatvorenog kruga u koji su svojom krivicom i dospele.

Kada nam se obraćaju „lideri“ opozicionih stranaka (koje ne mogu da pokriju niti jedan posto biračkog tela), stvara se utisak da oni predstavljaju moćne i mnogobrojne organizacije, a oni su u stvari samo groteskni generali bez vojske koji su izgubili osećaj za realna dešavanja i odnose političkih snaga u našem političkom životu.

Pre nekoliko dana je novoformirana Narodna stranka izdala saopštenje u kojem je rekla da će na svom Predsedništvu razmotriti mogućnosti i modalitete strategijske saradnje sa Draganom Đilasom. Čovek bi, nakon čitanja ovog saopštenja, pomislio da se radi o najmoćnijim političkim subjektima u Srbiji koji tek treba da dogovore oblike i modalitete saradnje, i to postepeno i bez neke žurbe kao da lokalni izbori u Beogradu nisu na pragu.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDAR VUČIĆ I NJEGOV „ZAMBA“

Ovakav način komunikacije pokazuje odsustvo elementarne političke i istorijske svesti da je objedinjavanje opozicije upravo na ovim izborima jedan od osnovnih preduslova za njihov politički opstanak. Umesto toga, „lideri „opozicionih stranaka mesecima vode pregovore o mogućnostima stvaranja opozicionih blokova i formiranja političkih kolona za učešće na ovim izuzetno važnim izborima.

Gubeći dragoceno vreme, naše opozicione stranke samo pokazuju da nisu spremne da se odreknu jalove borbe za vodeći položaj u opozicionim redovima i svoje delovanje podrede zajedničkom cilju, pobedi na predstojećim lokalnim izborima u Beogradu.

Zar izazov akcionog i izbornog objedinjavanja opozicije nije dovoljan motiv da se potisnu lične sujete i prevaziđe hronični nedostatak svesti o potrebi zajedničkog delovanja i povezivanja na beogradskim izborima. Jedino putem objedinjenog i usredsređenog delovanja može se prekinuti niz naprednjačkih izbornih pobeda, što bi pokazalo da njihov sistem vladavine počiva na krhkim osnovama. Zato nije slučajno da se oni bore za pobedu u svakoj mesnoj zajednici i lokalnoj samoupravi, jer jedino tako pokazuju da funkcioniše njihov sistem autokratske vladavine koji počiva na kultu nepogrešivog i svemoćnog vođe.

Istoričar i funkcioner Socijalističke partije Srbije Predrag Marković je u pravu kada kaže da „sada je teško videti ličnost koja bi te zavađene i sujetne opozicione političare mogla da okupi a da to ne izgleda kratkoročni brak iz koristoljublja. Nije dovoljno imati samo ideju, potrebno je da čovek svedoči da može da bude nosilac neke politike.“ A upravo je nedostatak verodostojnosti i ubedljivosti u zastupanju određenih političkih ideja i organizacionih formi ono što danas najviše obeležava delovanje naše opozicije.

Dodatna otežavajuća okolnost je sadržana u nedostatku snažne intelektualne zajednice koja je u velikoj meri marginalizovana, uspostavljanu gotovo apsolutne medijske blokade ali i snažnijeg delovanja nevladinog sektora u odbrani osnovnih demokratskih vrednosti. Pri tome, ne treba prenebregnuti da više nema ni snažnog studentskog pokreta koji je svim protestima u vreme vladavine Slobodana Miloševića davao dodatnu snagu i smisao.

Da Vas podsetimo:  Uloga mog predsednika u srpskoj kontrarevoluciji

Sve su to činjenice koje govore u prilog zalaganju za neophodnost političkog objedinjavanja opozicije (partija, pokreta i grupa građana) jer jedino tako se može povratiti nada u mogućnost promena na demokratski način. Jer upravo su gubitak vere u osnovne principe demokratije i opšte rasprostranjeno ubeđenje da promene nisu moguće, kao i nepoverenje u aktuelne političke stranke i njihove „lidere“, najvažniji činioci koji dodatno marginalizuju opozicione snage u Srbiji.

Ovaj ograničavajući niz faktora može se prevladati ako se unutar opozicionih snaga stvara svest o neophodnosti objedinjavanja njihovog političkog delovanja kao osnovnog preduslova da se opozicija konačno oslobodi borbe za stožerni položaj i posveti konačno stvaranju programske alternative vladajućem autokratskom obliku lične vladavine.

Marinko M. Vučinić

nspm.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime