Stradanje od Vidovdana 1389. do naših dana

0
157
Foto: printscreen

Kod srpskog naroda u sećanje je ostalo urezano da su patnje naroda počele posle Kosovske bitke 1389. godine. Iz tog vremena kada je srpska srednjovekovna država počela da nestaje, srpski narod južnih krajeva srpskih zemalja (Kosova, Metohije, Stare Srbije) bio je suočen sa upadima akindžijskih grupa koji su svojim poduhvatima pripremali teren za osmansku vojsku. Oni su plenili, pljačkali i ubijali nedužno seljačko stanovništvo, koje je silom prilika bilo prinuđeno na iseljavanje ka severu.

U toku rata, kad su turske trupe napadale srpsku despotovinu, celo stanovništvo je bilo zakonit plen za tursku vojsku, prema šerijatu, odn. islamskom pravu, a na kom je bilo zasnovano Osmansko carstvo. Takođe, to isto pravo je propisivalo da pošto se jedna zemlja pokori, svi oni koji su u njoj živeli se smatraju porobljenim stanovništvom, odn. robljem. Posle određenog vremenskog perioda njihov status bespravnih bića je prestao i oni su postali raja koja plaća porez i izdržava svog turskog gospodara.

No. Pravi teror srpskog stanovništva, naročito na Kosovu i Metohiji počinje da proživljanja krajem XVII veka, kada je počelo postepeno naseljavanje uglavnom islamizovanih Albanaca. Oni su nasilnim putem iseljavali Srbe sa njihovih ognjišta koje su potom zauzimali.

Njihovom procesu naseljavanja Kosova i Metohije su nesumnjivo doprinele seobe Srba pod Arsenijem III Čarnojevićem i Arsenijem IV Šakabentom. Ipak, iseljavanje je pre svega, vršeno nasilnim putem. Mogućnost ostanka i opstanka je postojala, naravno primanjem islama. Često se dešavalo da je Srbin na Kosovu i Metohiji imao tri opcije: da se seli sa svom svojom pokretnom imovinom (uz rizik da i ona bude opljačkana) da primi islam i zadrži sve što poseduje ili da se suoči sa smrću. Poslednja opcija nije donosila samo smrt. Srbin je sa svojom porodicom proživljavao pravo ugnjetavanje. Imovina mu je pljačkana, čeljad zlostavljana, žene silovane, a zatim odvođenje u roblje, a on pored svega ucenjivan rabošima i na kraju ubijan kad ne može da plati ucenu.

Danas pred ovakvim činjenicama neupućeni slušalac koji nastoji da bude nepristrasan pita: „Što su to Srbi dozvoljavali?“ Odgovor na takvo pitanje leži u šerijatu. On strogo zabranjuje „nevernicima“ nošenje oružja. Sa druge strane Albanci, muslimani su bili naoružani do zuba. Da bi se Srbin odbranio trebalo mu je oružje. Kad bi posedovao oružje, protiv sebe nebi imao samo albanskog razbojnik, nego i turske vlasti.

Da Vas podsetimo:  Srećna vam Julijanska, Pravoslavna, Srpska Nova godina!

Što je više propadala osmanska država položaj srpskog življa se pogoršavao. Pored napora koje je centralna vlast ulagala tokom XIX. veka zarad centralizacije, zulumi i bezvlašće na Kosovu i Metohiji su bili sve veći, a vlast na njih sve češće ostajala nema. Situacija se drastično pogoršala stvaranjem autonomne Kneževine Srbije, čije je postojanje dodatno frustriralo muslimane, koji su svoj bes kalili na Srbima u krajevima Stare Srbije.

Šezdesetih godina 19. veka osmanske vlasti su počele sa sistematskim naseljavanjem Čerkeza, koji su se iselili iz Rusije nakon propasti Šamilovog ustanka uz granicu sa Srbijom. Zajedno sa Albancima oni su trebali da čine svojevrsnu granicu prema Srbiji. Vreme vladavine Abdulhamida II (1876-1909) „crvenog sultana“, kako su ga nazivale zapadne novine je ostalo upamćeno kao mračni period za jermensku populaciju Osmanskog carstva, kao i početak njihogovog egzodusa, koji je kulminirao genocidom 1915-1923. koji je istrebio taj narod u Turskoj. Ipak, taj period nije bio mračan samo za Jermene. Po svemu sudeći to je bio najcrnji period za Srbe na Kosovu i Metohiji.

Događaji Velike istočne krize (Bugarski masakri, ustanak u Bosni i Hercegovini, Srpsko-turski i Rusko-turski rad i na kraju Berlinski kongres) su izazvali duboki fanatizam kod muslimana širom carstva, a među njima i kod Albanaca, koji su kao muslimani imali povlašćeni položaj u Carstvu.

Kao krajnji rezultat albanskih pokreta za vreme Abdulhamida II, i par godina posle njegove vladavine, do Prvog balkanskog rata, prema Jovanu Cvijiću, srpskom geografu i naučniku sa prostora Stare Srbije je rasterano 150.000 Srba. Prema saznanjima ministarstva unutrašnjih i inostranih dela Kraljevine Srbije u periodu 1890-1900. sa prostora Kosova i Metohije je izbeglo 60.000 Srba.

Kraj XIX veka je ostavio mnoštvo svedočanstava o brojnim nepočinstvima Albanaca, ali i vlasti (neretko u saradnji) protiv Srba Kosova i Metohije. Godine 1886. je sklopljena konzularna konvencija između Srbije i Turske, bilateralni ugovor, po kom su obe strane otvarale konzulate na teritoriji one druge, a zarad ekonomskih pitanja. Na osnovu konvencije, Srbija je 1889. otvorila konzulat u Prištini. Izveštaji koje su konzuli počeli da šalju, a koji se se ticali stanja srpskog naroda su bili, blago rečeno zastrašujući.

Da Vas podsetimo:  Srbija je svetski rekorder po rastu BDP-a, o javnom dugu da i ne govorimo

Pošto je nakon viševekovne vladavine turska vlast oterana snagom oružja, nastupilo je olakšanje, koje je kratko trajalo i moralo da sačeka na kraj Prvog svetskog rata.

U međuratnom periodu, vlada Jugoslavije je pomagala proteranim da se vrate na svoja ognjišta. Nije mnogo prošlo, a oni su opet suočeni sa svojim nemilosrdnim komšijama. Po okončanju Aprilskog rata 1941. Kosovo i Metohija su potpale pod okupacionu zonu Italije, koja je tu oblast dodelila svojoj marionetskoj tvorevini Velikoj Albaniji, što je oživelo neke stare uspomene kod Albanaca o stvaranju velike albanske države. Srpski narod je opet prolazio kroz torturu. Po isterivanju fašističkog okupatora iznova se probudila nada da može da postoji miran život. Ali je ona bila uzaludna. Novo rukovodstvo Jugoslavije je želelo da kazni Srbiju zbog njene tzv. „hegemonističke“ uloge. Povratak proteranih Srba na Kosovo i Metohije je zabranjen. Vrhunac nepravde koju su Srbi proživeli na Kosovu i Metohiji za vreme „stare Juge“ jeste bio događaj koji se odigrao 1. maja 1985. kad su tri Albanca u sred dana, na njivi Đorđa Marinkovića, Srbina iz Gnjilana stavili na muke kakve se pamte iz najmračnijeg vremena turske vladavine. Đorđu su u utrobu gurnuli kolac, na čijem je vrhu bila razbijena pivska flaša i takvog ga ostavili na sred polja. Sticajem okolnosti žrtva je uspela da preživi torpturu i vest je ispivala u domaćoj i stranoj štampi. Tadašnje rukovodstvo SFRJ je dalo sve od sebe da otkloni elemente etničkog nasilja nad Srbinom. Od Đorđa koji je usled povreda prošao kroz niz operacija, je traženo da izjavi da se povredio prilikom samozadovoljavanja sa pivskom flašom, a šef kontraobaveštajne službe Stane Dolanac (koji se bavio njegovim slučajem) je Đorđa nazvao „prvim srpskim samurajem koji je nad sobom izvršio harakiri.“ Ovaj događaj je definitivno štetio „bratstvu i jedinstu“ Jugoslavije. Čak i ne sam događaj, koliko njegovo objavljivanje.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDAR VUČIĆ I NJEGOVI KAMIONI, AVIONI, MOSTOVI, AUTOPUTEVI I DRUGA ZAMLAĆIVANJA NARODA

U haosu koji je usledio 1990-ih Srbi na Kosovu i Metohiji su iznova bili progonjeni, mučeni i ubijani. Ljudi su otimani zarad njihovih organa, naživo sečeni i po završetku zahvata ubijani. To se produžilo i na početak XXI veka, tačnije 2004. kad su nastupili pogromi nad Srbima na Kosmetu. Na hiljade Srba je proterano, a mnogobrojne srpske crkve su bile predmet albanskog vandalizma.

Ovih dana smo svedoci kako prištinske „vlasti“ krše sve važeće akte pokazujući da kompromisa ne može biti, One nastoje od Srbije da dobiju priznanje, na šta Srbija ne sme pristati. „Rukovodstvo“ Kosova želi nezavisnu i etnički čistu državu, bez Srba u njoj.

Ovih dana smo svedoci albanske brutalnosti prema Srbima. Nedavno je starica Božana R. iz Kosovske Mitrovice hospitalizovana, naizgled sa teškim telesnim povredama. Ubrzo nakon događaja se na društvenim mrežama pojavilo njeno svedočenje, koje opisuje šta su joj Albanci radili. Njeno lice je prepuno teških rana, a slične se mogu videti i na rukama i ramenima. Oni su je pesničili i glavu udarali o zemlju, tražeći od nje novac. Da li će zaštitnici i patroni terorista koji su de fakto na vlasti u Prištini zažmuriti na ovo? Da li snage koje ovih dana preraspoređuju prema administrativnom prelazu treba da čuvaju srpsko stanovništvo ili da stvaraju tenziju. Očigledno se situacija nije promenila mnogo od vremena Turaka. Nekada u saradnji sa Turcima, a sada sa novim gazdama iz NATO-a Albanci sa Kosmeta brutalno ugnjetavaju Srbe. Ono što istorija ovde treba da nas nauči da oni to nikada neće ni prestati.

izvor:https://pokretzaodbranukosovaimetohije.rs/?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime