Strah?

0
1217
Protest u Valjevu / Foto: Đ. Đoković, printscreen

O našim ljudima (dobrom delu, ne svima), možemo imati svakojako mišljenje. Uobičajeno je dobro („Srbi nikad nisu…“, ako zanemarimo ono kad jesu), mnogo ređe je loše. Ali nikad ne treba, svesno i nesvesno da bude toliko loše, da se misli kako su slepi kod očiju! Pa ne vide, na primer, da je direktor u Lučanima već petnaest godina penzioner, da u Krušiku nešto „smrdi“. Tako da im moraju otvarati oči lokalni „uzbunjivači“, i beogradski „prosvetitelji“. Vide (osećaju) oni to, sasvim dobro! Pa šta? Praktično, ništa! Jer vide (osećaju) oni još nešto, za njih važnije…

Stalno slušamo: „uplašeni su!“. I treba da ih hrabre ljudi sa poslaničkim imunitetom, materijalno i socijalno obezbeđeni, naši „Volteri“ koji se ne hapse? (Nismo Francuska, Vučić nije De Gol, ali ni uvaženi Teokarević nije Volter). Nikad ne čujemo bitno: zainteresovani su upravo za ovakvo stanje, ograničeno na sebe u njemu.

Razmislimo o radnicima iz Lučana, i njihovu „posetu“ Ivanjici (tamošnjem sudu). Sa takvima, sigurnim za posao i zaradu u „Milanu Blagojeviću“, a koje ne bi imali nigde, džipovi i ljudi sa strane prilikom lokalnih izbora, nisu bili potrebni! Trebalo je onima koji su ih doveli, da se „pokažu“. Možda i samim tim radnicima, da „ubede“ retke koji bi glasali za promene. Posle kojih sigurno danas, možda ne bi bilo sigurno i sutra!

Ko se u „Krušiku“ potresao, zbog hapšenja Aleksandra Obradovića? Neko sigurno jeste, u sebi. Mnogo više ih se potreslo zbog mogućnosti, da „prljav veš“ izađe u javnost. Pa da „Krušik“ bude nateran da počne „poslovati ekonomski“. I plaća sve što ne plaća, pa da zbog toga njima ne plaća kako plaća. Priličan broj i otpusti, kao ekonomski nepotrebne… I dobro je to što nisu pušteni na glavnu kapiju! Nije bila samo „teorijska mogućnost“, sukob sa onima koji su došli iz solidarnosti sa Obradovićem, a da njih „ohrabre“.

Da Vas podsetimo:  Ekonomski tigar i kupovna moć građana Srbije u vreme inflacije

Svojevremeno, američka policija je štitila demonstrante protiv vladine politike u Vijetnamu. Od radnika upravo u vojno-industrijskom sektoru… Ti radnici nisu politički svesni, nisu klasa po sebi i za sebe, nego samo klasa po sebi, statistička grupacija. Nisu revolucionarni, što znači da su ništa (Marks)! Ali nisu naivni, kao opozicioni lideri… I te kako su svesni „od čega se živi“ (od čega oni žive), svoje situacije i situacije drugih. Na primer, da u „Krušiku“ rade kako rade, i zarađuju pedeset-šezdeset hiljada (sami pričaju o jednom i drugom). A da će medicinska sestra, čitamo ovih dana, tek posle povišice kad (ako) bude, zarađivati toliko…

Inače, nezainteresovanost za stanje u društvu zbog zainteresovanosti za svoj skromni nekad i zaista goli život objašnjenje je za deo navodno „uplašenih“. Drugi deo, brojniji i sve brojniji, zainteresovan je za još bolji život! Ne zaboravimo da je čovek životinja koja oseti glad, i kad vidi hranu… A izloženi su stalnom bombardovanju prizorima lakog i dobrog života!

Radovan Marjanović
Izvor: kolubarske.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime