Strane investicije i domaći zakoni – slučaj kompanija iz Kine

Kako bi privukla strane investicije i poboljšala infrastrukturu vlast u Srbiji je spremna da menja zakone ili žmuri na kršenje postojeće regulative kada su u pitanju strane kompanije. Odnos prema kineskim kompanijama je samo jedan od primera.

0
500

„Obećavam poštovanje svih zakona Srbije i lokalnih pravila kako bi od ovog posla imali korist kompanija, grad i radnici, u cilju zajedničkog razvoja“, izjavio je Vang Feng (Wang Feng), vlasnik kompanije „Shandong Ling Long Tire“, 2019. godine prilikom potpisivanja ugovora o investiciji u Srbiji, vrednoj više od 800 miliona evra.

Dve godine kasnije, obećanja su ostala neispunjena. Nepovoljna strana priče je da su direktne strane investicije iz Kine sa sobom donele nova pravila igre i kreirala industrijsku politiku u kojoj glavnu reč vode upravo te kompanije. Da novopridošlim kompanijama poslovanje bude i više nego ugodno potrudila se i Vlada, koja je donela nove zakone ili menjala postojeće kako bi Srbija postala poželjno mesto za poslovanje.

Povlađivanje stranim investitorima u Srbiji može se, kroz već ustaljenu praksu i saradnju stranih kompanija i države, skicirati trima različitim aktivnostima: donošenjem novih zakona ili izmenama postojećih kako bi se izašlo u susret stranim kompanijama, ignorisanjem kršenja zakona od strane stranih investitora i kršenje sopstvenih zakona.

Prilagođavanje zakona i propisa

Prema pravnoj analizi Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI), počev od 2014. godine primetno je slabljenje zakonskih obaveza na kineske investicije u Srbiji. U cilju bržeg sprovođenja velikih infrastrukturnih projekata, uglavnom finansiranih kineskim državnim zajmovima ili investicijama kompanija, donet je niz novih zakona i procedura.

Konkretno je Zakon o javnim nabavkama, donet 2019. godine, negativno uticao na propise u oblasti zaštite životne sredine, pristupu informacijama od javnog značaja i pravednoj konkurenciji. Na taj način je građanima uskraćen pristup informacijama od javnog značaja, a Vlada Republike Srbije oslobođena odgovornosti da odgovori na zahteve i pitanja zainteresovane javnosti.

Dodatno, postoje primeri kada se donošenjem posebnih zakona (lex specialis) stavljaju van snage odredbe Zakona o javnim nabavkama. Recimo, Zakon o posebnim postupcima radi realizacije projekata izgradnje i rekonstrukcije linijskih infrastrukturnih objekata od posebnog značaja za Republiku Srbiju, usvojen 2020. godine, omogućio je Vladi da bez obaveze da raspisuje tendere za projektante ili izvođače radova pokrene proces izgradnje auto-puta Beograd–Zrenjanin. Ovim je kineskoj kompaniji „Šandong haj spid“ omogućeno da raspiše tender za projektanta bez ikakvog mešanja vlade ili nadležnih državnih institucija. Ovakvo obilaženje sistema javnih nabavki dovodi do smanjenja poverenja drugih aktera u značaj dosledne primene važećih propisa.

Da Vas podsetimo:  Srbija i BRIKS, stvar sadašnjosti!

Drugi propis od značaja, o kom je već pisano na ovom portalu, odnosi se na položaj radnika i radnica koji dolaze iz Kine, i koji je posebno regulisan. Za njih ne važi postojeći domaći Zakon o zapošljavanju stranaca, već Zakon o potvrđivanju sporazuma o socijalnoj sigurnosti između Vlade Republike Srbije i Vlade Narodne Republike Kine. Prema članu 7. ovog zakona, za radnike iz Kine koji su upućeni ili će tek biti upućeni na radu u Srbiju za prvih pet godina (s mogućnošću produžetka) neće važiti domaći Zakon o radu, već zakoni zemlje poslodavca, odnosno zakoni Kine. Na taj način će nadležnost Inspektorata za rad biti drastično smanjena, čime će radnici i radnice iz Kine biti ostavljeni na milost kineskim poslodavcima. Brojni primeri kršenja radnih i ljudskih prava u kompanijama iz Kine već ukazuju na njihov nepovoljan položaj.

Da kršenje radnih prava radnika upućenih na rad iz Kine nije dovoljno, pokazuje i primer kineske kompanije „Hestil Srbija“, u čijem sastavu posluje i smederevska železara. Predstavnici kompanije su tražili izmenu domaćeg Zakona o radu, odnosno omogućavanje menadžmentu da radnike optereti dodatnim radnim obavezama, kao i lakše otpuštanje zaposlenih koji ne budu želeli da prihvate dodatne radne norme. Na ovom primeru se može pretpostaviti u kom pravcu će neki poslodavci lobirati kada se bude menjao trenutni zakon o radu.

Prevoz guma kompanije Linglong; Foto: Ian BC North / Flickr

Zažmuriti na oba oka

Drugi metod koji primenjuje izvršna vlast u Srbiji jeste da ne reaguje kad kineske kompanije krše zakon. Treba odmah napomenuti da ova metoda nije usko vezana samo za kineske kompanije, već više predstavlja dugoročno stanje pasivnosti kad kršenje zakona odgovara vlasti ili subjektima bliskim vlasti. U slučaju kineskih kompanija, država, osim što ne primenjuje sopstvene propise, ne reaguje ni kada drugi akteri (poput civilnog sektora) pokreću postupke iznoseći konkretne dokaze kršenja propisa.

Da Vas podsetimo:  Cena sreće u Srbiji je 1500 evra

Tako je kompanija „Srbija Ziđin Koper“ ponovo u centru pažnje zbog neuspelih pregovora sa sindikatima oko kolektivnog ugovora. Šest meseci nije bilo dovoljno da pregovori oko novog kolektivnog ugovora budu zadovoljavajući za obe strane. Glavni spor se tiče zarada, gde se teži tome da se zarada obračunava prema radnom učinku, umesto da se, kao do sada, cena rada određuje u skladu sa odlukom Socijalno-ekonomskog saveta. Ostali slučajevi nereagovanja na aktivnosti „Ziđina” tiču se zagađenja reke Pek i funkcionisanja ventilacionog postrojenja rudnika „Jama“, koje radi bez građevinske dozvole.

Kada je planirani uticaj izgradnje fabrika na životnu sredinu veoma velik i štetan, kompanije često pribegavaju praksi zvanoj kao salami slicing. Koristi se kada bi rezultati analize uticaja na životnu sredinu bili veoma nepovoljni, i samim tim nezakoniti, te kompanije jedan projekat izgradnje fabrike podele na više manjih faza projekta s ciljem da umanje efekat najvećih zagađivača.

Ovoj praksi je pribegla i kompanija „Linglong“ kad je dobila građevinsku dozvolu za prvu fazu izgradnje pomoćnih objekata u okviru fabričkog kompleksa, a da prethodno nije sprovela obaveznu procenu uticaja na životnu sredinu. Međutim, izuzetak od pravila postoji i odnosi se na kompaniju „Ziđin“ koja je pokušala da sprovede sličnu praksu ali je Ministarstvo zaštite životne sredine reagovalo i naložilo kompaniji da treba da sprovede studiju o proceni uticaja na životnu sredinu za ceo projekat, a ne samo za njene pojedine delove. U tom smislu je potrebno ohrabriti ključne aktere da i ubuduće nastave da poštuju i sprovode propise koji su od ključnog značaja kako za životnu sredinu tako i za građane.

Protest kineskih radnika u Boru; Snimak ekrana / Ist media

Kad već svi krše zakone…

Osim legalizacije kršenja propisa i pasivnost kad kineske kompanije krše zakon, postoji i metoda kada izvršna vlast krši sopstvene, domaće zakone kako bi se izašlo u susret stranim investitorima. Primer ovog slučaja je kompanija „Linglong“, kojoj je Grad Zrenjanin izdao građevinsku dozvolu za prvu fazu izgradnje pomoćnih objekata u okviru fabričkog kompleksa. Procedura za izdavanje građevinske dozvole sprovedena je mimo zakona zbog odsustva procedure procene uticaja na životnu sredinu, koja je u ovakvim slučajevima obavezna.

Da Vas podsetimo:  Da li treba da zamrzavamo cene u radnjama?

Ukoliko postoje rizici da se ugrozi životna sredina, propisi koji se tiču zaštite životne sredine imaju prioritet u odnosu na druge zakone i uredbe. Pomoćni objekti deo su fabričkog kompleksa i zato moraju biti uključeni u proceduru procene uticaja na životnu sredinu. Nadležnost za izdavanje građevinske dozvole u ovom slučaju je imala Autonomna Pokrajina Vojvodina, odnosno Pokrajinski sekretarijat za energetiku, građevinarstvo i saobraćaj, a ne Grad Zrenjanin, koji je dozvolu izdao. Ovaj i drugi primeri zloupotrebe propisa građanima Srbije svakako nisu strani. Međutim, učestalo kršenje propisa kad su u pitanju strani investitori jeste stanje koje bi trebalo da zabrinjava celokupnu javnost.

Naredni koraci

Navedeni su neki slučajevi kršenja, obilaženja ili pukog ignorisanja propisa u Srbiji prilikom poslovanja investitora koji dolaze iz Kine. Potrebno je istaći da navedene prakse ne važe isključivo za ove kompanije, već je to raširena praksa kod većine investitora koji odluče da posluju u Srbiji. Deo odgovornosti snose Vlada Republike Srbije i drugi organi koji, u težnji da privuku što više direktnih stranih investicija, stvaraju pogodno okruženje za investitore, selektivno primenjujući zakone i propise.

U sličnom maniru, kompanije se ne ustručavaju da zloupotrebe povlašćeni položaj i krše radna prava ili propise u vezi sa zaštitom životne sredine. U takvom okruženju, jedini gubitnici su, nažalost, građani. Sa opadanjem poverenja u zvanične mehanizme praćenja i prijave zloupotreba, ono što preostaje jeste da građani ulože dodatne napore u kontrolisanje i uzbunjivanje javnosti, ili da se pruži podrška akterima koji čine sve da buduće zloupotrebe spreče.

Autor: Goran Radlovački

IZVOR: Mašina

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime