Strašne sudbine našeg malog srpskog naroda – naše dece

1
1059

Centri za socijalni rad prave fatalne greške u odabiru roditelja kojima dodeljuju decu

Ljude koji nikog ne vole ne zanima sudbina ugrožene dece

  • U narodu u kome je dete najveća vrednost, socijalne službe već godinama, uprkos javnim skandalima, ne obavljaju svoj posao, ne pomažu adekvatno ni deci, ni zdravoj ni bolesnoj, a pogotovo deci kojima je, da bi živela kvalitetan život, potrebna konkretna, logistička, inteligentna, jasna i neposredna pomoć.
  • Socijalnim radom bi trebalo da se bave samo ličnosti koje su stručno i vrednosno sposobne “da vole”, oni kojima je stalo do dobrobiti drugih ljudi, lokalne zajednice i društva u celini.
  • Sekretarijatom za socijalnu zaštitu ne odobrava majci sa bolesnim dečakom od dijabetisa nalepnicu za parking mesto iz birokratskih razloga i ugržava život deteta
  • Ljude koji nikoga ne vole ne zanima sudbina malog M., kao ni sudbina ijednog drugog člana našeg malog srpskog naroda, naše dece.
  • Traumatične sudbine: Posle razvoda troje dece je pripalo ocu. Iznenada, deca se oduzimaju od oca u prisustvu čitave jedinice policije od desetak uniformisanih lica i otprilike isto toliko socijalnih “zaštitnika” iz Centra za socijalni rad Novi Beograd, pod “komandom” izvesne “supervizorke” Vesne Vojinović, i prevode kod majke, od koje dve starije kćerke bliznakinje, koje imaju po 14 godina, ubrzo beže i dolaze da žive kod oca. A mlađi brat od 7 godina to ne uspeva.
  • Mnoge sudije upletene u nezakonite i nepravične radnje, odluke i presude o dodeli dece

Piše: dr Aleksandra Bulatović, naučna saradnica, Institut za filozofiju i društvenu teoriju

Deca i njihova dobrobit se u našem društvu smatraju nekim od najvećih i najbezuslovnijih vrednosti. Međutim, nekako, ispod “radara” naše kolektivne svesti, protivno našim dobrim starim srpskim običajima, protivno našim emocijama, našoj ljubavi i našim nadanjima, desilo se da baš u Srbiji, baš među nama, ljudi koji nikoga ne vole, pa ni decu, zlotvori, postepeno “skuvaju sve nas kao žabe”.

I onda nas neosetno dovedu u situaciju u kojoj smo narod kome se, kao nekad u Jasenovcu, zanemaruju, pa čak i otimaju deca. U narodu u kome je dete najveća vrednost, socijalne službe već godinama, uprkos javnim skandalima, ne obavljaju svoj posao, ne pomažu adekvatno ni deci, ni zdravoj ni bolesnoj, a pogotovo deci kojima je, da bi živela kvalitetan život, potrebna konkretna, logistička, inteligentna, jasna i neposredna pomoć. Već godinama srpski mediji bruje o oduzimanju dece siromašnim građanima i protivnicima političkog režima, i o trgovini hraniteljstvima, starateljstvima i usvojenjima.

Sistem centara za socijalni rad u središtu teških zloupotreba dece

U središtu ovih teških zloupotreba nalazi se sistem centara za socijalni rad. U tim centrima rade, mahom žene koje se bave tuđom decom, pod etiketom brige, dok zapravo ono što rade predstavlja ili neko ograničavanje ili kažnjavanje dece.

Socijalni rad je ključna sfera za razumevanje odnosa pojedinca i zajednice, a svakako mnogo više od primene famoznog Pravilnika o organizaciji, normativima i standardima rada centra za socijalni rad. Socijalnim radom bi trebalo da se bave samo ličnosti koje su stručno i vrednosno sposobne “da vole”, oni kojima je stalo do dobrobiti drugih ljudi, lokalne zajednice i društva u celini.

U Srbiji se socijalnim radom u većini bave oni koji su sve suprotno tome ― oni koji predstavljaju sve nazadno, rodno neravnopravno i mračno u društvu koje se bori za rodnu ravnopravnost, osobe koje su u većini zapravo psihosocijalni slučajevi, jer su ili bile žrtve nasilja u porodici, ili su prošle teške razvode, ili su kao rezultat tih iskustava ogorčene, ili su prosto: tupe i neobrazovane, agresivne i necivilizovane, a podržane jednim katastrofalnim ministarstvom koje ih ne prinuđuje da ikome pomažu.

Ako u Srbiji, kao samohrana majka, ostanete bez supruga koji se, razboleo od teške bolesti, i dođete u situaciju da, sama, bez ičije pomoći, menjate grad, upisujete dete u školu u novom gradu, pomažete svom ranjivom detetu da preživi i procesuira gubitak oca, socijalna služba bi trebalo da vam pomogne. Međutim, od njih nećete dobiti pomoć. Dobićete samo probleme. Oni će se u Vašem životu pojaviti kao “garant prava vašeg deteta” koji će vas sprečavati da se, recimo, rešite nasleđenog trofejnog oružja od pokojnog supruga, za koji treba da plaćate visoki porez i koje želite da prodate.

Tada će se ljudi koji nikoga ne vole pojaviti kao grupa koja treba da vam odobri da “dete lišite trofejnog pištolja”, čija je tržišna vrednost u visini mesečne članarine u sportskom klubu deteta, zahtevaće nesrazmerno veliku količinu vašeg vremena, pozivaće vas na razgovore u svoje nakaradne “dvore” koji uglavnom liče na razbojničke jazbine, a ne na javne institucije, oduzimaće vam energiju i praviti probleme.

Svađe oko dece u Centrima za socijalni rad završavaju se često nasiljem, pucnjavom i smrću jednog od roditelja
Zaposleni u Centrima za socijalni rad odmažu, a ne pomažu deci i roditeljima

Ako se vaše dete razboli, ako mu zatreba da vam se obezbedi invalidsko parking mesto ispred zgrade, da vam se pomogne oko organizovanja brige o detetu, poboljšanja kvaliteta njegovog života, ljudi koji nikoga ne vole neće biti nigde. Eventualno će vam spomenuti famozni Pravilnik koji ne priznaje život kao pojavu koja je dinamična i koja nekad stvara i retke, specifične slučajeve, uz konstataciju da nemate pravo na pomoć i brigu.

Razboleli ste se od retke bolesti? „Hm, to ne postoji u Pravilniku. Imate potrebu za specifičnom logističkom podrškom“?

Centar za socijalni rad na Novom Beogradu  poznat je po aferama oko zbrinjavanja dece

Ali, Pravilnik ne predviđa te uslove i postupak, a kako je taj akt “osnov svakog postupanja” po nakaradnom shvatanju socijalnog rada u Srbiji, ljudi ostaju bez pomoći, nevidljivi za institucije, prepušteni zlehudoj sudbini koju su im zapečatili ti javni službenici, ljudi koji em nikog ne vole, em ne haju za etičke principe koji bi morali da rukovode službeno postupanje svakog javnog službenika. A visoki etički standardi rada u javnoj službi između ostalog predviđaju i dužnost službenika da spreči tzv. administrativno zlo. Norme zakonitosti, efikasnosti i uspešnosti, koliko god da su profesionalne, niti promovišu niti u svakom slučaju štite dobrobit ljudi, a posebno ne one najranjivije članove društva.

Tako ljudi ostaju bez pomoći, nevidljivi za institucije, prepušteni zlehudoj sudbini koju su im zapečatili ti javni službenici, ljudi koji em nikog ne vole, em ne haju za etičke principe koji bi morali da rukovode službeno postupanje svakog javnog službenika.

Ako se razvedete, a vaš bivši partner ili partnerka odbija da se sa vama konstruktivno sporazumeva u interesu deteta i nastoji da vam onemogući normalno roditeljstvo nad zajedničkom decom, sa ljudima koje nikoga ne vole, ako ih niste prvi potkupili, imaćete ogromne probleme. Stanete li im makar i na senku, rizikujete čak i da vam dete ili deca završe u hraniteljskoj porodici.

Nesposobno i nestručno Ministarstvo i kurumpirane sudije ne brinu o našoj ugroženoj deci

U svemu tome podržavaju ih dve druge grupe teško problematičnih institucionalnih aktera: gradski sekretarijati za socijalni rad, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, koje je zvanično drugostepeni organ za centre za socijalni rad, i — korumpirane sudije, za koje se opravdano sumnja da takođe nikoga ne vole. Daleko su ideje terapeutske jurisprudencije od srpskog pravosuđa.

Sve ovo je forma održavanja jednog iskrivljenog patrijarhata u kome osobe koje (uglavnom) i nisu muškarci, lično i vrednosno neosnažene, koriste svoju institucionalnu moć da ruše sve što čini naš identitet, našu ljubav prema našim najmilijima, našim mališanima, našoj dečici. Ova tri primera – krokija, po našem mišljenju, predstavljaju jedinu pravu početnu tačku od koje se mora početi obračun sa svim što je pogrešno u ovom društvu odmah nakon smene ovog nakaradnog režima.

Da Vas podsetimo:  Čije su naše političke stranke
Kroki prvi: Mali M. i njegova samohrana majka u raljama aktera “Dare iz Jasenovca”

Beograd. Sekretarijat za socijalnu zaštitu vodi izvesna Nataša Stanisavljević. Majka malog M., bolesnog od nestabilnog dijabetesa tipa 1. Dečak je izgubio oca sa kojim je rastao sve do pred polazak u školu, tako što se otac razboleo od teškog oblika leukemije i preminuo vrlo brzo, na način koji je dečaka trajno traumatizovao. Zbog očevog lečenja, dečak i majka su u jednom danu morali da pređu da žive u Beograd, gde je mali M. pošao u školu iako je bio pripreman da pođe u školu u svom rodnom mestu u unutrašnjosti Srbije, gde se oseća slobodnije i gde ima više prijatelja i rođaka i gde je živeo okružen prirodom, a ne betonom i bukom automobila.

Sekretarijat za socijalnu zaštitu Beograda vodi Nataša Stanisavljević. Zna li kakve traume njene nepromišljene i nesavesne odluke i nestručne i bezdušne odluke kolega ostavljaju na decu i roditenje

U vrtlogu svih tih događaja i trauma, mali M. razvija nestabilni dijabetes tipa 1, koji ga, po pravilnicima Sekretarijata za socijalnu zaštitu Vesićevog Beograda, koji vodi izvesna Nataša Stanisavljević, “ne kvalifikuje” da se smatra invalidom, ali nestabilni dijabetes znači da se malom dečaku nivo šećera radikalno menja u krvi na nepredvidive načine, uprkos terapiji, što ga čini životno ugroženim.

To znači da je njemu i njegovoj samohranoj majci potrebna pomoć ljudi koji nikog ne vole iz socijalnog sistema, jer majka mora imati mogućnost brzog transporta deteta u krizama. Majka ne očekuje od Vesića, Stanisavljevićke i ostalih aktera beogradske vlasti da joj obezbede aktivnu pomoć, to jest prevoz i brigu. Ona sama prevozi svoje dete, ali živi u delu grada u kome joj je bar potrebno rezervisano parking mesto u blizini mesta življenja kako bi dete, kada dođe u životnu krizu, mogla brzo dovesti do vozila.

Majka, inače intelektualka, doktor nauka, jedna od najuglednijih stručnjaka za borbu protiv korupcije u ovoj zemlji, ne korumpirajući ljude koji nikoga ne vole, obraća se, legitimno institucijama grada Beograda: Sekretarijatu za saobraćaj i Sekretarijatu za socijalnu zaštitu. U komunikaciji sa ta dva sekretarijata vidi se jedna normalna Srbija i jedna nenormalna Srbija koja liči na film “Dara iz Jasenovca”, u kojoj figuriraju kojekakve “Nade Šakić” bez ikakvog osećaja za decu.

Sekretarijat za saobraćaj odmah reaguje na legitiman, zakonit upit samohrane majke i intelektualke, i nudi da odmah izađe na teren i pomogne iscrtavanjem invalidskog parking mesta koje će samohrana majka koristiti, kako bi dete bilo bezbednije i da mu se pomogne. Potrebno je da Sekretarijat za socijalnu zaštitu samohranoj majci izda nalepnicu kako bi mogla da koristi to mesto. Ali, neće?!?

Bezdušnost prema deci onih koji bi trebalo da pomognu

Majka komunicira sa Sekretarijatom za socijalnu zaštitu, koji je zadužen za brigu o deci i pomaganje u ovakvim slučajevima, i tu se suočava sa scenografijom iz “Dare iz Jasenovca”. Ekipa kojom rukovode razne Stanisavljevićke, razne Vukote, razni Vulevići i sličan svet, pokazuje potpunu bezdušnost, i “odbija da primeni bilo kakvu diskreciju jer po Pravilniku dete ne zadovoljava definicju invalida”.

Kada majka deteta objasni ekipi iz “Dare iz Jasenovca” da svaki javni službenik po definiciji mora da primenjuje diskreciju, jer život nije u “Pravilniku”, pa tako i tetkica u osnovnoj školi kada čisti učionice primenjuje diskreciju da oceni gde i kako da čisti i šta, te da je njeno dete životno ugroženo, pa je tako i Sekretarijat za saobraćaj jasno uvideo da je pomoć potrebna, dobija odgovor da joj se “ne može pomoći”.

Kad ne žele da pomognu samohranoj majci u Centrima  za socijalni rad izmišljaju nekakve kvake i propise

Mali M. je prepušten sam sebi da preživi kako zna. On nema Daru, devojčicu koja je spasavala svog dvogodišnjeg brata iz Jasenovca. On ima svoju samohranu majku. Ljude koji nikoga ne vole ne zanima sudbina malog M., kao ni sudbina ijednog drugog člana našeg malog srpskog naroda, naše dece.

Ljude koje nikoga ne vole interesuje samo njihovo prostačko, primitivno, lično ogorčenje prema pristojnim, uglednim roditeljima dece i potreba da pokazuju moć, a one koji ih kontrolišu, iz “Dare iz Jasenovca”, razne Vukote, Vuleviće i slične, štite premrežene koruptivne strukture antinarodnog režima koga slabi, mali, nedužni naši ptići, naša dečica, nimalo ih se ne dotiču.

Kroki drugi: Profesor V. u raljama “Ružnih, prljavih i zlih”

Beograd.  Profesor V. je jedan od najuglednijih Srba danas. On je jedini Srbin koga na Univerzitetu u Kembridžu i Oksfordu dočekuju sa “zvonima i praporcima” jer je u najuglednijim svetskim časopisima prisutan kao teoretičar jednog novog pravca u savremenoj etici, takozvanog “ljudskog poboljšanja”. Reč je o jednom od najvažnijih pitanja za život uopšte u savremenom društvu, i zbog toga je Profesor V. danas jedan od najugledijih srpskih naučnika u svetu. Profesor V. bi trebalo da bude slavljen u Srbiji, da bude akademik, da mu država pomaže da svoj narod dodatno uzdiže u svetu, bar tako što mu neće uništavati porodicu, zdravlje i decu. Ali, profesor V. takođe ima posla sa ljudima iz socijalnog sistema i iz sudstva koji nikoga ne vole. Njegova borba je protiv grupe “ružnih, prljavih i zlih”.

Roditeljska ruka u dečijoj je istovremeno najsnažniji i najnežniji ljudski čin

Profesor V. ima troje dece, dve devojčice i jednog dečaka, koje je njihova majka, bivša supruga profesora V., J.Ž., povređivala hladnim oružjima, tukla, šutirala klompama, prebijala cevima po butinama, posecala oštrim predmetima, tako da su deca završavala u bolnici, a usled prijava ljudima koji nikoga ne vole u socijalnom sistemu i sudovima, od strane bolnica i policije, deca su živela kod profesora V. a majka ih je viđala u “kontrolisanim uslovima” u centru za socijalni rad. Pritom majku J.Ž. goni Treće osnovno javno tužilaštvo, po službenoj dužnosti, za one vidove nasilja u porodici za koje su zaprećene najteže kazne.

Teške zloupotrebe toje dece i iživljavanje nad njihovim ocem profesorom

Međutim, bivša supruga profesora V. spada u botove koji pritvorno hvale režim (ponekada čak i u « nezavisnim » medijima), ima novca, ima dobru platu, radi na jednom bogatom, masovnom i problematičnom fakultetu (lociranom u neposredoj blizini « štajge ») na kome se progone pošteni ljudi, a afirmišu botovi režima, pa je tako, uz politički pritisak, finansijske stimulanse koji su crpljeni iz budžeta, problematične režimske advokate i još problematičnije režimske sudije, došlo do naglog preokreta: iznenada, deca se oduzimaju od oca u prisustvu čitave jedinice policije od desetak uniformisanih lica i otprilike isto toliko socijalnih “zaštitnika” iz Centra za socijalni rad Novi Beograd, pod “komandom” izvesne “supervizorke” Vesne Vojinović, i prevode kod majke, od koje dve starije kćerke bliznakinje, koje imaju po 14 godina, beže i dolaze da žive kod oca.

Sudija Dušan Agatonović, predsednik Trećeg osnovnog suda ima veliku odgovornost u rešavanju sporova oko dodele dece

Profesoru V. družina iz suda i socijalne službe, bez ikakvog osnova, zabranjuje pristup deci, a dve devojčice, koje imaju prava da se same opredele gde će živeti, pošto ih je majka J.Ž. prebijala i maltretirala, žive kod njega, kod koga su pobegle od “majke iz pakla” i odbijaju da odu kod majke. Taj paradoks se održava kroz nenormalne presude Trećeg osnovnog suda u Beogradu i drugostepene odluke Apelacionog suda, i to sudija Ljiljane Mihailović i Zorice Đaković, koje je, posle više godina zadržavanja, Vrhovni kasacioni sud sve ukinuo i vratio na ponovno suđenje. Sa druge strane, Treće osnovno javno tužilaštvo, predmet o fizičkom povređivanju dece od strane J.Ž., praktično drži u fioci već 4 godine.

Da Vas podsetimo:  „Nikad čistiji izbori“

U ovoj katastrofi, zbog koje bi trebalo pohapsiti predsednike sudova i postupajuće sudije, kao i sve uključene tužioce i socijalne radnike, ne samo da mali nemaju prava, ne samo da nedužna, nevina deca jednog od najuglednijih  intelektualca iz Srbije ne dobijaju zaštitu, nego “ružni, prljavi i zli” profesora V. provlače kroz medijsko blato kako kafanskih tabloida, tako i Politike, Novosti, Pink-a i svih režimskih medija.

Hajka ide do te mere da preko 70 najuglednijih humanističkih intelektualaca, među kojima su Piter Singer, Džon Heris i Artur Kaplan, piše otvoreno pismo glavnom poglavici srpske teritorije i liderima SAD i EU da se čovek zaštiti, u interesu elementarne civilizovanosti. Tek tada, prostački linč prestaje.

Dan danas, sinčić profesora V., koji ima 8 godina, živi sa majkom koja ga tuče i drži zaključanog, dok on čezne da dođe da se pridruži svome tati i svojim sestrama, do te mere da sanja o tome da mu neko “napravi ključ” i on sa svojim stvarima i igračkama pobegne kod tate.

U ponovljenom sudskom postupku, predsednik Trećeg osnovnog suda Dušan Agatonović smenio je sudiju Mihailović koja je napravila ceo zulum profesoru V. i doveo novu SNS sudiju, Mariju Đorđević, ali ostaje da se vidi da li će se epizoda “Ružnih, prljavih i zlih” nastaviti ili zaustaviti. O tome će odlučiti, osim Agatonovića i njegove nove “sutkinje” i drugostepeni Apelacioni sud na čijem čelu je sudija Duško Milenković.

Za svo to vreme, opstaje apsurd da su, kao i mali M. čiji život može biti doveden u pitanje jer ljude koji nikoga ne vole njegova sudbina ne zanima, i troje članova “malog naroda” Srbije, troje dece profesora V., potpuno nerešenog pravnog statusa, ali rešenih da žive kod oca i daleko od nasilja.

Kroki treći: Jututunska Juhahaha i sudija Dimovski i Stevović

Svi se sećamo jedne lepe pesmice Jovana Jovanovića Zmaja koju i danas uče naša deca, a koja ukratko opisuje iskustvo koje prolazi još jedan veoma ugledni i poznati redovni profesor, filozof i psihoterapeut ovdašnji, čije maloletno dete je predmet poigravanja SNS majke, kojoj je zabranjivan pristup i detetu i bivšem suprugu, i od  policije i od krivičnog suda, zbog nasilja koje je vršila, kojoj je dva puta suđeno za nasilje u porodici i trenutno joj se sudi za dela koja uključuju i pretnje ubistvom deteta, iskustvo koje ovaj čovek prolazi u cirkusu koji se zove Prvi osnovni sud u Beogradu. Pesmica glasi:

U kraljevstvu Jutututu
Kralj trinajsti Balakaha
Obećao svom narodu
Da će dati juhahaha.

Samo neka budu verni,
Nek vojuju o svom kruhu,
Neka ćute i nek žmure,
Nek plaćaju juhuhuhu.

Poslušni su Jututunci,
Plaćali su juhuhuhu,
Ćutali su, žmurili su,
Vojevali o svom kruhu.
A prolećem svakog goda
Popne s’ na breg Balakaha,
Pa poviče gromoglasno:
Dobićete juhahaha!

U kralja su jake prsi,
Grlat li je Balakaha,
Kad poviče, brda s’ ore –
Juhahaha, haha, haha!

Svi se grotom smejat stanu,
Sve se trese brat do brata,
A od smeha, teška smeha,
Za trbuh se i kralj hvata.

A šta im je tako smešno?
Il’ je smešan Balakaha?
Il’ su smešni Jututunci?
Il’ je smešno “juhahaha”?

Sve troje je dosta smešno,
Ponajviše Balakaha,
Kad ozbiljno, milostivo,
Progovori: Juhahaha!

Srećni su ti Jututunci,
Srećan li je Balakaha,
Kad ih tako razveseli
Prazna rečca: Juhahaha!

Ovo dete, čija majka “prolazi” kroz sve moguće krivične evidencije, zbog svakojakog nasilja koje je vršila, predmet je zloupotrebe ljudi koji nikoga ne vole iz Centra za socijalni rad Savski venac, koje su, u vreme kada je majci deteta, inače SNS botu sa Pinka i Happy-ja, koja se ne skida iz stolice preko puta Milomira Marića, bio zabranjen pristup detetu i ocu zbog nasilja, dale mišljenje sudu da se dete, uprkos svemu tome, poveri majci, a potom da se ocu faktički onemogući svaki smislen način održavanja kontakta sa detetom na kakav je dete naviklo.

Supruga jednog člana Glavnog odbora SNS, inače sudija tog suda, donela je dve nezakonite odluke na osnovu navedenog mišljenja ljudi koji nikoga ne vole, kojima je dete poverila nasilnoj majci, a potom odbijala da dostavi žalbe na te odluke drugostepenom, Višem sudu u Beogradu, mesecima.

Mirjana Ilić, Disciplinski tužilac Visokog saveta sudstva zataškavala je prijave umesto da je postupala po pravdi i savesti

Disciplinski tužilac Visokog saveta sudstva Mirjana Ilić zataškala je i odbacila disciplinsku prijavu koju je otac podneo protiv sudije, a žalba je predata Višem sudu tek kada je svemoćna žena člana SNS otišla na odmor, pa je uprava suda, valjda i sama se stideći takvog postupanja, predmet poverila dežurnoj, časnoj sudiji, koja je žalbu prosledila. Naravno, Viši sud je obe odluke odmah ukinuo i vratio na ponovno suđenje, uz precizne naloge šta Prvi osnovni sud mora da uradi.

Nezabeležen skandal sudije Dimovski u Prvom osnovnom sudu

Umesto da Prvi osnovni sud tako postupi, supruga vajnog SNS kadra je predmet odugovlačila, a potom ga “utrapila” novoizabranoj sudiji, Ivani Dimovski, o kojoj je mlađa koleginica Jasmina Milojević pisala u otvorenom pismu predsednici Društva sudija, sudiji Snežani Bjelogrlić.

Kako mi znamo za ove činjenice?

Pa upravo zahvaljujući sudiji Dimovski, koja je predmet iznela u javnost izazivajući, 29. marta 2021., nezabeležen skandal u zgradi Prvog osnovnog suda u Beogradu u Bulevaru Nikole Tesle 42a.  Ona je dete od 12 godina, na silu uvela u sud, i u prizemlju suda, u prisustvu stotinak građana, stranaka, javnosti, pod sudskom stražom na silu zaključala u sudnicu i tu je prinuđivala da, uprkos svemu navedenom, da iskaz da “želi da živi sa majkom”, sve da bi, protivno dokazima, a zajedno sa ljudima koji nikoga ne vole iz Centra za socijalni rad, i ovu malu Daru iz Jasenovca, kao i malog M. i troje dece Profesora V., sistem – prepustio njihovoj teškoj sudbini.

Evo priče novinara koji je bio prisutan, a koja kruži gradom.

Sudija Ivana Dimovski  iz Prvog osnovnog suda ističe se skandalima i grubošću, nestručnim ponašanjem prema roditeljima i deci
Sudska straža, na silu, uvodi u sudnicu maloletnu devojčicu od 12 godina

“Dvadeset deveti mart ove godine. Prvi osnovni sud u Beogradu. Sedim u holu zajedno sa još stotinak ljudi, došavši sa prijateljem koji je otišao da preda podnesak.

U prizemlju suda, naočigled svih, vidim neverovatan prizor: sudska straža, na silu, uvodi u sudnicu maloletno dete. Iza deteta idu dvoje ljudi, očigledno roditelji. Otac je očajan i zabrinut za svoje dete. Majka se smeška.

Ljudi u holu šokirani da se dete na silu uvodi u sudnicu, uniformisanom stražom. Kao da to nije dovoljno, dete je unutra samo, bez poverljivih osoba, a ispred sudnice stoje uniformisani stražari.

Svi smo se zagledali. Čovek do mene procedi: “Prokletnici”.

Ljudi gledaju sa tugom i nevericom. Sa gnevom.

Da Vas podsetimo:  Medijska napredna strategija

Zagledam majku i oca, koji sede na suprotnim stranama hola.

Majka, ko li je majka? A onda se setih! M.Z., botkinja SNS vlasti, pre svega dan ili dva sam je gledao na Pinku. Ne silazi sa Mitrovićevog i Happy ekrana. Brani Vučića.

Shvatim u trenutku šta se dešava. Čoveku otimaju dete na silu.

Svojim očima svedočim šta rade.

Pomislih, svima nama koji ćutimo pred ovim skotovima „će mečka doći pred vrata“. Prođoh do vrata sudnice, gledam u natpis pored namrgođenih stražara: “sudija Ivana Dimovski”. Vratim se na sedište i ukucam je u Gugl, pogledam društvene mreže. I imam šta da vidim. O tome ću posebno pisati, na tenane.

Posle pola sata, dete izlazi. Gleda ka ocu, a majka je odmah uzima. Dete se otima i pritrčava ocu i poče nešto ubrzano da mu govori, da mu se žali. Niz dečije lice slivale su se suze.

Novinarski prsti potražiše majku po mrežama, po Google-u. I ima se tu šta videti. Na jednom od zvaničnih sajtova njena slika sa članom Glavnog odbora SNS i suprugom jedne od sudija istog ovog suda.

Kopam dalje. Mentor M. Z., D. S., direktor Akademije BIA. Tačnije “Akademije za nacionalnu bezbednost”. Notorni DB-ovac.

Jasno je šta se dešava u ovom sudu.

No, to nije sve.

  1. Z. radi i na privatnom Pravnom fakultetu za privredu i pravosuđe, koji posluje u sastavu Privredne akademije u Novom Sadu. Da, pogađate, to je isto ono mesto na kome je Tomislav Nikolićdobio “master” polažući ispit u nedelju dok je otvarao neku crkvu, ili sličan objekt u Bajčetini.

Isto ono mesto gde treba da doktorira Zoran Đorđević, doskorašnji ministar rada, a pre toga ministar vojni, sada direktor Pošte, a pre svega toga šofer Jorgovanke Tabaković, čovek koji se slika u majici sa likovima V. I V., mlađeg i starijeg brata.

Vidim na netu, protiv ove majke deteta su Vučiću pisali pisma Noam Čomski i Frensis Fukujama da nju i njoj slične makne iz uglednog univerzitetskog instituta u kome radi otac deteta, gde se bila ugurala da ugnjetava bivšeg muža i vrši pritisak da mu otme dete. Vožd je to, ponizno, odmah i učinio. Izgleda da će Čomski i Fukujama morati da se obrate i predsednici Prvog osnovnog suda Snežani Stevović, i predsednici VSS Jasmini Vasović.

Sigurno je da Čomski i Fukujama neće pisati sudiji Ivani Dimovski.

*   *   *   *  *

Zaključak tri krokija:

U normalnom, pristojnom srpskom društvu, kakvo se nadamo da ćemo praviti kada Neron i Neronke siđu sa vlasti što pre, ova tri krokija izgledala bi ukratko ovako:

Kroki 1: Socijalne službe pomažu malom M.

Malom M. Sekretarijat za socijalnu zaštitu na čelu sa izvesnom Natašom Stanisavljević, kao u Nemačkoj, poslao bi na vrata službenicu da poseti dete, da mu uruči invalidsku nalepnicu i da majku, samohranu, intelektualku, doktora nauka, pita da li joj treba neka pomoć za njeno dete sa nestabilnim dijabetesom. Da li joj treba i invalidsko parking mesto u blizini škole ili njenog posla, ili bar povlastica za parkiranje u nekoj obližnjoj javnoj garaži. To je najmanje što bi jedna socijalna služba u kojoj bi radile žene i muškarci koji vole svoju i drugu decu, naš mali narod, uradile.

One bi takođe slučaj samohrane majke normirale tako da joj se pomaže odobravanjem savremene terapije za dete, finansijski i organizaciono. Uputile bi joj poneku lepu reč, bar telefonom, pitajući je kako joj ide, i da li joj nešto treba. Kao u Francuskoj što radi Sekretarijat za socijalnu zaštitu. Kao što radi u svim zemljama u kojima socijalne službe i druge povezane institucije mali narod, našu decu, i malog M. među njima, tretiraju kao svoje najveće blago, a ne kao roblje u filmu “Dara iz Jasenovca”.

Kroki 2: Sudovi štite Profesora V. i njegovu decu

Dušan Agatonović, predsednik Trećeg osnovnog suda u Beogradu, kao što je sa velikim zakašnjenjem zamenio postupajuću sudiju koja je činila katastrofalne zloupotrebe u slučaju profesora V. i njegove dece, sada vodi računa šta radi mlada SNS sudija kojoj je dao predmet, nadzire taj predmet i vodi računa o zloupotrebama koje su bile očigledne i koje je konstatovao Vrhovni sud.

Mlada sudija SNS pazi da ne upadne u vrtlog kriminala i čuva se bilo kakvog učešća socijalnog polusveta koji je učestvovao u procesu do sada. Deci se omogućava da žive sa ocem kod koga su kćerke pobegle, sud donosi odluke da reguliše način viđanja dece sa majkom, određuje se da majka plati sve troškove postupka koji je izazvala i kojim je manipulisala, te da joj se sudi za najteže oblike fizičkog povređivanja troje dece. Apelacioni sud i njegov predsednik Duško Milenković vode računa šta rade u drugostepenom odlučivanju imajući u vidu činjenicu da se vlast uskoro menja, a da je puter na glavi postupajućih sudija posle odluke Vrhovnog kasacionog suda ogroman.

Predsednik Dušan Milenković, i kolege iz Apelacionog suda imaju priliku da postupe pravično

Pritom vode računa i o tome da oni (Agatonović i Milenković) ili Jasmina Vasović ne dobiju otvorena pisma Pitera Singera, Artura Kaplana i drugih najpoznatijih naučnika u svetu koji moraju da štite profesora V., čime neminovno izlažu pomenute predsednike sudova ogromnoj kompromitaciji.

Kroki 3: sudija Dimovski i Stevović

Sudija Snežana Stevović konačno počinje da kontroliše rad sudije Dimovski i uspostavlja saradnju sa Visokim savetom sudstva. Sudija Dimovski shvata da je njen zadatak da brine o interesima deteta a ne da od suda pravi Jututunsku Juhahaha. Ona kao osoba koja je završila pravni fakultet u roku, počinje da se ponaša uravnoteženo, pravi otklon od incidenata koje je izazivala, postupa zakonito i donosi odluke da se dete poveri ocu koji nije problematičan i protiv koga nije bilo nikakvih mera, krivičnih i drugih postupaka, a da se, u skladu sa dokazima, prema majci preduzmu zakonom propisane mere, uprkos političkim pritiscima.

Sud dostavlja informacije Višem tužilaštvu u Beogradu o zloupotrebama žena koje nikoga ne vole iz Centra za socijalni rad Savski venac. Sličan slučaj je odnedavno, sticajem okolnosti, u toku u Francuskoj. Slučaj poznatog Srbina, intelektualca. Francuski sud postupa doslovno ovako kako bi trebalo da postupe Stevović i Dimovski.

Ovakvi ishodi su malo verovatni, zato što u Srbiji prava malog naroda, prava malog M., prava troje dece profesora V. i prava deteta našeg psihoterapeuta u Prvom osnovnom sudu, nisu prava kakva srpski narod pridaje deci na osnovu vrednosti koju deca imaju za nas, nego ljudi i žene koji nikoga ne vole, ne vole ni našu decu, i tretiraju ih kao što je čuveni zlikovac Nada Šakić tretirala nejač u Jasenovcu: bacaju ih u naručja drugih žena, koje su ih možda rodile, ali koje ih ne vole, nego ih tuku, zlostavljaju, otimaju od drugih roditelja, ili ih puštaju da se sami snalaze i preživljavaju.

Kao što je desetogodišnja Dara iz Jasenovca spasavala svog dvogodišnjeg malog brata, tako samohrana majka, bez pomoći  “Sekretarijata za socijalnu zaštitu”, sama spasava život svog i našeg malog M., naše čedo, jedno od naših čeda, našeg malog srpskog naroda, naše dece.

Izvor: Između sna i jave

1 KOMENTAR

  1. I centrima za sicijalni radi najgori slojevi drustva tj najgori kadrovi koji su po obrazovanju uglavnom pravnici kojima je potpuno strana empatija prema ljudima i deci koja su u teski socijalni slucajevi. Tamo treba da rade prvenstveno psiholizi i ljudi od integriteta koji se ne mogu korumpirati.Socijalni fondovi moraju biti jaki
    Finansijski da bi obstali sve to u ovoj zemlji nije slucaj jadno da jadnije ne moze biti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime