Sudbina slavenosrpske književnosti

0
1875

Mase srpskog naroda prebegle su iz Srbije u tadašnju Ugarsku 1690. i kasnije 1740. Naselile su se na teritorije današnje Vojvodine i južne Mađarske. Sveštenici su došli sa rukopisnim knjigama (srbulje). Nastavljen je rad na prepisivanju knjiga na srpskoslovenskom jeziku uz unošenje osobina srpskog jezika.

U tom radu isticali su se kaluđeri koji su pobegli iz manastira Rače kraj Drine. Gavrilo Stefanović Venclović, Zaharije Orfelin i Jovan Rajić pisali su tekstove namenjene srpskom narodu. Gavrilo Stefanović Venclović pisao je besede na narodnom jeziku a crkvene knjige na srpskoj redakciji staroslovenskog. Srpska crkva je zbog pokušaja unije tražila pomoć od Rusije. Delovanje ruskih učitelja i korišćenje ruskih knjiga uvelo je ruskoslovenski crkveni jezik. Ruske knjige bile su obrazac za srpske autore i tako potisnule srpskoslovenski jezik. Bila je to mešavina ruske redakcije crkvenoslovenskog jezika, srpske redakcije crkvenoslovenskog jezika, ruskog književnog jezika i srpskog jezika tog perioda.

Slavenosrpski jezik je bio odgovor na pritiske Austrije na Srbe i kao takav bio je jezik srpskog obrazovanja i književnosti do Vuka Karadžića. Vuk je u saradnji sa Kopitarom vodio borbu za čist narodni jezik. Protivnici su smatrali da Kopitar pomoću Vuka želi da odvoji Srbe od Rusije. Posle Vukove pobede većina slavenosrpskih pisaca pala je u zaborav. Izuzetak su bili Dositej, Njegoš i Mušicki. I Sterija je bio zaboravljen. Milan Bogdanović je istakao : „… preko njegovog imena bačen pokrov zaborava, koji je po njemu ležao sve do pre nekih trideset godina.” (1) I ako je to bilo doba liberalizma koji je za razliku od komunista isticao kao vrlinu poštovanje tuđih stavova, slavenosrpski pisci su bili zaboravljeni. Zaboravljen je bio i književnik Đorđe Marković Koder. Kritičari koji su tražili čist narodni govor isticali su kao primer Stefana Mitrova Ljubišu. Iako se slavenosrpski pisci nisu ogrešili o srpski narod pristalice Vuka Karadžića su uh izbrisale iz pamćenja. Njihova dela nisu bila ponovo štampana i postepeno su zaboravljena. I kasnije kad se pisao o njima slovenosrpski pisci bili su omalovažavani. Navodim jedan primer. U članku „Vuk kao rasni učitelj energije” Aleksandar N. Milićević je u listu „Narodna Odbrana” iz 1940. tvrdio za slavenosrpske pisce : „pisalo se srpsko-slovenski, rusko-slovenski, srpsko-rusko-slovenski; dodavala se i oduzimala proizvoljno slova pojedinim rečima; uzimao se čas ovaj čas onaj dijalekt; kod jednog istog pisca, na jednoj istoj strani knjige, bile su zastupljene sve ove nedoslednosti. …. Teško je bilo dokazati tadašnjim nazovi književnicima da književnost treba da služi svima društvenim redovima, a ne samo jednoj društvenoj klasi, koja je pisala sebi i za sebe, jezikom i pravopisom koje često ni sama nije razumevala. A što je naročito otežavalo Vuku posao bilo je i to, što su predstavnici toga haosa u književnosti bili većinom ljudi sa velikim društvenim ugledom, sa zvučnim titulama, na visokim društvenim položajima; crkveni i svetovni poglavari.” (2) Dr Milan Rešetar je pri izdavanju Njegoševih dela bio i prvi komentator Njegoša. U svojim komentarima uz nova izdanja Njegoševih dela kao vukovac isticao Njegoševo povođenje za slavenosrpskim piscima (Mušicki i Sima Milutinović Sarajlija). Njegoš je pisao slavenosrpskom ortografijom, ali je od Vuka preuzeo slova đ, ć i dž. (3)

Da Vas podsetimo:  Draži kao izdajniku i saradniku okupatora i Titu kao maršalu i heroju rata

Posle Drugog svetskog rata istorija se ponovila i pisci koji su bili na poraženoj strani bili su izbrisani od strane komunista. Potpuno zaboravljeni dugi niz godina. Među njima su bili pisci Gligorije Božović, Dragiša Vasić, …. . Nasuprot tim izbrisanim piscima komunisti su se trudili da na svoj način kulturno uzdižu narod. U okviru obeležavanja 150-godišnjice rođenja i 100-godišnjice smrti Sterije 1956. osnovali su festival pozorišnih dela Sterijino pozorje. U definisanju programa i statusa pozorja učestvovale su najistaknutije ličnosti društva, kulture i umetnosti. U prvom odboru Sterijinog pozorja 29. marta 1956. bili su Josip Vidmar, Ivo Andrić, Milan Bogdanović, Branko Gavela, Velibor Gligorić, Mladen Leskovac, Veljko Petrović, Miloš Hadžić … . (4) Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20 veka književni kritičari i istoričari književnosti počeli su da pišu o slavenosrpskim piscima. Posle uvođenja višestranačja devedesetih godina 20 veka pisano je o književnicima koji voljom komunista tokom njihove vlasti pali u zaborav.

Saša Nedeljković
član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije

Napomene :

1. Milutin Tasić, „Jovan Sterija Popović Srpski velikani drame”, Beograd, 2018, (Biblioteka Blic), str. 28;
2. Aleksandar N. Milićević, „Vuk kao rasni učitelj energije”, „Narodna Odbrana”, Beograd, 2 mart 1940, br. 9, str. 253;
3. Aleksandar Milanović „Milan Rešetar kao tumač i priređivač Njegoševog dela”, „Srpski molitvenik Spomenica Milanu Rešetaru 1512-1942-2012”, Beograd, 2016, str. 109;
4. Milutin Tasić, „Jovan Sterija Popović Srpski velikani drame”, Beograd, 2018, (Biblioteka Blic), str. 59;

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime