Svaki treći zaposleni u Srbiji je rob!

0
1115

U Srbiji je robovlasništvo zvanično ukinuto, ali ono uprkos tome i dalje postoji. Skoro 0,5 odsto stanovnika je u statusu klasičnih robova, ali ako se kao kriterijum primenjuje i kršenje međunarodnih konvencija kojima je Srbija pristupila, onda je situacija mnogo gora. Umesto da se protiv toga bori, aktuelna vlast planira ponovno uvođenje javnih ili državnih robova, koji su nestali još sa padom Rimskog carstva

srpskoradnickoropstvo2_thumb
<srpsko radničko ropstvo / Geto Srbija

Australijska fondacija „Hodaj slobodno“ („Walk Free“ Foundation) nedavno je objavila rezultate svog istraživanja o broju robova na svetu. Na planeti, po proceni pomenute organizacije, danas u ropstvu živi više od 45 miliona ljudi! Kriterijumi Fondacije za određivanje ropstva jesu: prinudni rad, trgovina ljudima, dužničko ropstvo, prisilni brak i komercijalno seksualno iskorišćavanje.

Po ovim kriterijumima, u Srbiji živi 28.700 robova, što čini 0,404 odsto ukupnog stanovništva. Zahvaljujući ovom rezultatu, Srbija je stavljena na 32. mesto svetske liste, od 187 država. Na istom mestu se nalaze Hrvatska, Crna Gora, Bugarska, Grčka i 16 ostalih država.

Nešto goru poziciju iz regiona imaju Makedonija (18. mesto sa 0,639 odsto) i Bosna i Hercegovina (25. mesto sa 0,467 odsto). Budući da kriterijumi fondacije „Hodaj slobodno“ ne obuhvataju oblike pokornosti u kojima nema primene ili pretnje silom, Srbija je prošla relativno dobro. Da su obuhvaćeni svi oni koji moraju da rade za platu nižu od zagarantovanog minimalca (koji ni sam nije dovoljan za život), kao i oni koje poslodavac uopšte ne plaća, ova država bi se nalazila na samom vrhu ove neslavne liste.

Kraljevina Jugoslavija je još 1932. godine prihvatila i usvojila Konvenciju broj 30 Međunarodne organizacije rada u čijem se članu 2 stav 1 daje sledeća definicija: „Prinudni ili obavezni rad označavaće svaki rad ili uslugu koji se zahteva od jednog lica pod pretnjom ma koje kazne i za koji se to lice nije ponudilo dobrovoljno“.

Današnja Republika Srbija je pravni naslednik Kraljevine Jugoslavije, a u međuvremenu su donete nove konvencije koje regulišu ovu materiju i koje su još preciznije i pružaju dodatnu zaštitu radnika. Tako preporuka Parlamentarne skupštine Saveta Evrope broj 1663, iz 2004. godine, utvrđuje da prinudni rad obuhvata svako nevoljno radno angažovanje lica uz fizičku ili psihičku pretnju, za koje se ne isplaćuje adekvatna zarada ili uopšte nije predviđena bilo kakva naknada. Po ovom stavu, na koji se redovno poziva Evropski sud za ljudska prava, bar trećina zaposlenih u Srbiji se nalazi u ropstvu sličnom prinudnom radu.

Da Vas podsetimo:  HUMANO SRCE PEKARA IZ ZRENJANINA: Željko svako veče višak hrane podeli siromašnima!

Za razliku od mnogih drugih, posebno evropskih zemalja, Srbija se uopšte ne trudi da smanji broj sopstvenih građana koji su dospeli u moderno ropstvo. Rad za ponižavajuće nisku platu ili bez ikakve plate, kao i rad u nehumanim uslovima moraju da se smatraju jednim od oblika robovlasništva, pogotovo što zbog visoke stope nezaposlenosti radnici najčešće nemaju alternativu. Umesto da suzbija takve pojave, aktuelna vlast pospešuje razvoj robovlasništva i samo se povremeno, kampanjski bori protiv onih oblika koji obuhvataju primenu klasičnog nasilja.

Prošlogodišnji izveštaj Stejt Departmenta je konstatovao da „…Vlada Srbije ne ispunjava u potpunosti minimum standarda za eliminaciju trgovine ljudima“.

Srbija je 22. marta 2005. potpisala, a 14. septembra 2009. i ratifikovala Revidiranu Evropsku socijalnu povelju, čime je ona postala neposredno primenjiva u domaćem zakonodavstvu. Sve je to, međutim, ostalo mrtvo slovo na papiru.

Srpsko roblje i u Sloveniji

Marta meseca ove godine, iznenadna kontrola slovenačkih poreskih i finansijskih inspektora u firmi „Marof Trade“, došla je do šokantnih otkrića o teškim kršenjima ljudskih i radnih prava ilegalno zaposlenih radnika iz Srbije i drugih balkanskih država koji su radili u drvnoj industriji, sa svim elementima robovskog rada. Ministarstvo finansija Slovenije je objavilo tim povodom: „…U akciji je potvrđena sumnja u kršenje poreskih propisa i propisa sa područja zapošljavanja koji zabranjuju rad na crno, osnovnih prava radnika kao i sumnja u trgovinu ljudima“.

Međutim, mediji su objavili da je kompanija zapošljavala desetine stranih radnika koji su radili i do 15 sati dnevno, bez redovnog odmora vikendom, a spavali su u iznajmljenim, skučenim i neprikladnim prostorijama, „na smene“, jer su dva radnika delila jedan krevet. Na ruke su dobijali tako malu platu da njom nisu mogli da plate ni kartu za povratak kućama pa su mnogo od njih ostali da robuju, stideći se povratka u zavičaj. Lokalno stanovništvo je znalo za ove robove, ali su svi ćutali o tome dok se neko nije okuražio i sve prijavio nadležnim inspekcijama.

Posle niza parcijalnih izveštaja Evropski komitet za socijalna prava Saveta Evrope izdao je u januaru 2015. svoj prvi kompletan izveštaj o stanju u Srbiji, koji je bio više nego poražavajući. Reakcija vlasti je pokazala da ona uopšte nije zainteresovana da popravi stanje.

Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je prvo slavodobitno obavestio javnost kako je u suštini zadovoljan izveštajem, jer je u njemu samo trećina domaćih odredbi proglašena neskladnim sa Poveljom. U stvarnosti, Komitet je od 22 kontrolisane odredbe samo tri proglasio usklađenim sa Poveljom, osam ih nije bilo u skladu, a za 11 Srbija protivno prihvaćenim obavezama nije dostavila dovoljno informacija, što se, takođe, smatra kršenjem Povelje.

Posle ovakvog objašnjenja dobijenog iz Komiteta, u javnosti se pojavio ministar za rad, socijalna, boračka i invalidska pitanja Aleksandar Vulin da brani svog gospodara i situaciju u Srbiji. Po Vulinovom mišljenju, Komitet je pogrešno uzeo da tumači odredbe starog, a ne novog Zakona o radu koji je, navodno, donet u međuvremenu!

Odgovorila mu je u pismenoj formi Nataša Nikolić iz fondacije „Centar za demokratiju“, objašnjavajući neupućenom ministru da ne postoje dva Zakona o radu („stari“ i „novi“), već samo jedan koji je na snazi od 2005. godine. Izmene ovog zakona uopšte nisu uzele u obzir obaveze preuzete potpisivanjem Povelje, što je Komitet nesporno utvrdio. Ni Vučić, a ni Vulin se posle ovoga nisu više javljali za reč, jer je u Srbiji umesto zataškavanja krenula akcija opstrukcije Povelje.

Početkom februara 2015. Komitet za ljudska prava Saveta Evrope je sproveo jednu anketu u Srbiji koja je pokazala da samo jedan jedini srpski sindikat priznaje da zna za postojanje ovog komiteta u Strazburu. Svi ostali sindikati su tvrdili kako o tome nemaju pojma, kao ni o tome da se Povelja ne samo direktno primenjuje u Srbiji, već da za zaštitu svojih prava Komitetu direktno mogu da se obrate svi državljani Srbije koji smatraju da im je ugroženo neko od socijalnih prava i to (pod određenim okolnostima) još i pre okončanja sudskog postupka u Srbiji.

Do tog trenutka, uprkos činjenici da je Povelja u Srbiji bila prihvaćena skoro pet i po godina ranije, Komitetu u Strazburu nije stigla ni jedna jedina tužba iz Srbije. Kako je pokazalo jedno kasnije istraživanje, pojedinim radnicima su sami sindikalni lideri sugerisali da se ne obraćaju Komitetu, lažući ih da će od toga imati više štete nego koristi.

Pošto nema saznanja o pojedinačnim i konkretnim kršenjima prava iz Povelje, Komitet za socijalna prava Saveta Evrope može da sudi samo o opštem stanju u Srbiji. U svom izveštaju iz 2014. Komitet je kritikovao važeću zakonsku regulativu o sindikalnom organizovanju, tvrdeći kako ista nije u duhu proklamovane slobode udruživanja. Slično je i sa ostalim zakonima koji su nadzirani, a o kojima je Srbija dostavila dovoljno podataka. Posebno se redovno kritikuju nedostaci u pravima na rad u bezbednim i zdravim uslovima, pravu na socijalnu sigurnost i pravu na medicinsku i socijalnu pomoć.

Po poslednjim zvaničnim podacima socijalnu pomoć u Srbiji prima svega oko 250.000 ljudi, od kojih je oko 100.000 radno nesposobno. Država smatra kako im je za preživljavanje dovoljno 7.800 dinara mesečno i to ne svakog meseca, jer je dobijanje socijalne pomoći ograničeno na devet meseci u godini. Poboljšanje u ovom segmentu nije u planu, ali jeste pogoršanje i to u vidu prisilnog rada.

Aktuelna vlast do sada nije zvanično odustala od najavljivane i od Aleksandra Vulina priželjkivane izmene Zakona o socijalnoj zaštiti kojom bi se uvela obaveza besplatnog rada za sve koji dobijaju neki vid socijalne pomoći, iako bi to značilo ponovno uvođenje državnih robova, kojih zvanično nema još od antičkih vremena.

Konačno, najviše poražava zaključak iz studije Fondacije „Hodaj slobodno“, kojim se tvrdi kako je generator daljeg pogoršanja stanja u Srbiji nedostatak civilne i političke zaštite. Na šta posebno utiču nedostatak poverenja u pravosuđe, kao i politička nestabilnost.

Milan Malenović

www.magazin-tabloid.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime