ŠTUTGART Prošli su i najnoviji izbori u Srbiji, ko zna koji po redu… Za koji dan će biti formirana kakva-takva vlada. Znaju se pobednici i veliki gubitnici ali su ipak najveći gubitnici samozvani funkcioneri dijaspore koji su se žestoko zalagali za mogućnost glasanja u inostranstvu. Posle najnovijeg debakla, nikad slabijeg odziva glasača u rasejanju, mnogi partijski funkcioneri u Beogradu se već pitaju, zašto je to tako kada su godinama iz dijaspore slušali priče o navodno velikom interesu naših ljudi da im se i van Srbije omogući glasanje. U razgovorima sa iseljenicima u Štutgartu i okolini, pokušali smo da saznamo, da li zaista postoji veliki interes Srba da glasaju. Pokušaćemo da pojasnimo ko je i kako zahtevao da dijaspora može da glasa daleko od svoje postojbine.
Pojavom višepartijskog sistema u Srbiji, ali i u vreme Slobodana Miloševića, u nekim državama počeli su da kao pečurke posle kiše niču neki „Evropski“, „Svetski“, „Krovni“ savezi, „Kongresi“ i udruženja veoma zvučnih imena, osnovanih od ljudi koji su veoma često zastupali samo sebe i mali krug svojih prijatelja. Ipak im to nije smetalo da u javnosti i institucijama u Srbiji svoje „Krovne organizacije“ tako predstavljaju, kao da one zastupaju i govore u ime hiljade i hiljade Srba. U stvari, njih većina iseljenika nikada nije ni videla, ni znala za njih, a nije ih ni birala.
„Lideri“ tih nazovi saveza su svojom upornošću i zahvaljujući neznanju ljudi u Beogradu ko su oni i koga uopšte i da li nekoga zaista predstavljaju, uspeli da prodru do svojevremeno osnovane Agencije za dijasporu, a kasnije i u Ministarstvo za dijasporu koje je nastalo iz te agencije. Ako se pogledaju spiskovi donacija za nekakve „projekte“ koje daje, posle Ministarstva za dijasporu i današnja Kancelarija za dijasporu, poznavaoci situacije van Srbije vide, da su neki mešetari još uvek tu i da se nalaze na spiskovima donacija. Naravno da u pomenute „organizacije“ naši sagovornici ne ubrajaju baš sve saveze i njihove predstavnike. Kao svetao primer zalaganja za Srbe i Srbiju, posebno se pominje gospodin Nikola Janić iz Švedske i njegov savez, zatim Savezi Srba u Švajcarskoj, Austriji i Rumuniji dok smo na račun „Saveza srpskih udruženja u Njemačkoj“ iz Štutgarta, čuli mnoge negativnosti, kao i za neke druge tobože „krovne organizacije“, na primer o „Centralnom savezu Srba u Nemačkoj“ iz Berlina za koga u Štutgartu i okolini niko ne zna baš ništa, a on je ipak dobijao novac siromašne Srbije iz kase poreskih obveznika.
Neki od čelnih ljudi „saveza“, „kongresa“, „centralnih saveta“ i ko zna čega još, uspeli su, najmanje jednom, uz svesrdnu pomoć jednog službenika nekada Ministarstva za dijasporu, a danas Kancelarije, da se kao veoma „zaslužni“ uguraju u još uvek postojeću Skupštinu dijaspore. „Evropske novosti“ i „Vesti“, novine za evropsko rasejanje, su opširno pisale o manipulacijama, pre svega o jednom tobože „izbornom skupu“ održanom u Frankfurtu, na kome su, od ljudi koji ih i ne poznaju a ne u svojim sredinama gde žive, npr. u Minhenu ili u Berlinu, ti navodni lideri Srba „izabrani“ za delegate u pomenutu skupštinu! Službenik koji još uvek radi u Kancelariji za dijasporu i još uvek daje izjave za javnost je prema rečima naših sagovornika, čak pokušao da promeni Zakon o dijaspori kako bi zadovoljio više „kandidata“. Zakon je propisivao četvorogodišnji mandat po poslaniku, a on je predlagao podelu mandata na dva „poslanika“! Prvi „poslanik“ bi imao mandat od dve godine, da bi ga po isteku, opet u trajanju od dve godine, zamenio drugi!
Naravno da se već u vreme postojanja Agencije za dijasporu, šef je bio Vukčević, potonji ministar za dijasporu, a i kasnije, među ovakvim „predstavnicima Srba“, javila želja za glasanjem na parlamentarnim izborima, ali ne u Srbiji nego u inostranstvu. Možda je glasanje u rasejanju trebalo da posluži kao „odskočna daska“ za kasniji pritisak na državu za sufinansiranje udruženja koja nikome nisu bila potrebna, ali i za zahtev, da i dijaspora dobije svoje predstavnike u Republičkom parlamentu! Krenula je velika kampanja u javnosti, pogotovo ljudi jednog tobožnjeg velikog i veoma uticajnog „Kongresa“ iz koga je potekla i današnja direktorka Kancelarije za dijasporu iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) da, kako su govorili, i dijaspora dobije pravo glasa! Pri tome su često „zaboravljali“ činjenicu da su Srbi, ma gde živeli i ako su posedovali srpsko državljanstvo, imali pravo glasa, pa ga nisu morali ponovo dobijati. Ali, to pravo oni nisu mogli da koriste, jer su živeli daleko od glasačkih mesta. Ipak, bolje je zvučalo permanentno kukanje za nekakvim pravom koje našim državljanima nije nikada bilo uskraćeno. „Uskraćivala“ ga je velika razdaljina od otadžbine, gde je moglo da se glasa, često merena i hiljadama kilometara.
Nove vlast posle 2000. godine, za razliku od Slobodana Miloševića, koji se očigledno plašio glasova dijaspore, jer je mislio da će stotine hiljada glasati protiv njega, dozvolila je glasanje u konzularno-diplomatskim predstavništvima Srbije svuda u svetu, gde se za glasanje prijavi najmanje stotinu naših državljana. Pomenimo da je jedna „funkcionerka“ iz SAD u emisiji Radio Beograda „Večeras zajedno“ svojevremeno tvrdila da će samo u Čikagu, kako je rekla, „najvećem srpskom gradu na svetu van Srbije“, glasati bar deset hiljada Srba! Naravno, sve su to bile prazne priče, jer je na glasanje izašlo samo oko hiljadu ljudi. Tako je bilo gotovo svuda gde žive naši. Očekivalo se mnogo, a učinak je bio mizeran. Organizovanje glasanja u inostranstvu je koštalo papreno, jer su u prvo vreme na trošak države na biračka mesta odlazili partijski kadrovi kao kontrolori iz Srbije, putovalo se čak i u daleku Australiju!
Sve dobronamerne kritike trezvenijih Srba da, ustvari, u inostranstvu ne postoji ni prevelika želja ni volja najvećeg dela srpskog naroda da glasa, odbačene su kao zlonamerne i „slobističke“, koje eto, Srbima žele da onemoguće njihova prava da glasaju daleko od otadžbine. Svi promoteri priča da će Srbi masovno izlaziti na glasanja su propustili priliku, da od novih vlasti odmah zahtevaju mogućnost glasanja pismom, znači na način koji poznaju mnoge demokratske države. Tek posle prvih katastrofalno loših rezultata izlaska Srba na glasanje, pomenuti „funkcioneri“ su počeli da traže razlog nezainteresovanosti ljudi da glasaju. I naravno, on je odmah pronađen. Daleko su konzulati i ambasade, pa ljudi ne mogu da pređu stotine kilometara da bi glasali – čula se priča tih aktivista – pobornika glasanja van matice. Oni su za taj „razlog“ znali i ranije, kod prvog, gotovo histeričnog zahteva – dajte Srbima u dijaspori „pravo“ glasa!
Pošto je broj glasača pao na minimum, sve češće se zahteva već pomenuto glasanje pismom, a u novije vreme, tu je i zahtev za glasanje elektronskom poštom. Poznavaoci materije smatraju, glasanje elektronskom poštom će možda omogućiti do sada neviđene manipulacije! Kažu, hakeri upadaju u najčuvanije vojne i državne sisteme, skidaju pare sa tuđih računa u bankama, učestvuju u diskriminacijama država i njihovih društvenih sistema itd. Zašto neko možda ne bi uleteo i u sistem glasanja elektronskom poštom manipulacijama u korist – ili na štetu neke partije? Glasanje pismom, tim kritičarima izgleda sigurnije.
Ipak, prisetimo se jednog od prvog glasanja u Bosni i Hercegovini kada su njihovi državljani iz inostranstva mogli da glasaju pismom. I pored velike reklame u novinama i na TV, pismom je glasalo manje od jedan odsto ljudi koji su živeli širom Evrope!
Da Srbe, bar u Nemačkoj, sve manje interesuje glasanje u konzulatima i ambasadama, potvrdile su brojke upisanih glasača. Uzmimo kao primer Štutgart, grad u kome živi, znači ne moraju da putuju „stotinama kilometara da bi glasali“ oko 12.000 do 15.000 Srba.
2008. godine se za glasanje u konzulatu prijavilo 2824 glasača. Glasalo ih je manje od jedne trećine. Ove godine se prijavilo samo nešto preko 250 glasača, a glasalo je njih 170. Slično je i na drugim konzularnim područjima. Znači, interesenata je sve manje, pa se postavlja pitanje, trebaju li državi ovako skupi modaliteti glasanja „na licu mesta“? Ili, najzad, treba preći na glasanje pismom? Država bi tim aktom ispunila svoju zakonsku obavezu da svojim državljanima omogući glasanje, a sebi bi uštedela velike troškove za organizovanje glasanja u konzulatima i ambasadama. Bogata Nemačka, koja takođe ima dosta svojih državljana van nacionalnih granica, očigledno ne želi da, npr. u Španiji gde živi mnogo nemačkih penzionera omogući glasanje u konzulatima, klubovima ili crkvama. Glasanje je omogućeno pismom čiju dostavu od opštine gde je upisan u matični spisak zahteva onaj ko želi da glasa.
Posle nedavnog glasanja za novi saziv srpskog parlamenta razgovarali smo sa pedesetak Srba iz Štutgarta. Više od 90 odsto njih nam je reklo, da ih glasanje ne interesuje. Zato se nisu ni prijavljivali za birački spisak. Kažu, i u Srbiji je na glasanje izašlo samo malo više od polovine upisanih birača.
-Ni mi ne izlazimo na birališta jer se glasanjem u Srbiji, a još manje kroz naše glasove iz inostranstva, nažalost, ništa ne menja na bolje.
Nezainteresovanost glasača ipak ne sprečava tobože „funkcionere“ dijaspore da sada još žešće zahtevaju svoje poslanike ne samo u izvikanoj, nefunkcionalnoj i kao takvoj nepotrebnoj Skupštini dijaspore, nego i u srpskom parlamentu. I ovde, osim verovatno malog broja ljudi oko pomenutih funkcionera, široku masu naših u Nemačkoj, narodni „poslanici“ u Skupštini nimalo ne interesuju. Postavlja se pitanje, kako ih birati, koga birati, i kako bi neko ko bi morao da bude stalno prisutan u Beogradu za vreme zasedanja Parlamenta, to spojio sa svojim obavezama na radu, u biznisu ili prema porodici u inostranstvu? Treba li da se „biraju“ besposličari, penzioneri ili milioneri, a milionera je premalo, da nas zastupaju kao poslanici u parlamentu, pitaju se naši sagovornici. I kako ih birati? Da li će biti dozvoljena mućka kao kod „izbora“ za Skupštinu dijaspore, hoće li partije „nameštati“ svoje ljude, ili će biti dovoljno stotinak glasova za jednog poslanika, da bi on, na primer, zastupao 300.000 Srba iz Nemačke, koji još imaju srpsko državljanstvo? I na kraju, šta bi u korist dijaspore, uopšte, osim silnih troškova za putovanja u Srbiju, boravak u Beogradu, dnevnice itd., moglo tih zahtevanih tri poslanika predstavnika Srba iz celog sveta, da postigne u korist dijaspore? Verovatno manje nego ništa.
Bolje bi bilo, čuli smo, da se srpske političke partije više angažuju u korist dijaspore, pa da njihovi poslanici zastupaju i naše interese, kažu naši sugrađani. A za uzvrat, prema njihovim zaslugama za nas u dijaspori, pismom bi ih ili glasali ili odbacili. –Zato je najbolje, da se srpske političke partije ne osvrću na zahteve za poslaničkim mandatima u srpskoj Skupštini tobožnih „funkcionera“ dijaspore, jer bi njihovo imenovanje, ili možda namešteno “glasanje” za narodne poslanike, samo dovelo do još većih podela u ionako podeljenom srpskom življu u rasejanju, čuli smo od naših sagovornika.
Autor: Predrag Rakočević
Štutgart
________________________________
Izjave nekolicine Srba iz Štutgarta:
Jovan Jovanović Ne idem na glasanje jer izbori u poslednjih 20 godina nisu doneli nikakav boljitak. Naprotiv, u matici je sve gore i gore što sprečava mnoge od nas koji su već u penziji, da se vrate u Srbiju.
Bane Tomić Možda bi ovog puta i glasao ali sam kasno saznao da je opet potreban upis u birački spisak konzulata nas koji živimo van Srbije. Za dijasporu bi bilo bolje da se ljudi u biračkim spiskovima vode kao stalno odsutni i da se prijavljuju u svom mestu boravka u Srbiji, samo ako su za vreme izbora u matici, a ne da se za svako glasanje odjavljuju tamo i prijavljuju u konzulatima kao trenutno odsutni sa biračkog mesta u matici. Zakasnio sam sa prijavom i zato nisam glasao.
Dušan Lukić Ranije sam među prvima glasao, sada više ne glasam jer to nema svrhe. Šta se kroz uvek nove vlade u Srbiji promenilo na bolje? Ništa. Sada su u dugovima do guše, pa će biti još gore.
Raja Živković Glasao sam, jer to smatram mojom građanskom dužnošću. Da li ću i ubuduće glasati? Ne znam, zavisi da li će nova vlada promeniti nešto nabolje, ako ne, onda glasanje nas u inostranstvu možda nema nikakvu svrhu.
Milanka Manojlović Ne pada mi na kraj pameti da uvek trčim do konzulata da se stalno upisujem u spiskove, a još manje da glasam. Ni u Srbiji skoro polovina glasača nije glasala, iako su se izbori ticali njih, a manje nas u rasejanju. Pošto su sve vlade totalno razočarale neispunjenim obećanjima, više nemam nikakvu želju da glasam.
Vlada Gugović Koje glasanje, bre? Da gubim vreme a partije samo pričaju li pričaju a ništa se ne menja nego narod živi sve teže. Tako će biti i ovog puta. Pričam ti priču o šarenoj laži!
Predrag Đokić Ne glasam iz principa jer smatram da o poslanicima u Skupštini treba da odlučuju glasači u Srbiji, jer se svi u parlamentu doneti zakoni, uredbe, potvrđeni ugovori itd., u prvom redu tiču njih, a tek onda, u manjoj meri, i nas u rasejanju.