Sve manje glasača u rasejanju

Očekivanja velika – učinak nikakav

0
1036

dijaspora_glasanjeŠTUTGART   Prošli su i najnoviji  izbori u Srbiji, ko zna  koji po redu… Za koji dan će biti formirana kakva-takva vlada. Znaju se pobednici i veliki gubitnici ali su ipak najveći gubitnici  samozvani funkcioneri dijaspore koji su se žestoko zalagali za mogućnost glasanja u inostranstvu. Posle najnovijeg debakla, nikad slabijeg odziva glasača u rasejanju,  mnogi  partijski funkcioneri u Beogradu  se već pitaju, zašto je to tako kada su godinama iz dijaspore  slušali priče  o navodno velikom  interesu naših ljudi da im se i van Srbije  omogući glasanje. U razgovorima sa iseljenicima u Štutgartu i okolini, pokušali smo  da saznamo, da li zaista postoji veliki interes Srba da glasaju. Pokušaćemo da pojasnimo ko je i kako zahtevao da dijaspora može da glasa daleko od svoje postojbine.

Pojavom višepartijskog sistema u Srbiji, ali i u vreme Slobodana Miloševića, u nekim državama  počeli su da kao pečurke posle kiše niču neki „Evropski“, „Svetski“, „Krovni“ savezi, „Kongresi“  i udruženja veoma zvučnih imena,  osnovanih od  ljudi koji su veoma često zastupali samo sebe i mali krug svojih prijatelja. Ipak im to nije smetalo da u javnosti i  institucijama u Srbiji  svoje „Krovne organizacije“ tako predstavljaju, kao da one zastupaju i govore u ime hiljade i hiljade Srba. U stvari, njih većina iseljenika nikada nije ni videla, ni znala za njih, a nije ih ni birala.

„Lideri“ tih nazovi saveza su svojom upornošću i zahvaljujući neznanju ljudi u Beogradu ko su oni i koga uopšte i da li nekoga zaista predstavljaju,  uspeli da prodru do svojevremeno osnovane Agencije za dijasporu, a kasnije i u Ministarstvo za dijasporu koje je nastalo iz te agencije. Ako se pogledaju spiskovi donacija za nekakve  „projekte“ koje daje, posle Ministarstva za dijasporu i današnja Kancelarija za dijasporu,  poznavaoci situacije van Srbije vide, da su neki mešetari još uvek tu  i da se nalaze na  spiskovima donacija. Naravno da u pomenute „organizacije“ naši sagovornici ne ubrajaju baš sve saveze i njihove predstavnike. Kao svetao primer zalaganja za Srbe i Srbiju, posebno se pominje gospodin Nikola Janić iz Švedske i njegov savez, zatim Savezi  Srba u Švajcarskoj,  Austriji i Rumuniji  dok smo na račun „Saveza srpskih  udruženja u  Njemačkoj“ iz Štutgarta, čuli mnoge  negativnosti, kao i za neke druge tobože „krovne organizacije“, na primer o „Centralnom savezu Srba u Nemačkoj“ iz Berlina za koga u Štutgartu i okolini niko ne zna baš ništa, a on je ipak dobijao novac siromašne Srbije iz kase poreskih obveznika.

Neki od čelnih ljudi „saveza“, „kongresa“, „centralnih saveta“  i ko zna čega još, uspeli su, najmanje  jednom, uz svesrdnu pomoć jednog službenika nekada Ministarstva za dijasporu,  a danas Kancelarije, da se kao veoma „zaslužni“ uguraju u još uvek postojeću Skupštinu dijaspore.  „Evropske novosti“ i „Vesti“,  novine  za  evropsko rasejanje, su opširno pisale o manipulacijama, pre svega o jednom tobože „izbornom skupu“ održanom u Frankfurtu, na kome  su, od ljudi koji ih i ne poznaju a ne u svojim sredinama gde žive, npr. u Minhenu ili u Berlinu, ti navodni lideri Srba „izabrani“ za delegate u pomenutu skupštinu! Službenik koji još uvek radi u Kancelariji za dijasporu i još uvek daje izjave za javnost je prema rečima naših sagovornika,  čak pokušao da promeni Zakon o dijaspori kako bi zadovoljio više „kandidata“. Zakon je propisivao četvorogodišnji mandat po poslaniku, a  on je predlagao podelu mandata na dva „poslanika“! Prvi „poslanik“ bi imao mandat od dve godine, da bi ga po isteku, opet u trajanju od dve godine, zamenio drugi!

Da Vas podsetimo:  Srbiju svake godine napusti 45.000 ljudi, a evo koliko nas to košta

Naravno da se već u vreme postojanja Agencije za dijasporu,  šef je bio Vukčević, potonji ministar za dijasporu,  a i kasnije, među ovakvim „predstavnicima Srba“, javila  želja  za glasanjem na parlamentarnim izborima, ali ne  u Srbiji nego u inostranstvu.  Možda  je glasanje u rasejanju trebalo da posluži kao „odskočna daska“ za kasniji pritisak na državu za sufinansiranje  udruženja koja nikome nisu bila potrebna,  ali i za zahtev, da i dijaspora dobije svoje predstavnike u Republičkom parlamentu! Krenula je velika kampanja u javnosti, pogotovo ljudi jednog tobožnjeg velikog i veoma uticajnog „Kongresa“ iz koga je potekla i današnja direktorka Kancelarije za dijasporu iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) da, kako su govorili, i dijaspora dobije pravo glasa! Pri tome su često  „zaboravljali“ činjenicu da su Srbi, ma gde živeli i ako su posedovali srpsko državljanstvo, imali pravo glasa, pa ga nisu morali ponovo  dobijati.  Ali, to pravo oni nisu mogli da koriste, jer su živeli daleko od glasačkih mesta. Ipak, bolje je zvučalo permanentno kukanje za nekakvim pravom koje našim državljanima nije nikada bilo  uskraćeno. „Uskraćivala“ ga je velika  razdaljina od otadžbine, gde je moglo da se glasa,  često merena  i   hiljadama kilometara.

Nove vlast posle 2000. godine, za razliku od Slobodana Miloševića, koji se očigledno plašio glasova dijaspore, jer je mislio da će stotine hiljada glasati protiv njega, dozvolila je glasanje u konzularno-diplomatskim predstavništvima Srbije svuda u svetu, gde se za glasanje prijavi najmanje stotinu naših državljana. Pomenimo da je jedna „funkcionerka“  iz SAD  u emisiji Radio Beograda „Večeras  zajedno“ svojevremeno tvrdila  da će samo u Čikagu, kako je rekla, „najvećem srpskom gradu na svetu van Srbije“, glasati bar deset hiljada Srba! Naravno, sve su to bile prazne priče, jer je na glasanje izašlo samo oko hiljadu ljudi. Tako je bilo gotovo svuda gde žive naši. Očekivalo se mnogo, a učinak je bio mizeran. Organizovanje glasanja u inostranstvu je koštalo papreno, jer  su u prvo vreme na  trošak države  na biračka mesta odlazili partijski kadrovi kao kontrolori iz Srbije, putovalo se čak  i u daleku Australiju!

Sve dobronamerne kritike trezvenijih Srba da, ustvari, u inostranstvu ne postoji ni prevelika želja ni volja najvećeg  dela srpskog naroda da glasa, odbačene su kao zlonamerne i „slobističke“, koje eto, Srbima žele da onemoguće njihova prava da glasaju  daleko od otadžbine. Svi  promoteri priča da će Srbi masovno izlaziti na glasanja su propustili  priliku, da od novih vlasti  odmah zahtevaju  mogućnost glasanja pismom, znači na  način koji poznaju mnoge demokratske države. Tek posle prvih katastrofalno loših rezultata izlaska Srba na glasanje, pomenuti „funkcioneri“ su počeli da traže razlog nezainteresovanosti  ljudi  da glasaju. I naravno,  on je odmah  pronađen. Daleko su konzulati i ambasade, pa ljudi ne mogu da pređu stotine kilometara da bi glasali – čula se priča tih aktivista – pobornika glasanja van matice. Oni su za taj „razlog“   znali i ranije, kod prvog, gotovo histeričnog zahteva – dajte Srbima u dijaspori „pravo“ glasa!

Da Vas podsetimo:  Srpska košarka postoji, uprkos NBA janičarima

Pošto je broj glasača pao na minimum, sve češće se zahteva već pomenuto glasanje pismom, a u novije vreme, tu je i zahtev za glasanje elektronskom poštom. Poznavaoci materije smatraju,  glasanje elektronskom poštom će možda  omogućiti  do sada neviđene manipulacije! Kažu, hakeri upadaju u najčuvanije vojne i državne sisteme, skidaju pare sa  tuđih računa u bankama, učestvuju u diskriminacijama država i njihovih društvenih sistema itd. Zašto neko možda ne bi uleteo i u sistem glasanja elektronskom poštom manipulacijama u korist – ili na štetu neke partije?  Glasanje pismom, tim kritičarima izgleda sigurnije.

Ipak, prisetimo se jednog od prvog glasanja u Bosni i Hercegovini kada su njihovi državljani iz inostranstva  mogli da glasaju pismom.  I pored velike reklame u novinama i na TV, pismom je glasalo manje od jedan odsto ljudi koji su živeli širom  Evrope!

Da Srbe, bar u Nemačkoj, sve manje interesuje glasanje u konzulatima i ambasadama, potvrdile su brojke upisanih glasača. Uzmimo kao primer  Štutgart, grad u kome živi, znači ne moraju da putuju „stotinama kilometara da bi glasali“ oko 12.000 do 15.000 Srba.

2008. godine se za glasanje u konzulatu prijavilo 2824 glasača. Glasalo ih  je manje od  jedne trećine.  Ove godine se prijavilo samo nešto preko 250 glasača, a glasalo je njih 170.  Slično je i na drugim konzularnim područjima.  Znači, interesenata je sve manje, pa se postavlja pitanje, trebaju li državi ovako skupi modaliteti glasanja „na licu mesta“? Ili, najzad, treba preći na glasanje pismom? Država bi tim aktom ispunila svoju zakonsku obavezu da svojim državljanima omogući glasanje, a sebi bi uštedela velike troškove za organizovanje  glasanja  u konzulatima i ambasadama. Bogata Nemačka, koja takođe ima dosta svojih državljana van nacionalnih  granica, očigledno  ne želi da, npr. u Španiji gde živi mnogo nemačkih penzionera omogući glasanje u konzulatima, klubovima ili crkvama.  Glasanje je omogućeno pismom čiju dostavu  od opštine gde je upisan u matični spisak zahteva onaj ko želi da glasa.

Posle nedavnog glasanja za novi saziv srpskog parlamenta razgovarali smo sa pedesetak Srba iz Štutgarta. Više od 90 odsto njih nam je reklo, da ih glasanje ne interesuje. Zato se  nisu ni prijavljivali za birački spisak. Kažu, i u Srbiji je na glasanje izašlo samo malo više od polovine  upisanih birača.

-Ni mi ne izlazimo na birališta jer se glasanjem u Srbiji,  a još manje kroz naše glasove iz inostranstva, nažalost, ništa ne menja na bolje.

Nezainteresovanost glasača ipak ne sprečava tobože  „funkcionere“ dijaspore da sada još žešće zahtevaju svoje  poslanike ne samo  u izvikanoj, nefunkcionalnoj i kao takvoj nepotrebnoj  Skupštini dijaspore, nego i u srpskom parlamentu. I ovde, osim verovatno malog broja ljudi oko pomenutih funkcionera, široku masu naših u Nemačkoj,  narodni „poslanici“ u Skupštini nimalo ne interesuju. Postavlja se pitanje, kako ih birati, koga birati, i kako bi neko ko bi morao da bude stalno prisutan u Beogradu za vreme zasedanja Parlamenta, to spojio sa svojim obavezama na radu, u biznisu ili prema  porodici u inostranstvu? Treba li da se „biraju“ besposličari, penzioneri ili milioneri, a milionera je premalo, da nas zastupaju kao poslanici u parlamentu, pitaju se naši sagovornici. I kako ih birati? Da li će biti dozvoljena mućka kao kod „izbora“ za Skupštinu dijaspore, hoće li partije „nameštati“ svoje ljude, ili će biti dovoljno stotinak glasova za jednog poslanika, da bi on, na primer, zastupao 300.000 Srba iz Nemačke, koji još imaju srpsko državljanstvo? I na kraju, šta bi u korist dijaspore, uopšte, osim silnih troškova za putovanja u Srbiju, boravak u Beogradu, dnevnice itd., moglo tih zahtevanih tri poslanika predstavnika Srba iz celog sveta,  da postigne u korist dijaspore? Verovatno manje nego ništa.

Da Vas podsetimo:  Kako je srpska muzika pokorila Hrvatsku

Bolje bi bilo, čuli smo, da se  srpske političke partije više angažuju u korist dijaspore, pa da  njihovi poslanici  zastupaju i naše interese, kažu naši sugrađani. A za uzvrat, prema njihovim zaslugama za nas u dijaspori, pismom bi ih ili glasali ili odbacili.   –Zato je najbolje, da se srpske političke partije ne osvrću na zahteve za poslaničkim mandatima u srpskoj Skupštini tobožnih „funkcionera“ dijaspore, jer bi njihovo imenovanje, ili možda namešteno “glasanje”  za narodne poslanike, samo dovelo do još većih podela u ionako podeljenom srpskom življu u rasejanju, čuli smo od naših sagovornika.

Autor: Predrag Rakočević
Štutgart

Predrag Rakočević

 ________________________________

Izjave nekolicine Srba iz Štutgarta:

Jovan Jovanović  Ne idem na glasanje jer izbori u poslednjih 20 godina  nisu doneli nikakav boljitak. Naprotiv, u matici je sve  gore i gore što  sprečava mnoge od nas koji su već u penziji, da se vrate u Srbiju.

Bane Tomić  Možda bi ovog puta i glasao ali sam kasno saznao da je opet potreban upis u birački spisak konzulata nas koji živimo van Srbije. Za dijasporu bi bilo bolje da se ljudi  u biračkim spiskovima vode kao stalno odsutni i da se prijavljuju u svom mestu boravka u Srbiji, samo ako su za vreme izbora u matici, a ne da se za svako glasanje odjavljuju tamo i prijavljuju u konzulatima kao trenutno odsutni sa biračkog mesta u matici. Zakasnio sam sa prijavom  i zato nisam glasao.

Dušan Lukić  Ranije sam među prvima glasao, sada više ne glasam jer to nema svrhe. Šta se kroz uvek nove vlade u Srbiji promenilo na bolje? Ništa. Sada su u dugovima do guše, pa će biti još gore.

Raja  Živković  Glasao sam, jer to smatram mojom građanskom dužnošću. Da li ću i ubuduće glasati? Ne znam, zavisi da li će  nova vlada promeniti nešto nabolje, ako ne, onda glasanje nas u inostranstvu možda nema nikakvu svrhu.

Milanka Manojlović  Ne pada mi na kraj pameti da uvek trčim do konzulata da se stalno upisujem u spiskove, a još manje da glasam. Ni u Srbiji skoro polovina glasača  nije  glasala, iako su se izbori ticali njih, a manje nas u rasejanju. Pošto su sve vlade totalno razočarale neispunjenim obećanjima, više nemam nikakvu želju da glasam.

Vlada Gugović  Koje   glasanje, bre? Da gubim vreme a partije samo pričaju li pričaju a ništa se ne menja nego narod živi sve teže. Tako će biti i ovog puta. Pričam ti priču o šarenoj laži!

Predrag Đokić   Ne glasam iz principa jer smatram da o poslanicima u  Skupštini treba da odlučuju glasači u Srbiji, jer se svi u parlamentu doneti zakoni, uredbe, potvrđeni ugovori itd., u prvom redu tiču njih, a tek onda, u manjoj meri, i nas u rasejanju.

like-button.net here

wordpress-themes.org here

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime