Svedočenje preživelog: Ustaše komunistima svečano predale logor Jasenovac pa zajedno ubijali Srbe

1
657

Mane Veković – Četnik koji je preživeo krematorijum u Jasenovcu gledao je ubistvo vojvode Pavla Đurišića ali i kako ustaše zvanično predaju partizanima logor a onda ga zajedno vode neko vreme!logor Jasenovac

Pokolj četnika iz uže pratnje vojvode Pavla Đurišića preživeo je Mane-Manojlo Veković, komandant garde u odstupnici, rodom od Mojkovca. Mane je posle toga uspeo da dođe do četnika kolašinske brigade i da opiše tragediju saboraca koji su spaljeni u krematorijumu u Jasenovcu krajem aprila 1945. godine. Njegovo svedočenje objavljeno je u glasniku „Njegoš“, sveska 67, juna 1992. godine u Njujorku

Kada su hrvatske ustaše spalile vojvodu Pavla Đurišića sa ostalih 32 četnika i intelektualaca iz Crne Gore, tada su doveli i 20 četnika iz Pavlove uže pratnje da i njih bace žive u krematorijum. Ustaše su prvo povezali sve četnike sa rukama na leđima i tako ih privodili krematorijumu koji je bio u podrumu zgrade.

Sjećam se da sam izbrojio 10 stepenica kada sam se popeo na prvi sprat zgrade i da sam iza toga ušao u jednu veliku prostoriju. Na sredini ove prostorije bila je velika gvozdena ploča, oko 3 metra dužine i oko 2 metra širine. Ova ploča na dve suprotne strane bila je vezana čeličnim konopima koji su se namotavali preko dva gvozdena točka koje su okretali po dva ustaška vojnika.

Ustaše su uveli u zgradu grupu od 6 četnika. Bio sam u ovoj grupi peti u redu. Kada smo ušli na prvi sprat ove zgrade i ušli u dvoranu gdje je bio krematorijum, ustaški vojnici su povukli na jednu stranu veliku gvozdenu ploču i tako otvorili vrata od podruma gdje je gorjela velika vatra, čula se velika buka, od gasova ili nafte koji su gorjeli pod velikim pritiskom, u isti mah kroz otvor u patosu iz podruma je udarila velika vrućina. Ustaše su tada bacili u vatru kroz ovaj otvor prva dva četnika, treći se četnik odupirao i borio onako svezan sa svom svojom snagom da ga ne bace živa u vatru, tada priskočiše sa strane nekoliko ustaša i survaše ga živa u krematorijum.

Da Vas podsetimo:  Egzodus Srba iz Sarajeva 1996. godine

Četvrti četnik bio se odvezao, ali je držao svoje ruke na leđima kao da je svezan. Kada je ovaj četnik prišao otvoru krematorijuma iznenada je zgrabio svojim rukama dva ustaška vojnika koji su njega privodili prema otvoru krematorijuma i ovaj je četnik tada sa sobom srušio u vatru krematorijuma oba ova ustaška vojnika. Kada je ovaj četnik padao sa ustašama u vatru, kliknuo je dubokim glasom crnogorskog gorštaka „Glava za glavu“.

Kod ustaša tada je nastala velika pometnja, jedni su pokušavali da izvade iz krematorijuma ustaše, dok su drugi ustaše vratili ostale četnike u dvorište. Čuo sam da je četnik srušio sa sobom u krematorijum ustaše Gutića i Omeragića.

Iza toga je nastalo pucanje po logoru. Veliki broj Srba, zatvorenika, bio je navalio na vrata logora da bježi iz logora. Četnici su se tada iz dvorišta razbježali sa nekim Srbima i sakrili se u porušene zgrade logora.

Sutradan posle ove pucnjave i bežanja nekih Srba iz Logora, došla je jugoslovenska komunistička vojska i preuzela logor Jasenovac. Oko 30 ustaša sa dva ustaška visoka oficira sačekali su komuniste i predali im logor. Komunističkom vojskom je komandovao general Nenezić rodom iz Crne Gore.

Ustaše i komunisti su tada našli u porušenim zgradama 15 iznemoglih četnika vojvode Pavla Đurišića. General Nenezić je tada naredio da sve ove četnike povežu i da ih poubijaju. Vojnici jugoslovenske komunističke vojske tada su privodili četnike sve jednog po jednog, svezanog sa rukama na leđima, a jedan ih je ustaša ubijao sjekirom u glavu.

Kako sam bio poslednji u redu uspio sam da izmanipulišem neke Ustaše muslimane, koji su me trebali udaviti u Savi, i da pobegnem.

Da Vas podsetimo:  Evo odakle je došao i kako se ustalio običaj kićenja jelke kod nas

Uspio sam da prođem kroz ustaški front kod Banove Jaruge i nakon mnogo bežanja došao sam na železničku stanicu Kutina. Tada skočih na jedan teretni voz i uputih se prema Zagrebu.

Na prolazu kroz Dugo Selo primetio sam četničku kolonu koja je išla prema zapadu. Skočih sa voza i doznadoh da su ovo četnici iz Kolašinske brigade. Tada sam ispričao svojim žalosnim slušaocima o svojoj odiseji i tragediji Vojvode Pavla Đurišića i ostalih četnika koji su na divljački način izgubili svoje živote u hrvatskom logoru Jasenovcu.

Objavio B. M. Zečević u Glasniku „Njegoš“, sveska 67, juni 1992, Njujork

https://borbazaistinu.rs/

1 KOMENTAR

  1. http://www.novinar.de/2009/07/26/sporazum-ustasa-i-komunista-iz-1935-godine.html
    Sporazum ustaša i komunista iz 1935 godine Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,

    +++

    ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći

    SPORAZUM

    1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:

    a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,

    b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.

    Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.

    Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd…, a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.

    4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.

    CILJ

    Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.

    Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine

    Za komunistnčku stranku
    Moša Pijade, s.r.

    Za ustaški oslobod. hrv. pokret
    Dr. Mile Budak, s.r. advokat

    Original se nalazi: Vojno istorijski institut JNA, arhiva neprijateljskih jedinica Br. reg. 3/2; Kutija-116/1638

    +++

    Referat Milana Banića, Beograd, 17. decembar 1943.

    Dana 4. decembra ove godine radio London doneo je vest da je Vrhovni zakonodavni odbor partizanske vojske u Jugoslaviji, na svojoj konferenciji, obrazovao Komitet za nacionalno oslobođenje, zapravo novu partizansku vladu.

    O ovom događaju mnogo je govoreno i pisano, te bi ponavljanje bilo suvišno.

    Ovde će se izneti ono o čemu niko do sada nije ni pisao ni govorio, pozadinu cele ove po srpski narod tragične igre, koju vode naši susedi iz Nezavisne Države Hrvatske.

    Ograđujući se unapred činjenicom da je po ovom politički vrlo smišljeno, vešto i obazrivo vođenom poslu teško pružiti konkretne i sigurne dokaze, izneće se onoliko koliko to dozvoljava logično vezivanje pojava i zapažanja.

    Od svog postanka hrvatska država sa svojim režimom vodi u istoriji besprimernu politiku mržnje i zločina prema srpskom elementu. Nijedan narod nikada nije u borbu sa drugim narodom uneo toliko brutalnosti kao vođe današnje Hrvatske. I ne samo današnji vlastodršci Nezavisne Države Hrvatske, već ima mnogo činjenica da u ovom nagonu uništavanja Srpstva postoji nešto opšte i duhovno, što obuhvata hrvatski narod kao celinu.

    Prva etapa ove akcije uništavanja, kao što je poznato, izvršena je uglavnom tokom 1941. i 1942. godine, a završena kapitulacijom Italije, koja je iz svojih imperijalističkih ciljeva, zajedno sa katoličkom crkvom, pomagala i raspirivala delo uništavanja. Rezultat je porazan za Srbe. Stotine hiljada pobijenih Srba sa područja Nezavisne Države Hrvatske kruna je ovog rušilačkog hrvatskog besa.

    Napuštanjem hrvatskog područja od strane Italijana, a zahvaljujući nemačkoj intervenciji, izgledalo je da će se odnosi ublažiti, a prilike poboljšati. Međutim, nagon je ostao i dalje, samo mu se dao lepši i lukaviji izraz. Upotrebljeno je jedno drugo sredstvo i put, ovom prilikom sa dva cilja.

    Prvi cilj, nastaviti sa biološkim istrebljivanjem Srpstva i pravoslavlja, i to što većim proširenjem područja dejstva, po mogućnosti izvan hrvatskih političkih granica, i prenošenjem akcije na samu matičnu srpsku teritoriju. Drugi cilj, vrlo lukav, najbrižljivije i vešto skriven, sastoji se u tome, da se iz cele ove igre izvuče politička korist za finale, da se osigura most preko koga će se moći u slučaju potrebe odstupiti.

    Sredstvo za ostvarenje ovoga cilja, iako na prvi mah izgleda paradoksalno, ustaški režim našao je danas u komunističkoj oružanoj akciji vođenoj od Hrvata Josipa Broza Tita, i njegovim najbližim saradnicima u privremenoj vladi „oslobođene teritorije”, Hrvatima dr Ivanu Ribaru, Antunu Augustinčiću, dr Josifu Smodlaki, Sulejmanu Filipoviću, Franji Frolu i Božidaru Magovecu.

    Ovakva politika ustaških vlastodržaca porazna je na prvom mestu za nas Srbe, i to kako za ono malo srpskog življa koje je preživelo pokolje, tako i za samo područje Srbije. Štetna je i po nemačke vojne i političke interese, jer celokupna partizansko-komunistička akcija čiji je epicentar u Hrvatskoj, pored toga što apsorbuje veliki deo snaga nemačke vojne sile, onemogućuje istovremeno i sređivanje i političkih a samim tim i privrednih prilika na celom Balkanskom poluostrvu.

    Polazeći sa ovog stanovišta naša je dužnost da skinemo veo sa ovog ustaškog, odnosno hrvatskog političkog manevra, a ne možemo li to da bar ukažemo nemačkim faktorima na pojave koje potvrđuju ova zapažanja, a koja se mogu konkretno rezimirati u ovome:

    1. Poznato je da je komunistička kako propagandna tako i oružano-revolucionarna akcija vrlo elastična, i da se prema Lenjinovom učenju nikada ne sme držati krutih šablona, već treba da uvek oportunistički iskorišćava svaku datu situaciju hvatajući „aktuelnu kariku revolucionarnog lanca”. Paktiranje i saradnja sa svim elementima koji mogu pripomoći da se dođe do cilja, ne samo da su dozvoljeni po komunističkim doktrinama, već je to zapovest komunističke prakse.

    Poznata je još od pre rata na našem jugoslovenskom području saradnja između KPJ i tolikih mnogih iredentističkih pokreta, među kojima samo da spomenemo VMRO, crnogorske federaliste, hrvatski frankovački pokret, pa i same slovenačke klerikalce. Da bi ova saradnja na rušenju postojećeg oblika države bila što tešnja i uspešnija, KPJ osnovala je čak i posebne KP za Makedoniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju. Teorijski, duhovni i politički jaz koji je postojao između Komunističke partije i ovih pokreta ništa nije sprečavao KP da verna učenju Lenjinizma u ovoj saradnji „hvata aktuelnu kariku”.

    Zašto da Komunistička partija i sada ne postupa po istom načelu oportunizma nalazeći u ustaškom pokretu odnosno režimu dobrog saradnika i pomagača u borbi protiv Srpstva i pravoslavlja. Komunističko gledište ovde je jasno. Iskoristiti pogodnu situaciju, a posle se oboriti i na samog saveznika, po načelu „ko koga”.

    2. Srbin sa svojom narodnom crkvom, koja je vezana za svoj nacionalni prostor, po svojoj duhovnoj strukturi odan rodnoj grudi i neprijatelj svakog internacionalizma, zapreka je, i to vrlo jaka i ozbiljna, boljševiziranju Balkana. Pokušaji Komunističke partije da od Srbije stvore bazu svog revolucionarnog delovanja na Balkanu propali su 1941. godine, a i poslednji pokušaji koncem ove godine lome se o ujedinjeni nacionalni otpor Srba, u kome učestvuje skoro ceo srpski narod. Prema tome, geslo komunista mora biti uništiti Srbe i pravoslavlje. Program ustaškog režima je isti. Ako se tome doda politika katoličke crkve i njena misionarska penetracija na balkanski prostor, za koju ima dosta dokaza da već godinama vodi borbu protiv pravoslavlja, onda je istovetnost programa sva ova tri partnera ukoliko se odnosi na istrebljenje srpskog elementa još očiglednija.

    3. Ustaški režim vodeći ovakvu politiku ne odstupa ni za dlaku od svoje osnovne političke linije izražene u težnji biološkog uništavanja Srpstva i pravoslavlja.

    Ovome treba dodati još jedan, koliko nečastan i nedostojan toliko i opasan momenat, a koji je svojstven hrvatskom mentalitetu. Imati Josipa broza, Hrvata katolika, makar i po nuždi za saradnika, znači osigurati sebi budućnost za slučaj pobede saveznika. Poglavnik je tu za sada, a Josip Broz za svaki slučaj. Ovakva politika i njen uspeh garantovani su i činjenicom da uz Tita sede i hrvatski politički korifeji dr Ivan Ribar, dr Josif Smodlaka (bivši poslanik kod Vatikana), Sulejman Filipović, ustaški pukovnik, kome njegovo komunističko uverenje da je uistinu iz ideoloških pobuda pristupio Titovom štabu ne bi moglo dozvoliti strahoviti pokolj srpskih žena i dece u Bosni, te Franjo Frol, dugogodišnji saradnik i istomišljenik dr Vlatka Mačeka i bivši predstojnik pri Banskoj vlasti u Zagrebu. Ovo nekoliko Hrvata, članova Titove vlade, dopušta verovanje da se šareno hrvatsko društvo okupilo „u vladi oslobođene teritorije” sa posebnim političkim ciljevima, iza kojih stoji i poglavnik i cela Hrvatska zajedno sa dr Vlatkom Mačekom.

    4. Ako se makar i jednim delom prime ove pretpostavke, zar se samo po sebi ne nameće uverenje da ceo komunističko-partizanski pokret na jugoslovenskoj teritoriji moralno i materijalno pomaže zvanični Zagreb. Već dve godine u hrvatskoj državi vršljaju Titove bande i sve do sadašnje kaznene ekspedicije nisu uspeli da ih unište. U Srbiji, gde je komunistički plamen najpre buknuo, i to u razrovanoj i okupiranoj Srbiji, partizanska akcija uništena je za nekoliko meseci, a ugnezdila se na teritoriji suverene zemlje, koja raspolaže regularnom vojskom, tamo se širi, organizuje i jača, preteći da ponovo zahvati Srbiju, a preko nje da se proširi i na ceo Balkan.

    Postoje, naime, obaveštenja da se sprema seoba Titovog glavnog štaba na planinu Pasjaču (okrug leskovački), odakle bi se na domaku bugarske granice rukovodilo partizanskom balkanskom akcijom narednog proleća.

    5. Ustaško komunistička saradnja, čije perspektive sada zapažam, nije nova pojava. Poznato je da ovo prijateljstvo datira još iz bivše Jugoslavije, i da je na bazi borbe protiv Srpstva, pravoslavlja i„srpske hegemonije” dobila svoj realan izražaj u protokolu sporazuma između vođstva hrvatske ustaške organizacije i vođstva Komunističke partije Jugoslavije. Sporazum je zaključen u Kaznenom zavodu u Sremskoj Mitrovici, a potpisan od strane Moše Pijade i dr Mile Budaka. Njegova ideološka osnova sažeta je u članu 2 i 3 koji glase:

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke partije, svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati, dok se srpstvu i pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, pošto je poznato da su upravo ova dva faktora uvek sprečavala kako prodiranje Osmanlija na zapad tako i Austrije i komunizma prema istoku. Radi toga, ovo vođstvo složno je u tome da pripremi zajednički teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva i za uništenje svega onoga što je srpsko i pravoslavne vere.

    Vođstvo hrvatske ustaške organizacije predoseća, da će u slučaju da ne nastupi brza promena, hrvatski narod podleći jugoslovenskoj podlosti i srpskoj hegemoniji, te nudi svoju saradnju svim podjarmljenim narodima Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo komunističkoj partiji, kako bi se ubrzao tok događaja, svim sredstvima, a prema uputama ovoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatske ustaške organizacije obavezuje se da će potpomagati i učestvovati u svim materijalnim izdacima, demonstracijama, manifestacijama i raznim štrajkovnim akcijama, koje provode komunističke formacije.

    Vođstvo komunističke partije smatra hrvatsku ustašku organizaciju kao važnog faktora i kao pomagača u uništenju postojećeg stanja, j u postizanju ustaških ideala obećava svaku svoju pomoć.

    Vođstvo ovih partija obavezuje se da će između sebe izbegavati sve nesuglasice i raspre, na primer: putem javnih proglasa, privatnih razgovora itd,i te da će se obostrano bezuslovno potpomagati u slučajevima demonstracija, revolucije ili rata, a osobito što se tiče uništenja svega onoga što je srpsko ili pravoslavno, kao što je to naglašeno u tački 2 ovoga sporazuma.

    Dakle, upravo ono što je u ovom referatu napred detaljnije izloženo i obrazloženo.

    6. Iz oblika dosadašnjih partijskih akcija na teritoriji hrvatske države, vidi se da mahom stradavaju srpska naselja i da se uništava srpski živalj, a da je oštrica na prvom mestu uperena protiv srpskog sveštenstva. Slučaj postupka „partizanske oslobodilačke vojske” u Šibeniku eklatantan je i ubedljiv. I u samim partizansko-komunističkim redovima ubijaju se i uništavaju Srbi, a vodeća mesta poverena su Hrvatima. I ove činjenice ukazuju na ustaški duh u ovim redovima i ostvarivanje ustaškog programa preko Titovih bandi.

    Kao što se iz prednjih izlaganja vidi, iza cele ove tajanstvene igre krije se nevidljivi režiser, koji glumu vešto režira, a na štetu Srpstva. Ovo raskrinkati, ili bar ukazati na ove perfidne mehanizme ustaškog režima, hrvatskih političara i katoličke crkve naša je dužnost. Ovaj referat prilog je i pomoć na putu ispunjenja ove dužnosti.

    Prilaže se prepis komunističko-ustaškog sporazuma.

    Beograd, 17. XII 1943.

    (Arhiv VII, Nedićeva građa, K.1A, F.1, D.9-9a)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime