Probrane kockice u mozaik nepojamnog zla, mržnje i užasa
„Najstrašniji prizor koji sam tom prilikom video bio je onaj kada sam ugledao dvojicu ustaša kako između sebe nose dete jedne meštanke, staro svega 6 dana, držeći ga za ručice i vitlajući ga po vazduhu. Nesrećna majka je izbezumljena trčala za njima zapomažući i moleći da joj ostave dete. Ali, ustaše su bez milosti nastavile sa kovitlanjem deteta po vazduhu, a majku udarali kundacima i šegačili se sa njenim roditeljskim bolom.“ (Veljko Milošević iz Čavaša, svedok pokolja avgusta 1941)
***
„Video sam jednu od najstrašnijih scena zločina koja se ovdje dogodila. Neki ustaša, Salko iz Dobrljina, zvani ,Koljačʻ, iznio je iz podruma dvogodišnju djevojčicu, kćerku Teše Radića, i zaklao je tako što je držao zubima za grkljan i okretao nekoliko puta oko sebe, a onda je bacio na zemlju. Dvojica ustaša su je dočekala na bajonete i sasjekla na komade. (Branko Vuruna iz Vodičeva, svedok pokolja na Ilindan 1941)
***
„Vidio sam i jednu od najstrašnijih scena koja se dogodila ovdje, kada je jedan ustaša podigao dijete za kosu, preklao mu vrat i u svoju šaku uhvatio njegovu krv ispod grla i popio.“ (Milan Landup iz Vodičeva, svedok pokolja na Ilindan 1941)
***
„Drugog dana, 22. decembra 1941, drugi dio pohvatanih Srba sami su sebi kopali jamu. Porodica Radanović, otac i mati u prisustvu mlađe kćerke od 5 godina prvo su iskopali jamu, a zatim po redu: otac, mati, stariji brat, mlađa sestra i na kraju najmlađa kćerka poklani i bačeni u jamu.“ (Marko Mrvac, selo Lasinja, u knjizi Dušan Bajić, „Kotar Vrginmost u NOB-i 1941-45“, str. 765)
***
„Dva dana pred Novu 1942. godinu, kroz mjesto Lasinju ustaše su vozile 60 srpskih žena s njihovom djecom u dva kamiona prema Dugom Selu. U zaseoku Kljajići, domaći ustaša iz Desnog Štefanka, zločinac Josip Pavek, organizovao je i lično učestvovao u istovaru ovih žena s djecom i zatvaranju u drvenu kuću, koju je polio benzinom i zapalio. Uz vrisak djece i jauk njihovih majki i na veselje ustaških zlikovaca izgorjeli su u jednom danu. Mjesto stravičnog zločina nije ničim obilježeno, kao da nisu nikad ni postojali…“ (Dušan Bajić, „Kotar Vrginmost u NOB-i 1941-1945“, str. 763-765)
***
„Odmah zatim dan kasnije 2.4.1942. ubijena je kod kuće Ljuba Bućan s njezino sedmoro djece… Istoga dana u selu Gejkovac pobili su 6 žena i 8 djece. Pobijene žene i 5 djece spalili su u jednom sjeniku, a troje male djece nađeni su skuhani u kotlu.“ (Svedok Miloš Komljenović u knjizi Zinaić, Genocid na Kordunu… 264)
***
„Majka je stegnutog grla pričala o klanju dece na tom strašnom mestu i o kricima i molbama dece: ,Čiko, nemoj da nas kolješʻ, na šta bi koljači odgovarali: ,Ne brini, čika će to polakoʻ.“ (svedočila Splićanka N. Bočina o Staroj Gradiški u knjizi Vladimir Umeljić, „Kada mrtva usta progovore“, Beograd, 2023, str. 38)
***
„Vidio sam i dobro zapamtio leš jedne žene stare moguće oko 35 godina, ležala je na leđima na zemlji u lokvi krvi. Bila je nožem zaklana, gola, obje dojke bile su nožem probijene, a na prsima, dijelom i na zemlji, bio je leš djeteta, dječačića starog oko godinu dana. Vjerovatno njenog sinčića. Ručice djeteta bile su provučene kroz razrezane dojke materine. Molim vas, malo stanimo. Vidite kakav izgledam kada se svega ovoga zla moram sjećati.“ (Mile Pejić opisao prizor dok je sprovođen u koloni zarobljenih kroz šumu Radonja na Kordunu 12. maja 1942)
***
„Vraćali smo se kroz šumu u pravcu sela Brezovac i prešli na lijevu stranu puta u šumi idući u koloni po jedan. Čelni drug koji je prvi naišao na jedan proplanak veličine 50 puta 50 metara zastao je i do njega slijedeći pa redom do poslednjega praveći krug oko ,mrtvog kolaʻ. Teren na ovom proplanku pokriven je zelenom travom na kojoj je ležalo 20 djece starosti 1 godine. Od ovih 20 djece 10 je ženskih a 10 muškaraca. Na njima i oko njih nema ni jednog komada njihove odjeće ili pelena. Djeca su poredana u kolo – nožice prema unutra a glave prema vani – na razmjernom rastojanju. Djevojčice su na travi raširenih nožica i ručica a dječaci na djevojčicama – trbuh na trbuh. Svako dijete je zaklano, tj. prerezano nožem ispod vrata, ali se ne vidi da su tu na licu mjesta klana. Ne vide se ni tragovi krvi, što znači da je taj čin učinjen negdje na drugom mjestu, pa su ih ovdje donijeli i poredali u kolo. Kod ove djece usta su otvorena a rana klanja osušena tako da čitavi rojevi muha prave svoj let na usta i grlo.“ (Nikola Basara, šuma Mašvina na Kordunu, 21. jula 1942)
***
Ustaša A. Gašparović zaklao je osmogodišnjeg Željka Tumaru na Kordunu, rekavši: „da mu majku srpsku, ti nećeš više Srbe ploditi“(Petar Zinaić, „Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945“, Beograd, 1996, str. 162)
***
„Čudi me, zašto Štefca Markulin, pandur, za svoja nedjela još do sada nije pozvan na odgovornost, jer je on jedan od najodgovornijih učesnika pokolja srpskog naroda koji je pohvatan kod svojih kuća i masovno poklan u šumi Brezje. Srpski narod bio je vredan da su im ovi pobrojani susjedi Hrvati ustaše bili zavidni na njihovoj imovini i to je bio glavni razlog što su ih masovno poklali i imovinu im opljačkali, a kuće sve popalili. Na stratištu u šumi Brezje ustaše su zaklale 1.100 duša…” (Petar Zinaić, „Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945“, Beograd, 1996. str. 401)
***
Dok su klali i/li pekli srpsku dečicu, ustaški satanisti su obično pevali ove pesme:
„Paveliću, Paveliću, daj nam veću vlast,/ Da koljemo srpsku djecu, da topimo mast.“
„Paveliću ti nam samo reci,/ Kada ćemo srpsku djecu peći.“ (Jovan Mirić, „Ne brini, čika će to polako“, `Stanje stvari`, 27.12.2023)
Autor: Dragan R. Mlađenović
