Ministri spoljnih poslova Evropske unije dogovorili su se na sastanku u utorak da se pristupni pregovori sa Srbijom konačno započnu u januaru. Na istom sastanku usvojen je i pregovarački okvir. U takvom pregovaračkom okviru nalazi se klauzula u kojoj se naglašava da Beograd (Srbija) i Priština (paradržava Kosovo) do kraja pristupnih pregovora Srbije, moraju da potpišu „pravno obavezujući sporazum“. Da bih se dogovorio sa Perom, moram da pristanem na sve što od mene traži Đura. Takvoj formulaciji pokušalo je da se suprotstavi nekoliko zemalja na čelu sa Španijom, ali su i one na kraju prihvatile imperativni nalog Nemačke da pomenuta odredba uđe u pregovarački okvir.
Šta se, u stvari, krije iza ovakve, pomalo zamagljene sintagme – „pravno obavezujući sporazum“? I zbog čega su pet zemalja Evropske unije bile protiv unošenja takve klauzule u pregovarački okvir? Da li je to, drugim rečima, nešto što će biti „pravno obavezujuće“ samo za Srbiju? Ako dve strane razgovaraju (Srbija i narko-paradržava Kosovo), a pregovarački okvir se izrađuje za pravljenje nekog budućeg sporazuma sa trećom stranom (Evropskom unijom), tada ostaje pomalo čudno da Srbija mora da se unapred pravno obaveže u pogledu tretmana svoje pokrajine, a da ta „pravna obaveznost“ nije konkretno izrečena. Ili to nije izrečeno, jer je svima jasno na šta Bundestag cilja.
Ivica Dačić je slavodobitno izjavio za RTS da nije prošla prvobitna nemačka zamisao da dijalog između Srbije i njene okupirane pokrajine na kraju mora da dovede do „pune normalizacije“ odnosa. Ovde je nedostajala samo reč „međunarodnih“, pa da stvar bude jasna kao dan. Naime, nije tajna da Nemačka insistira da Srbija mora da prizna nezavisnost Kosova i da mu dopusti da dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, pre nego što, eventualno, sama postane članica Evropske unije.
To je i razlog zbog kojeg su pet zemalja EU pružale otpor takvoj odrednici, jer one u vlastitoj kući imaju probleme koji su veoma slični onom problemu koji je zadesio Srbiju sa Kosmetom. Srpski premijer Dačić, kako rekosmo, samohvalisavo je na RTS-u konstatovao kako je Srbija dobila nešto naročito značajno činjenicom da su ministari inostranih poslova Evropske unije odlučili da Srbiji odobre međuvladinu konferenciju, koja će započeti (ako započne) u januaru sledeće godine. Po premijeru, najvažnije u svemu je da je EU „odustala“ od toga da Srbiju nagna na „punu normalizaciju“ odnosa sa delom svoje okupirane teritorije. Umesto konstrukcije „puna normalizacija“, upotrebljene su reči „sveobuhvatna normalizacija“.
Ma koliko čovek razbijao glavu, ne bi li shvatio u čemu je „kvaka“, odnosno, kakva je razlika između priloga „puno“ i priloga „sveobuhvatno“, do konačnog razrešenja takve „enigme“ ovde se teško može doći. Sveobuhvatno je isto što i kompletno, kompletno je isto što i celo (celovito), a celo je isto što i potpuno, a potpuno je ono što je do vrha puno. Zar „puno“ i „sveobuhvatno“, u logičkom smislu, nisu sinonimi? Otuda, sveobuhvatno je ono što sve obuhvata, čime postaje jasno da „sveobuhvatna normalizacije odnosa Srbije sa Kosovom“ nije ništa drugo nego „puna normalizacija“ ili normalizacija „bez ostatka“.
Sigurno da ovakav „veličanstveni“ događaj nikako nije mogao da protekne bez „veselog“ Jelka Kacina, EU „političkog komesara“ (komunističkog izvestitelja – žbira) zaduženog za dobrobit i blagostanje Srbije bez Kosmeta. Kacin je „euforično“ izjavio:
„Savet je kroz usvojene zaključke i pregovarački okvir poslao snažnu poruku ohrabrenja Srbiji da nastavi reformskim putem i odao priznanje za do sada postignute rezultate, naročito u procesu normalizacije odnosa sa Kosovom.“
Evroatlantsko-Kacinova „poruka ohrabrenja“ mogla bi se uporediti s ohrabrivanjem samoubice da skoči s nebodera u ambis. Koliko je priča o „bezalternativnom evropskom putu“ postala beskorisna i kontraproduktivna najbolje pokazuju događaji ovih dana u Ukrajini. Evropska unija stigla je na kijevski Evromajdan punih usta i praznih džepova. Ona nema ništa što bi mogla da ponudi narodu Ukrajine, osim jalove verbalne podrške i isprazne perpetuum-prolegomene o zapadnoj demokratiji. Ali od tapšanja po ramenima i od osmeha ispunjenih „dubokim saosećanjem“, Ukrajina nema baš nikakve koristi.
Pokazalo se da se spas za Ukrajinu nalazi na istoku. Bez mnogo halabuke i „velikih reči“ Rusija je odlučila da pritekne u pomoć svom susedu, s kojim je, ne tako davno, živela u zajedničkoj državi. Naravno, Rusija u svemu tome ima svoje vojnostrateške i geopolitičke interese – i to nije nikakva tajna. Zapravo, Rusija ima onoliko interesa u Ukrajini, ako ne i više, koliko, s druge strane, ima i Evropska unija. Na Ukrajini se lome koplja i pokazuju mišići; ispoljava se politički uticaj, snaga na globalnom planu. Toga su svesne i Rusija i Evropska unija.
Umesto milijardi dolara, Zapad pokušava da narod Ukrajine prevede žedne preko vode. Veruje da ih može kupiti kiflama, koje se zalivaju potocima ukrajinske sujete. Zar nije krajnje vreme da Srbija počne da izvlači pouke iz ovakvog razvoja događaja u Ukrajini, koji, čini se, uvode svet u eru sasvim drugačijih geopolitičkih, ekonomskih, finansijskih, pa i vojnih odnosa. Na Srbiji je da danas napravi dobru procenu i odluči se kome će se „privoleti carstvu“. Od toga će uveliko zavisiti budućnost zemlje Srbije i Srba kao naroda. Od takve odluke možda će zavisiti i samo pitanje opstanka ili nestanka srpske države s balkanskih i evropskih prostora.
Nemačko „puno“ i „sveobuhvatno“ jasno vodi ka dobrovoljnom odricanju Srbije od dela vlastite teritorije, a da se zauzvrat ništa s druge strane ne može i neće dobiti. O kakvom „uspehu“ priča predsednik srpske vlade i čemu se on raduje? Nije „puno“, nego je „sveobuhvatno“ – nije šija nego je vrat! Srpska vlast bi konačno morala da shvati da u Evropskoj uniji nema jasne budućnosti, nema sreće, nema blagostanja. Nije to Dembelija – nema Dembelije! Bolji život moraš sam sebi doneti vlastitim radom. Članice Evropske unije, primećujemo, sve se više upetljavaju u onu mrežu nezasite pohlepe, koje su svojevremeno razapele. Srbija će odonud teško ikada išta korisno da dobije, baš kao što, kako vidimo, ništa ne dobija ni Ukrajina.
P. Petrović
Mora čovek da priča da je postigao uspeh. Pa šta bi s njim bilo ako bi pričaoistinu