Danas svedočimo sazrevanju jedne generacije. Taj proces će biti uspešno dovršen onda kada politička uobrazilja omladine proizvede vlastite forme samoorganizovanja, a program delovanja i simbole nadoveže na najbolje nacionalno-oslobodilačke tradicije
Mnogi se slažu u vezi s tvrdnjom da se nalazimo usred svetskog rata. Ta saglasnost nestaje kada se postavi pitanje o početku sukoba, o istorijskom događaju koji je označio prelazak iz krize u stanje otvorenog neprijateljstva. Ono što pak izostaje jeste određenje karaktera tog rata.
Nacionalni antagonizmi danas imaju sekundarni značaj ako se samo uporede s oštrinom političkih suprotnosti. U toku je svetski građanski rat. Istorija poslednja dva veka može se nazvati istorijom svetskog građanskog rata. Jaz između dva vrednosno nespojiva univerzuma produbio se u vreme korona-diktature. Borba protiv liberalne kuge najzad je prekoračila granice nacionalnih država.
Na teritoriji bivše Ukrajine nisu se sukobila dva naroda, već dve unutrašnje tendencije ruske povesti. Ishod tog sukoba odlučiće o tome da li Rusija ima snage za to da bude poslednje vitalno središte malaksale Evrope. Nepokolebljiva volja za samopotvrđivanjem ovog naroda sama po sebi uznemirava grobljansku tišinu staračkog doma u koji se pretvorila zapadna Evropa.
Nacije-starice okupljene u uniji dementnih više nisu u stanju da razgovetno artikulišu vlastito htenje. Zluradost pred ovim beskrajno tužnim prizorom obično je varvarstvo. Za svaku bolest koju je proizvela, Evropa je ponudila i lek. U groznom neznanju boravi onaj ko nju poznaje samo po lomačama i bajonetima, ali ne i po kontrapunktu, gotičkim svodovima, geometrijskoj perspektivi, eksperimentalnoj metodi, romanu i mnogim drugim delima duha.
Istočno krilo Evrope, doduše, pokazuje znakove života, ali samo zahvaljujući činjenici što ga je sovjetska Rusija decenijama štitila od liberalizma koji je vrsta nekroze u telima zapadnih naroda. Kao što Ukrajina predstavlja realizaciju jedne od unutrašnjih tendencija sâme Rusije, tako i Amerika predstavlja radikalizaciju imanentne tendencije istorije zapadne Evrope.
Promena paradigme
Planetarno interesovanje za ishod američkih izbora čini očiglednim da se tu više ne radi o beznačajnoj smeni garnitura. Dogodila se promena vladajuće paradigme. Predsednik Sjedinjenih Država više nije maneken ništavila, promoter „ljudskih prava”, prvi činovnik preglomazne administracije lišen svojstava narodnog vođe.
Kada se dovoljno razjasni pojam čoveka koji leži u pozadini izraza „ljudska prava” postaje očigledno da je tu reč o razgoropađenoj mizantropiji koja je dobila oblik političke metodologije. Fridrih Niče je u svoje vreme upozoravao na opasnost od „demokratizacije prava genija”. [1]
Reč „genije” treba oljuštiti od svake pretencioznosti. Genije je ime za ostvarenje punog obima mogućnosti koje pripadaju čoveku kao čoveku. Jednom bi trebalo ponovo ohrabriti čoveka da stupi u slobodan prostor vlastitih mogućnosti. Liberalni svetski poredak zauzdava ličnost, postavlja pred čoveka bezbrojne zabrane na putu radikalne samofinalizacije, ograničava njegovu volju birokratskim sankcijama, ali iznad svega preti mu svojim najopakijim čudovištem – moralizmom rulje.

„Individualnost”, „autentičnost”, „kreativnost”, „subverzivnost” – tim rečima se danas laska rulji. Vlast liberala se u najvećoj meri oslanja na rulju. Rulja ne predstavlja većinu. Ona predstavlja uvek i samo volju svog gospodara. Rulja nikad nije narod. Rulja je jednako neprijatelj naroda koliko i genija koji je istovremeno najbolji plod naroda i njegova najveća žrtva.
Korona-diktatura označila je ulazak u novu fazu vladavine rulje i obelodanila temeljne karakteristike određujućeg sukoba ovog veka. Naša nevolja je u tome što raspoloživi nazivi ne odgovaraju silama koje su oslobođene. Možemo da se služimo jedino privremenim određenjima sve dok lik onoga što dolazi ne dobije jasne istorijske konture.
Dogodila se promena vladajuće paradigme. Predsednik SAD više nije maneken ništavila, promoter „ljudskih prava”, prvi činovnik preglomazne administracije lišen svojstava narodnog vođe
Pandemijska psihotična epizoda je, zahvaljujući tehnološkom posredovanju, proizvela planetarni model ponašanja koji podražavaju stanovnici zemalja tradicionalno sklonih da sebe smatraju odabirom čovečanstva. Tako je na istorijsku scenu stupio bezlični vakcinisani denuncijant s hirurškom maskom. Svoje digitalno sopstvo stilizovao je zastavom u duginim bojama.
Ova ovca ne pase da bi proizvela vunu i mleko, ona pase samo zato da bi povraćala i time pokazala gospodaru koliko se najela.[2] Gospodar voli svoje pobunjene ovce, jer one nikada ne nasrću na njega, one besne isključivo na pastira koji ih vodi, kao i na pse koji ih čuvaju. Gospodaru više ne trebaju pastiri i psi čuvari. Između njega i stada ukinuti su svi posrednici.
Sladunjave fraze
Potkazivač bližnjeg svog strastveno se odaje uverenjima o raznoraznim aktuelnostima, ali je nepoverljiv prema mišljenju, vrsti unutrašnjeg delanja koja ugrožava sve ono što mu je prisno. On nikada ne dospeva do pojedinačnih stavova jer bi se time opasno približio putevima konkretnog mišljenja.
U svojim uverenjima on se obreo bez ličnog izbora, a ta uverenja, po svojoj međuzavisnosti, nalikuju na sistem, iako su daleko neposrednija i protivrečnija od svakog sistema. Predteorijski sistem stavova koji se usvaja u celini i bez ispitivanja jeste vladajući svetonazor.
Obična svest ga nikad ne prepoznaje kao sistem ili svetonazor, već kao nešto prirodno, normalno, spontano. Tako nastaje sledeći niz: hirurška maska, vakcina, represivni patrijarhat, trudni muškarci, zelena tranzicija, levičarski sentimentalizam, performans art, Tramp je fašista, Putin je Hitler, pravna država, hrišćanstvo je mračnjaštvo, toksična muževnost, uređeno društvo, Nemačka, finski model, održivi razvoj…

Kome je stalo da bude primljen u društvo urbanih selebritija najpre mora da postane spretan s opštim mestima i sladunjavim frazama koje pripadaju osiromašenom vokabularu rulje i njenim prvacima.
Od slovenačkog filozofa Petera Klepeca sam pre više od 15 godina saznao za izraz pank-kapitalizam. Generacijski gledano, bumeri su prvo pokolenje pank-kapitalista. Oni su poznati po pobunjeničkom stilu života i frazeologiji revolucije kojim nisu proizveli manje, nego više kapitalizma.
Potkazivač bližnjeg svog strastveno se odaje uverenjima o raznoraznim aktuelnostima, ali je nepoverljiv prema mišljenju
Zatim su milenijalci, sa svojim ludim doživljajima, glupim putovanjima oko sveta i žurkama bez kraja, ispisali svoje kratko i beznačajno poglavlje u evoluciji pank-kapitalizma. S njima je najzad ukinuta suprotnost radno – slobodno vreme.
Milenijalci su gospodara uveli u spavaće sobe i poveli ga sa sobom na godišnje odmore. Nova generacija zapadne omladine najzad pokazuje spremnost da formira prve tačke otpora. U odnosu na 2020. godinu, Tramp je značajno poboljšao rezultat među biračima starosti od 18 do 29 godina. Preko 30 odsto mladih je na nedavnim pokrajinskim izborima u Nemačkoj glasalo za desničarsku Alternativu. Pred našim očima stasava pokolenje pank-konzervativaca. Šta se za to vreme događa u Srbiji?
Srpski slučaj
Srbija je zanimljivo parče fronta u svetskom građanskom ratu i to ne samo zbog specifičnosti svoje istorije i geografije. Naravno, ne sme se gubiti iz vida fakt da je Srbija zemlja koja je iskusila građanski rat, a to iskustvo je nalik na bolest koja se nikada ne izleči da kraja, već ostaje pritajeno nastanjena u organizmu, i pod nepovoljnim okolnostima, iz hronične može preći u akutnu fazu.
Baš kao i druge evropske nacije, i Srbija je bolesnik. Ovdašnje bolesti, doduše, imaju svoje osobenosti. Kod nas migranti iz muslimanskih zemalja ne vitlaju noževima po ulicama i ne gaze automobilima prolaznike na trotoarima. Dečaci u školama još uvek ne smeju da vrše nuždu u ženskim toaletima, a oni koji se zgražavaju zbog progresivnih zapadnjačkih praksi ne bivaju pozivani na hitna saslušanja kod psihologa i direktora.
To uopšte nisu male stvari. Ljudi zdravlje cene po pravilu tek onda kada ga izgube. Pa ipak, i mi imamo američku vojnu bazu na svojoj teritoriji. I kod nas se svake godine održava Prajd, taj bizarni bal neokolonijalnih gospodara i njihovih lakeja. Srbija takođe ima prilično liberalan Ustav koji je definiše kao tipičnu evropsku republiku.

Na izbore se u Srbiji izlazi često i približno polovina njenih stanovnika ispoljava neobičnu ostrašćenost tim povodom. Povišena osećanja pre i posle izbora nisu u skladu s faktičkim stanjem stvari. Srbija je republika lišena suvereniteta.
Možete glasati kako vam drago i koliko god hoćete, na kraju će vlast svakako formirati ambasade kvinte i međunarodni krupni kapital. Nije sporno da Rusija i Kina imaju uticaj. Ali uticaj je jedno, a okupacija nešto sasvim drugo. Srbija je okupirana.
Naravno da ne mislim na staromodnu vojnu okupaciju, premda ni ta nije isključena u budućnosti. Srbija je, pre svega, mentalno okupirana zemlja. Nedostatak suvereniteta ne može se nadoknaditi prekomernim i neprikladnim isticanjem državnih simbola i pevanjem himni. Ni sportski uspesi na međunarodnim smotrama tu ne pomažu.
Studentska pobuna
U takvoj Srbiji lišenoj suvereniteta s vremena na vreme dolazi do smene vladajućih kartela. Kao po nekom nepisanom zakonu, u prvih nekoliko godina nakon promene garniture dolazi do najtežih povreda nacionalnog suvereniteta. Gospodaru koji te je doveo na vlast moraš brzo da dokažeš da si spreman da ustupiš više od svojih prethodnika ako hoćeš da opstaneš.
Miroljubiva smena vlasti ovde je anomalija. Obično se ide na opciju „daj da im se kotrljaju glave po ulicama”. Na vidiku je kraj jednog ciklusa. Unapred potcenjena, generacija Zed je sve iznenadila ispoljivši snažno zanimanje za probleme zajednice.
Za razliku od narcisoidnih ali bezopasnih milenijalaca kod kojih je svako gledao svoja posla i malo mario za pitanja od opšteg značaja (izuzetak je rainbow nacionalizam, jedina tema koja kod njih izaziva predvidljivu i dosadnu razdražljivost), zumeri su smelo ušli u političku arenu i izložili sebe opasnostima koje za sobom povlači javni život.
Studentska hrabrost i istrajnost pred siledžijama nadahnula je odavno potonule stanovnike Srbije. Više se ne može reći da Srbi imaju vlast kakvu zaslužuju jer omladinski prezir prema bezakonju i zločinačkoj korupciji dokazuje da ipak nismo samo skup ovaca koje slučajno pasu na istoj livadi, već nešto više od toga, politička zajednica.

Ali kao što se uzržavamo od besa tako se uzdržavamo i od oduševljenja. Štaviše, zabrinuti smo zbog eksplozije mržnje i nesposobnosti vrednosno posvađanih elemenata u Srbiji da stupe u dijalog. Vrsta ogranizacije koja je nekritički preuzeta iz ekstremno levog registra (plenumi) udružena s liberalnom retorikom („blokada nije politička”) u najmanju ruku izaziva nepoverenje. Deluje kao da se omladina u Srbiji svrstala na pogrešnu, gubitničku stranu u svetskom građanskom ratu koji grabi ka svojoj kulminaciji.
Čak i ako jedna liberalna garnitura na vlasti smeni drugu, još uvek neće biti kasno za to da patriotske snage među studentima preuzmu organizaciju, simbole i ton kolektivnih poduhvata. Svedočimo sazrevanju jedne generacije. Taj proces će biti uspešno dovršen onda kada politička uobrazilja omladine proizvede vlastite forme samoorganizovanja, a program delovanja i simbole nadoveže na najbolje nacionalno-oslobodilačke tradicije.
Potrebna nam je miroljubiva resuverenizacija koja će sve oblasti zajedničkog života izlečiti od mentalne okupacije, bezakonja i kriminala
Ne treba nam još jedna, potencijalno nasilna, liberalna revolucija čiji bi ishod bio dalje komadanje zemlje, kao i represalije nad neistomišljenicima koju bi sprovodila nvo-klika potpuno lišena demokratskog legitimiteta. Potrebna nam je miroljubiva resuverenizacija koja će sve oblasti zajedničkog života izlečiti od mentalne okupacije, bezakonja i kriminala.
Ako sadašnja previranja dovedu do sloma žilave i nažalost rasprostranjene iluzije, a to je iluzija da je Srpska napredna stranka patriotska organizacija – biće učinjena velika stvar.
Međutim, ukoliko paraziti iz donjeg stomaka liberalnih krugova ponovo napadnu telo nacije s pozicija moći, ispostaviće se da smo narod koga Kairos, božanstvo trenutka, uporno zaobilazi. Nepravovremenost ovakvog razvoja događaja bi po svojoj tragičnoj promašenosti mogla samo da se uporedi s onim nesretnim jurišom na Vukovar s petokrakama na kapama, posle pada Berlinskog zida.
autor:Filip Grbić je književnik i filozof. Ekskluzivno za Novi Standard.