Svi mogu da mi pljunu pod prozor, ovo ima samo moj Beograd

2
1420

Kad je ovakav dan, vrati me u isti od pre nekoliko godina kad sam sedela u bašti kafića u jednoj uličici kod Kalenića, a napolju pljušti i mirišu lipa i razne krošnje, i mrtva tišina na ulici, konobar pustio neku laganicu, ja pijem nes i čitam „Za kim zvono zvoni“.

Volim Beograd zato što samo ovde ima da se zaceniš od smeha i uđeš u pekaru i ne možeš da izgovoriš šta hoćeš, a pekarka ti kaže: „Neka, neka, samo se vi smejte, bolje nego da plačete.“

A zacenila sam se kad je Dule Nedeljković izvalio: „Danas je 25 godina otkako su našli telo Kurta Kobejna. On je dva dana ranije razneo sebi glavu puškom u garaži, a pošto je garažni bend, nikome dva dana nije palo na pamet da ga traži.“ I evo, opet se smejem, sad će da dođu da me utišavaju.

Mislim da samo u Beogradu ima da ostaneš bez goriva nasred ulice, i da te puste u rikverc u suprotnom smeru da stigneš do pumpe, i da pumpadžije zatvore radnju da bi te odgurali do creva za točenje, i da se niko iz reda za benzin ne buni, nego da izađu da pomognu i još te zezaju što te muž pušta bez goriva. Zato volim Beograd.

Volim Beograd jer samo ovde ima da pljušti kiša kad si neraspoložen, a vazduh ti ipak miriše na sveže i čuješ ptičice.

Volim Beograd zato što samo ovde veče pod snegom izgleda kao kadar iz „Doktora Živaga“ i prosto zaboraviš na poledicu i lenje gradske vlasti koje papreno plaćaš da ti bude očišćena ulica.

Volim što živim u Beogradu jer samo ovde ima da kreneš u rikverc da isparkiraš, a ovaj iza tebe te blokirao i brblja u telefon, i ti već živčaniš, a tip u kolima pored tebe otvori prozor i kaže: „Samo nagazi pun, smotaj udesno i izašla si.“

Da Vas podsetimo:  Ista meta, isto odstojanje - Beograd na vodi, Zrenjanin bez vode

Volim što živim u Beogradu jer ovde kad zoveš komšiju da mu kažeš da si ga zagradila kolima i da te zove ako izlazi, javi se njegova žena i kaže: „Ma ne, kakvi, mi ta kola palimo samo leti kad idemo na plac da pečemo paprike i da kuvamo paradajz, a da znaš da sam se i ja razbolela, imam upalu leve plućne maramice, antibiotik su mi dali, a i Mihajlo (unuk) mi je tu, evo hranim ga, a Milinko (komšija kog sam zvala) ode do prodavnice, jesu ti ozdravila ona dvojica, a i ti si mi nešto promukla, je l’ si dobro, dušo, treba li ti nešto? Samo zovi ako treba, ajde ćao.“

Volim što živim u Beogradu jer samo ovde ima da zoveš Dom zdravlja da zakažeš sistematski i da ti popune karton za dete. Kaže sestra sa šaltera, ne radi njegova lekarka, može kod drugog nekog, samo kad? Kažem opušteno: „U ponedeljak.“ „Uffff“, kaže ona kroz kiseli osmeh, „gde nađoste ponedeljak, tad je najveća gužva.“ „Jaaaao znate šta, mi smo na putu, ja sam morala da promenim termin za godišnji, ako ne može ponedeljak, dajte u utorak, samo da iskoristim da ga vodim dok ne radim.“ „Ko je rekao da ne može? Čekajte samo sekund.“ Čuje se neko krčanje, lupkanje i šuškanje. „Evo me“, kaže, „malo sam istumbala raspored. Hoćete u 14:30 ili u 15:30?“ „Još mogu da biram???“ „Pa možete, kažem vam da sam istumbala raspored. Nećete valjda da trčite na posao kad vam dete kreće u vrtić!“ „Vi ste srce!“, izleti mi.

Volim što živim u Beogradu jer samo ovde ima da zvoniš komšiji u ponoć i da žickaš kafu za ujutru, a on ti da punu teglu „za slučaj da sutra zaboraviš da kupiš pa da imaš i za prekosutra“.

Da Vas podsetimo:  Srbija, država koja to odavno nije i kako da je ponovo uspostavimo

Klinac na pešačkom stavio sluške u uši i klati se u ritmu, strpljivo čeka da se neko iz kilometarske kolone smiluje da ga propusti. Ja sam, naravno, taj neko jer sam izuzetno lepo vaspitana i držim do bontona. Njegov osmeh i mahanje koje sam dobila su garantovano najlepši prizor koji ću danas videti, ako izumemo Kseniju i Marijanu sa kojima ću tačno u podne piti kafu.

Volim Beograd zato što samo ovde ima da, kad ustaneš sa glavoboljom i zapušenim nosom unapred nadrndana, čuješ komšiju koji pije kafu na terasi: „Bog te je.. što je lepo vreme.“

Volim Beograd jer samo ovde ima da, kad žickaš upaljač za susednim stolom, taj kaže: Ma evo ti, zadrži, imam ja još jedan.

U mojoj zgradi živi socrealizam, školski primer. Radnička klasa izgubljena u prevodu. Svi gledaju tuđa posla, a svoja uglavnom ne, i svi sve znaju o svakome u kraju. Što je super, jer me juče teta Emilija iz prizemlja spasila običnom kesicom supe dok sam kući nosila ispovraćano dete pod temperaturom i nije bilo šanse da šipčim u prodavnicu. A danas me je teta Milijana zvala da mi da glavicu kupusa da pravim deci podvarak. Komšije sa sprata su mi kao rod rođeni i + su im deca divno vaspitana. Željko taksista sa desetog mi našao povoljnu kombinaciju da sredim ulubljenu stranu kola. Pozajmljuju ti ulje, kafu i prašak za veš kad se setiš u ponoć da kuvaš i pereš. Čuvaš im ključeve od stana i pokislu decu koja su isti taj ključ zaboravila da ponesu. Uskočiš kad treba za uložak, daju ti mast za opekotine kad ti dete zalepi prst na ringlu. Drže ti vrata lifta dok kasniš ujutru i ne znaš gde ti je druga cipela. Pričuvaju ti decu kad si na ivici živaca da natenane popiješ kafu i popušiš pljugu. Dolete da ti cede vodu iz stana kad napraviš poplavu. Najmanje što mogu za njih da uradim je da napišem ovo i da naučim moje klince da im kažu „Dobar dan“ i „Hvala“.

Da Vas podsetimo:  Čime je Borka Pavićević zaslužila svoj trg?

Izvor: Noizz.rs

2 KOMENTARA

  1. Divno, u Beogradu imas bas sve sto ovdje na severu evrope ne mozes ni da sanja.
    I snove ti razbije udaranje olujnog vetra sa atlanskog oceana posto zivim bas uz ocean.
    O tome da mi komsije posude teglu kave ili da nazicam cigaretu, (sreca pa ne pusim), mogu samo da sanjam.
    Ovdje cak kad te pozovu u goste gledaju, ako si doneo flasu alkoholnog pica dobije uz rucak pivo ili vino ako nisi onda pijes vodu ili colu.

    • Zaboravili sta da kazete da kad vam komsinica udje u kucu prvo otklopi serpu na sporetu i zapita vas “ A sta smo lepo danas kuvali “ ( u Beogradu i siroj okolini ).

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime