Tačno u četiri ujutru

0
219

 

U srećna, stara vremena, prošla su uvek srećna, tuče su bile uobičajene pojave. Dođeš na igranku, malo doteran i napirlitan, i odmah nekome smetaš. Ne prođe mnogo dok ti priđe neki krupniji momak, s povećom pratnjom obožavalaca za sobom, i počne da te vređa. Ili jednostavno zalepi ti šamarčinu. E, sada, ako si kuražan, lupiš i ti njemu šamar, a može i pesnica u glavu. Počinje tuča. Obično pobedi izazivač. Po pravilu, to je glavna faca u kraju. Ali, pad poraženog na zemlju, odnosno beton, znači kraj borbe. Pobednik sa svojom svitom odlazi na jednu stranu, poraženi polako ustaje, neretko uz pomoć drugara ili devojke, i izlazi iz dvorane. Međutim, i pored batina porastao je u očima publike. Posle toga niko ga više neće pipnuti na igranci.

Nije bilo šutiranja bačenog na zemlju, nije bilo udaraca motkom u pomrčini, ubadanja nožem, sasipanja revolverskih hitaca u leđa, a o bombama bačenim u dvorište kuće ili lokal žrtve nije se moglo ni pomisliti. U ono vreme bomba se mogla videti samo u vojsci.

Da, da, bilo je to viteško vreme. Pesnice su bile glavno oružje. Dvoboji pesnicama su mogli biti i zakazani. Kao u srednjem veku. Samo što su u ovim dvobojima čast, dostojanstvo i fizička snaga i veština bile na vrhu lestvice. I nije bilo mrtvih u tuči. Makar u većini slučajeva!

Te stare generacije odrastale su uz vestern filmove i stripove s tematikom „Divljeg zapada“. I jedni i drugi su upravo negovali vrednosti poput poštenja, hrabrosti, čestitosti i pravičnosti. Obično usamljeni junak suprotstavlja se gomili loših likova. Po pravilu su to ubice i razbojnici. Naravno, muževan, impozantan glumac u liku Džona Vejna, Gari Kupera ili Berta Lankestera pobedi i pobije sve negativce. To jest, Teks Viler, Zagor Te Nej, odnosno Vajat Erp i Dok Holidej. I svi srećni potom, mada će revoltirani, zgroženi šerif, zbog toga što mu niko nije pružio pomoć u gradu protiv nemilosrdnih ubica, baciti šerifsku značku u prašinu i ne osvrnuvši se napustiti grad. S voljenom devojkom, razume se.

Da Vas podsetimo:  LITIJUM NAŠ NASUŠNI! Šta treba da znate o eksploataciji litijuma, a krije se od vas

Potom se omladina počela vaspitavati na filmovima s tematikom prohibicije i velike ekonomske krize. Za razliku od kaubojskih filmova, u ovim gangsterskim ubijalo se pištoljima, mitraljezima, protivnici palili flašama benzina. Takozvanim „Molotovljevim koktelima“. Više niko nikoga nije pozivao na dvoboj revolverima, već su konkurente sačekivali na ulici, ubijali ih u punim lokalima, čak u kućama. Iznenada, mučki, podlo… Čuvena je scena iz jednog filma kada legendarni bandit Al Kapone ubija čoveka bejzbol palicom za stolom, s leđa, i pred dvadesetak unezvernih bandita sličnih sebi. Na tim uzorima odrasle su generacije omladine s našeg prostora. Tako da su tekovine američke kulture duboko ukorenjene u srpsko društvo. Kako kod običnog puka, ali ništa manje ni kod političke, odnosno kulturne elite!

Svojevremeno je jedan večiti političar, ratnik, intelektualac i branilac Srpstva pretukao političkog protivnika, inače advokata, u studiju televizije. Dva politička autsajdera, koji nekim čudom bivaju prirepci vlasti, takođe su u više navrata premlaćivali svoje političke neistomišljenike. I nikom ništa. Nikada im dlaka s glave nije falila zbog toga, iako su tukli ljude u ne baš fer i poštenoj borbi. Nipošto. Ova praksa se polako ali sigurno proširila i na ostale društvene slojeve. Ne malo glumaca, sportista, pevača, zna da podigne ruku ili nogu na svog stvarnog ili imaginarnog neprijatelja. Često i samo na slučajnog prolaznika, taksistu, možda gosta za susednim stolom. Može mu se. Dovoljno je da si poznata „faca“. Da si neko i nešto. Makar u svojoj glavi, oštećenoj obilnim i dugotrajnim dozama alkohola i opijata. Takvima je sve dozvoljeno.

Ipak, nedavna tuča glumca i reditelja Dragana Bjelogrlića i reditelja Predraga Antonijevića u niškom hotelu, u vreme filmskih susreta, u mnogome odudara od svega napred izrečenog. Pre svega, nije baš tuča u pitanju. Bjelogrlić je udarao Antonijevića iznenada, podlo i mučki u glavu. Prišao čoveku iz mrtvog ugla, tako da nije ni mogao biti opažen, i čoveku koji sedi na stolici u cik zore sasuo pesnice u glavu. Nastavio i posle pada Antonijevića na pod. Sve dok ga prisutni nisu silom odvojili od pretučenog reditelja!

Da Vas podsetimo:  Srpsko pravo i nemačka čizma

Sukob, izgleda, datira od ranije. Sada nije ni važno da li zbog toga što je Bjelogrlić nudio mito Antonijeviću, ako pomogne oko dobijanja novca za jedan raniji film ( po rečima Gage Antonijevića), ili zbog filma „Dara iz Jasenovca (snimio je Antonijević, kao prvi film za 75 godina o stradanju u najzloglasnijem srpskom stratištu), važnije je šta je snimak divljačkog napada u Nišu poručio mlađim filmofilima. Daroviti i uspešni glumac, reditelj i javna ličnost (Bjelogrlić) može slobodno, mirno i bez griže savesti da pretuče takođe uspešnog i priznatog reditelja i scenaristu (Antonijević). Doduše, uhapsili su napasnika i zadržali ga 48 sati u pritvoru, ali pošto je priznao delo, koje je putem snimka s kamere u hotelu videlo nekoliko miliona ljudi, i pokajao se zbog istog, svakako iz dubine duše, pustili ga da se brani sa slobode. Šta će tek biti kada ovaj ili slični izudara nekoga ko je običan srpski građanin? Radnik, seljak ili pripadnik poštene inteligencije? O nepoštenoj inteligenciji da i ne pomišljamo!

Bjelogrlić je svakao ostvaren filmski radnik. Znam to od ranije. Od pre desetak godina. Pratio sam njegov rad. Sve dok se nije slikao s Jovom Divjakom u Sarajevu. Kao Divjak mu je prijatelj. Srpski general na službi kod Alije Izetbegovića! Otada ne gledam filmove i pozorišne predstave ni onog drugog glumca, što je obukao majicu s likom Jovana Divjaka. Kao neko mu je podmetnuo. Prestao sam da gledam i filmove srpskih glumačkih velikana što su glumili u filmskoj splačini izvesne Anđeline Džoli. Neće mi ih stomak. Gade mi se. Pogledaću ih tek onda kada neki hrvatski ili bosanski glumac (Bošnjak po nacionalnosti) bude glumio ustaškog koljača ili mudžahedina u poslednjem ratu. Znači, nikad. Oni se time ne bave.

Da Vas podsetimo:  ŠTA ĆE VAM BESPLATNI UDŽBENICI? DOBILI STE KEBU I STADION?!

Današnji srpski glumci, naprotiv, svoju veličinu upravo iskazuju kao ubice i silovatelji nedužnih Hrvatica i Bošnjakinja. Zato radije odgledam neki stariji film. Jedan Pavle Vujisić, Bata Stojković ili Bata Živojinović nikada ne bi prihvatili takve uloge. Šta li bi Pavle Vujisić odgovorio onoj Anđelini (kakav apsurd od imena) da mu je ponudila glavnu ulogu u svojoj debitantskoj bljuvotini? Taman posla da prihvati. Čovek je imao dostojanstvo, stav, karakter. Drugi su za takve uloge!

Vratimo se mi ranijoj temi. Tući čoveka koji sedi, koji razgovara s ljudima za stolom, koji to ni najmanje ne očekuje, niti je časno niti junački. Branioci lika i dela napasnika nalaze olakšavajuću okolnost u tome što je on opozicija režimu, a pretučeni reditelj navodno miljenik tog omraženog režima! Njima je to dovoljno. Brane ga isti oni što brane Đukanovića od Srpske crkve, što bi priznali nezavisno Kosovo, isti oni što u Srbima vide najgori narod u Evropi. Jedino im se ne gade privilegije od strane srpske države koje nemilice uživaju. Neki čak i predaju na fakultetu. Vaspitavaju omladinu po svojim merilima!

O srpskoj vlasti malo toga lepog mogu reći. Sebe smatram opozicijom ovoj neuspešnoj i štetočinskoj garnituri. Voleo bih da je opozicija brojnija, jača i bolja od onih na vlasti. Međutim, to što je neko stvarni ili umišljeni protivnik vlasti, ne daje mu za pravo da tuče nemoćne i nebranjene. Uostalom, opozicija je šarolika i brojna. Protiv srpske vlasti su Sulejman Ugljanin, Ramuš Haradinaj, Milo Đukanović, Stipe Mesić, Vesna Pešić, Biserko,… Kao što ne želim da podarim glas na izborima Vučiću, Dačiću, Čedi Jovanoviću, Čanku, Šešelju ili Vuku Draškoviću, isto tako se gnušam da kao upavljačku elitu u Srbiji ugledam Ugljanina, Bjelogrlića, Sergeja Trifunovića…

autor:Miodrag Tasić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime