Tarararara tarararara tarararara

Desilo se ono što je moralo da se desi. U zemlji – pardon: entitetu – u kojoj struja ne poskupljuje iako su računi veći i u kojoj penzije ne kasne nego su prolongirane sasvim je razumljivo da se od referenduma ne odustaje iako se on suspenduje.

Zašto se suspenduje? Zavisi koga pitate. Ako pitate Dodika, suspenduje se zato što su opozicionari potučernjačke kukavice. Ukoliko pitate srpsku vlast na bh. nivou, suspenduje se zato što je Dodik prećerao u računu. Šta zna dijete šta je referendum?

Nedavni Vukotin neoprezni skupštinski komentar tako se ukazao kao savršena definicija polupolitičkog života na ovih 49 odsto teritorije BiH, mada nešto bolje nije ni u onih 51 odsto. Od tolikih količina priča i obećanja umorio bi se i cijeli kontinent, a da neće jedna prostoproširena farma u kojoj glavni urednik informativnog programa javnog servisa više brine za prešjednika nego za novinare koji se kod njegovog omiljenog državnika novog kova provode kao suprasna krmača u centru Teherana.

Referendumska strka pokazala je da i Dodik može popiti koji direkt u meču u kojem njegov protivnik dolazi iz nižeg ranga takmičenja. Vjerujem da udarac koji je prošao i nije bio toliko snažan i kvalitetan koliko je slabašan bio Dodikov gard. Predsjednik se ljulja kao da je na splavu, ali malo je vjerovatno da će opozicionoj velter kategoriji ovo biti dovoljno. Za nokaut svakako neće, a i bodovanje nije na njihovoj strani. Zašto? Zato što Dodik zna sa narodom i strankom, a oni tek treba da nauče to.

Prvi redovi Saveza za promjene i dalje misle da se u politici može nešto čestito i iskreno. Možda i može, ali ne može ovdje i svi mi manje ili više znamo zašto ne može. Ja sam o tome, kao i moje kolege, pisao bezbroj puta, vi ste se tome smijali ili ste to sa gorčinom bivšeg ratnika sve prezirali. Zabavna su ta insistiranja opozicije na Ustavu i zakonu; zabavna su jer ničemu ne vode, ali je to linija manjeg otpora i bolje tom stazom koja je dobro utabana nego nesigurnim puteljkom iza koga se možda kriju dvori Jovanovi, a možda i polupolitička deponija na kojoj su nestali toliki naivni i nevini.

U danu kada je Dodik pozvao Šnjegotu da podnese ostavku organizovane su tri konferencije za novinare: prvo je govorio Čava, za njim Borenović, potom Govedarica. Prvi u prostorijama svoje stranke, drugi ispred skupštine, treći u krugu Čajaveca. Da li je moguće da nikome nije palo na opozicionu pamet da konferenciju održe zajedno? Pogotovo što su sve tri održane unutar jednoga sata? Ranije toga dana Dodik je uručio katil-ferman glavnom revizoru sa bulumentom SNSD-a koja se nalazila iza njega i koja je jasno poručila ko je glavni baja u selu. Toliko na temu stranke.

Narod će još lakše osvojiti. Mahneš malo parolama za koje znaš da prolaze i u koje ne moraš nužno da vjeruješ, a potom harmonikašu daš dvjesto maraka ili sto ojra. Onda pošalješ Ciganče da isto traži i od čestitog Vukote koji nikako da uhaviza da je politika rat, a svi znamo šta je u ratu dozvoljeno. Dodik svoje susrete sa narodom odrađuje kao savršenu tezgu. Kao Šerbedžija u dvorani „Obilićevo“, kao Lane Gutović na ljetnoj pozornici Kastela. Nema pogrešnog koraka, nema suvišne riječi.

Nedavno je završen još jedan „Kočićev zbor“. Lutao sam među tezgama, pričao malo sa radnicima, tražio bakove u obližnoj borovoj šumi, a onda je – i bakove i Kolju Mićevića – pomeo Dodik. Prvo je za jednim šankom popio pivo – i to točenu u plastičnoj časi – a potom je pao pod šator gdje je zakitio harmoniku, brecnuo se na novinare koji su to slikali i zapjevao ono što Dodik uvijek pjeva u takvm prilikama. Bio je van ritma, bio je van melodije, bio je van svega, ali je raja pjevala s njim, dok je harmonikaš pokušavao da ga stigne i popravi. Jebo te led, pomislio sam, pa njemu niko ne smije, ne želi i neće da kaže da ne umije da pjeva! Kako će mu bilo ko reći da ne zna da vodi državu? Pardon – entitet.

Goran Dakić

bigportal.ba