Prijateljski upozoravajući srpsko društvo, o tome kakva mu je budućnost ako nastavi da se izgrađuje, oslanjajući se na elite ratnih profitera, špekulanta – svake vrste i, kvazi-intelektualca, Arčibald Rajs je u svojoj knjizi – „Čujte Srbi“, između ostalog, napisao: „A Pašićevo okruženje?! Ljudi siromašna duha, ali korumpirani. Profiteri i mutivode kojim je dozvoljavao da se bogate pod uslovom da služe njegovim interesima.“ Slično njemu, upozoravao je i Nikolaj Velimirović, moleći Srbe da promijene način i odnos prema državi. – Možda i više od samog okupatora (Rimljana), Judejci su mrzili pripadnike svog naroda koji su sarađivali sa okupatorom – davno, davo su rekli Matej, Marko i Luka.
Visoka politika, neznanje i 500.000 Arapa
Skrećući pažnju sa sumorne stvarnosti u Srpskoj, stvorene vlastitim kriminalom, vladajući političari koriste neodgovorne, nediplomatske i, iznad svega, opasne izjave, kao što je ona objavljena u hiljadama medija i na desetine stranih jezika: u BiH dolaze Arapi. Adresirajući islamizaciju (ne i arabizaciju) BiH, bez jednog jedinog argumenta, Vladajući je s lakoćom izgovorio: dolazi ih 200 do 500 hiljada, ne znajući i ne mareći za činjenice ili, ne preispitijući ni elementarnu logiku svoje izjave. Ako se oslanjao na svoje savjetnike, onda je to tendeciozna izjava, usmjerena protiv 300 miliona nevinih pripadnika arapskog naroda. Glupo ili smišljeno; u prvoj rečenici: „…iz islamskog svijeta.“, a već u sledećoj: „…iz arapskog svijeta“. Izgleda, Odovorni je našao jedinu vezu između ova dva apstraktna prostora, u zajedničkoj im religiji. Iako, značenje „iz arapskog svijeta“, ne znači obavezno i pripadnost Islamu, ali to je već za Vladajućeg viša matematika. Nestrpljivo nastavljajući, Vladajući pominje Turke i Erdogana, miješajući religiju i etničku pripadnost; miješajući, Turke i Arape.
Zbog istine: Turci i Arapi, ne samo da pripadaju različitim etničkim grupama, nego i različitim rasama; prvi su mongoloidni Altajci; drugi, pripadaju semitskoj grupi naroda – grupi, kojoj pripadaju i Jevreji. Istina, o samoj islamizaciji i neo-otomanskim ambicijama Turske, postoji plan vladajuće AK partije Turske i o tome ćemo malo kasnije. Ali, važno je da nema ni jednog ozbiljnog analitičara koji će potvrditi da postoji plan „arabizacije“ BiH. Dozlaboga, nezrelo, neukusno i opasno, igrajući se velike politike i izlazeći iz lokalnih uhodanih okvira: privatizacije, izmišljenih javnih radova, autoputeva, luksuznih zgrada, koncesija… Predsjednik SNSD se, valjda, zato i ne snalazi u tako visokoj politici, tamo su neki drugi i naftni „uhodani okviri“?
Opasna i štetna politika
Izjava je jako opasna, postavljajući Srbe u ulogu glasnogovornika tri najagresivnije i povezane plitike: SAD, Izraela i Turske. Prve, zbog poznatog ratnog i okupatorskog iskustva; druge, zbog neprekidnog kreiranja kriza i problema na Srednjem istoku i; treće, zbog planova oživljavanja Otomanskog carstva. Za političara koji predstavlja trećinu, tako malog balkanskog naroda, to je i previše – voditi tako visoku politiku, ne poznavajući ni elementarne činjenice, vezane za globalne odnose, geopolitiku i istoriju drugih naroda. Zar Vladajući nije ništa naučio iz poslednjeg religijskog rata u BiH, kad je na njegov i isti način, zapadna propagandna mašinerija, „pljujući“, anatemisala cijeli jedan mali narod – Srbe?
S druge strane, „blateći“ Arape, kao nekoga, koga se treba plašiti; plašiti Srbe – Arapima, neće Srpskoj donijeti ničega dobrog. Plašiti ga narodom kome Zapad priređuje iste muke kao i Srbima i ostalim narodima koji nisu na „njegovoj liniji“; narodu, kome Zapad nikad ne dozvoljava da se ujedini; narodu, koji je pod stalnom torturom i pljačkom Zapada, posredno ili neposredno, uvijek imajući nad sobom Izrael kao najbližeg dežurnog policajca i kuvara kriza – nije ništa drugo, nego guranje prsta u oči tom prijateljskom narodu, i sve to zbog neznanja ili, zarad nekog i samo Vladajućem znanog, ličnog interesa.
Nikad u istoriji, sem za vrijeme Otomanskog carstva, dolazeći kao turski vojnici, Arapi nisu bili neprijatelji, ne samo srpskog, nego i svih slovenskih naroda. Kakva nam je neodgovorna policija, ti „opasni“ Arapi su nam mogli postaviti milion bombi – u svaki džep, kad bi to uopšte činili i kad bi shvatili imalo ozbiljno nebulozne izjave neodgovornih političara. A da i ne pominjemo politički gaf prije dvije-tri godine; težinu političke odgovornosti koju su prouzrokovale čestitke koje je presjednik RS, kao jedini zvaničnik na svijetu (čak nije ni Obama), uputio vladi Izraela, čestitajući joj uspješno bombardovanje palestinske djece.
U ime koga, zašto i za čiji račun kvariti odnose sa rijetkim preostalim prijateljima (s mnogim nas je Zapad zavadio, kao što čini i Arapima uz pomoć „malih“ ljudi), stvarajući od prijatelja neprijatelje, samo zbog malo prašine bačene u oči osiromašenom i gladnom narodu Srpske i BiH, zabavljaajući svjetsku javnost senzacionalnim izjavama? Zbog svega rečenog, možda bi bilo najbolje za zvaničnike RS i BiH, da se okrenu čišćenju vlastitog dvorišta, a visoku politiku ostave onim koji na nju mogu i uticati – moćnim svjetskim igračima! Takođe, važno je misliti na budućnost i ne biti na pogrešnoj strani! Kome ja to pričam?
Socijalni partneri
Priča, da će nam doći bijednici iz arapskog svijeta, mora da je ipak šala? Pa zar bi neko, iole normalan, htio doseliti u Srpsku i BiH? Nije nepoznato da ne postoji i da ne može biti neki narod siromašniji od naroda u Srpskoj. Osiromašen od stranaca – okupacijom; od domaćih – od mnogobrojnih i svih „demokratskih reformi“ i pljačke i, opterećen visokim javnim dugom i nezaposlenošću? Lično, meni bi laskalo – da bilo ko izabere Srpsku ili samu BiH za zemlju boljeg života, prosperitet i budućnost svoje porodice, ali takvi se ne javljaju.
Nažalost, neće nam niko doći, jer iz Srpske bježi i staro i mlado; svi, koji nisu na budžetu; svi, koji imaju šta ponuditi zapadnim robovlasnicima – tražeći način biološkog opstanka! Istina je, takođe, da postoji desetak „privrednika“ u Srpskoj, koji su znatno bogatiji od najbogatijih manjinskih su-vlasnika naftnih polja – Arapa, možda, i samih Rokfelerovih. Međutim, sve to ne umanjuje tragediju izazvanu navedenim činjenicama koje su proizvele siromaštvo u Srpskoj.
Zar narodu Srpske nije dovoljno prašine u očima, ubacivane 20 godina? Oči naroda su odavno pune suza! Gotovo da ne poznajem čovjeka kome se kosa ne diže na glavi na pomen raznih reformi, NVO, foruma, MMF, slučaja – Sejdić-Finci, strukturalne reforme, socijalnih partnera, brkatih ili drugačijih vođa NVO… Da li je Rajs predvidio i ovakve pojave, i ovake mentalne strukture političara, opisujući situaciju u Srbiji posle Prvog rata; Srbiju, sa ulicama punim prosjaka – ratnih invalida?
Ipak, dima ima
Prepostaviti je da je izvor priče o „500 hiljada Arapa“, ustvari, plan o obnavanju moći Otomanske imperije, vladajuće AK partije Turske, svaljujući svu krivicu na arapski svijet od strane osovine SAD-Izrael-Turska. Taj plan je podržan od SAD još prije nego što je AKP osvojila vlast u Turskoj, 2002. godine. Neki izvori kažu da su navodni razlozi zapadne podrške AK stranci, bili njen proklamovani umjereni sunitski, naspram arapskog plemenskog i iranskog šiitskog teokratskog islama. Od samog početka, plan SAD i Izraela bio je da, preko AK partije, Tursku suprostavi Iranu i Siriji, što je privremeno i uspjelo. Turska je dobila zadatak da oprema, stacionira, podrži i pomaže teroriste u borbi protiv Sirije. Nekada čvrste veze sa „Muslimanskom braćom“, počele su da se kidaju, otkao su ovi skinuti sa vlasti u Egiptu. Najavljana revizije ugovora iz 1916., po kojem su VB i Francuska podijelile otomanski dio arapskog svijeta, izgleda da će, takođe, pasti u vodu.
Osnivač Erdoganove stranke i nekad ministar, Abdulatif Sener, koji je 2008. došao u sukob sa njim, kaže da se Erdogen pretvara da se konfrontira Izraelu, dajući mu, čak i u vrijeme takozvanog diplomatskog bojkota Izraela, sve najvažnije poslove na javnim radovima. Erdogan je, početkom takozvanog „Arapskog proljeća“, uspio da se nametne Arapima kao njihov idol, simulirajući da ih štiti od Izraela. Tek je Sirijska kriza otkrila njergove stvarne namjere, ostavljajući ga bez prijatelja u regionu. Našavši se izolovan i ucijenjen od Zapada, posebno od Brisela, Erdogan je potražio pomoć od moćnog susjeda – Rusije, ali nema dokaza da se odrekao i plana o obnavljanju imperije. Prije dva dana, sastao se i sa Putinim, tražeći njegovu pomoć.
„Erdogen očito nastoji da muslimane u svijetu regrutuje kao obične vojnike, ne da se bore za Islam, nego za turske neo-otomanske ambicije“, piše Nikola Naser (Nicila Nasser) palestinski veteran, novinar i analitičar. Indijski profesor, Sriram Čaulia (Sreeram Chaulia), piše da je u Turskoj politici na djelu „puzeći skriveni plan, ideološki pokriven – Islamizmom, s ciljem obnove Otomanske Turske“. Evocirajući uspomene na slavu Otomanske Turske, ministar Ahmet Davotoglu je napisao da „kao i u XVI vijeku, Turska će ponovo učiniti Balkan, Kavkaz i Srednji istok dijelom svoje države – centrom svjetske političke moći“.
Na IV Kongresu Erdoganove AK vladajuće stranke, objavljen je plan „obnavljanja moći Otomanskih i Seldžučkih Turaka… hiljadugodišnjica pobjede nad Vizantijom – 2071., biće krajnji rok kad Turska mora dostići moć svojih predaka“. Eto, to bi bilo to, otprilike, u vezi priče o dolasku 500 hiljada Arapa u BiH.
I, da završim sa riječima proroka Isaija, s početka njegove knjige, gdje on kaže da je „teško grešnom narodu, narodu ogrezlom u prestupima, zločinačkom rodu i pokvarenim sinovima“.
Intermagazin / Milenko Višnjić blog
