Teze za raspravu o Srbima u naše vreme u domaćem i svetskom kontekstu

0
1107
Foto: printscreen

Mesto

Tamo na trgu Slavija, pored hotela Slavija, stoji na odvojenim nosačima naprsla mermerna memorabilija kao da je kakva arheološka iskopina tu pronađena, o nekakvom prvom zasedanju komunističke partije, provocirajući razmišljanje, da li ona više ima bilo kakve veze sa stvarnošću. Pokazujući da nikakav trag nije ostavila u životu. Nikakve trajne vrednosti upisala u ljude. Najmanje je izgradila kulturu. Pri čemu oko ploče vlada arhitektonski haos, daskama zatvorenih izloga. Uz onaj sumanuto izmešteni pešački prelaz, kao i cela Slavija sa lavor fontanom i betonskim brdom, potvrđujući koliko smo narod bez dara. Koliko su nama tanki tragovi kulture, koliko malo ima mesta, a koliko razvučenog, haotičnog međuprostora, mesečevih pejzaža od reljefa zgrada, kao i onih fantomski praznih starih zamandaljenih zgrada daskama sa polupanim prozorima, ali i novih koji decenijama zvrlje prazno tonući u prašinu, jer kod nas kultura nije institucionalizovana, niti je među ljudima. Nego je kao urbanizam, stalno iznova podložno samo partijskoj državi i ukusima partije na vlasti. I ambicijama neuspelih arhitekata koji preko uhodanog trougla sprege, oni, investitori i partija realizuju svoje nakaradne epohe građevina bez oblika za sećanje. U tom se pogledu ni jedna partija nije proslavila, posebno u zadnjih trideset godina. Nego se kod svih tih partija, modernizacije i urbanizacije svode na rastakanje mesta u međuprostore, kao poslednjih decenija po Vračaru, gde osim neujednačenih stilova i spratnosti zgrada koje su jedna pored druge (jer pored grada i opštinski službenici treba da dobiju proviziju iz svog dodatog sprata za svoju stečenu partijsku koncesiju u raspodeli stranačke dobiti), ostvaruje se na svakom koraku i urbana stihija, kao kad se čitave ulice malih kuća sa dvorištem pretvaraju tek u ulične kanjone u kojima stanari jedan drugom preko ulice gledaju u tanjire, krevete, ne bi li se natrpalo što više kvadrata za prodaju. Za sve one koji bi na Vračar. Tako da taj Vračar, nisu više ni ona lica, ni siluete, ni gracioznost i ponašanje koje sam poznavao od detnjistva, nego grube, a presvučene pojave. Nova partizanština koja navali u krdu i tako zavlada njihovo doba, premda ni ono pre toga nije bio domet, kako se o tome sa više sentimentalnošću nego činjenicama govori, kad tako lako posustanu, biće da je reč o nezrelom i površnostima. Uostalom, uvek nedostaje još jedna ili dve generacije da se vidi kuda bi to stvarno odvelo u kulturnom smislu. Od naseljavanja međuprostora do njihovog uspostavljanja kao mesta koja se uvek pamte, umesto nestajanja u promenama. Kao što je nekad govorio videći Valter Bendžamin, čovek tek živi u nekom gradu, kad više ne zna ulice, a poznaje mesta, a druga strana problema je kad grad gubi svoja mesta i ne stvara nova, nego samo nezrele promene, tad jedino ostaju ulice i brojevi. Teško je reći za tzv „Beograd na vodi“ da je mesto kad sve više sa ona dva solitera liči na Julino brdo, ali ovaj mene lično raduje, jer će se tamo preliti zamašan deo stranačkih ekstraprofitera plaćajući vođama sve skuplje narukvice za svoj deo u piramidi raspodele. Mana je što će da bi to platili sve više divljati pa tako arhitektonski i Novi Beograd na kome makar bi trebalo da ima prostora, zgrade niču tik jedna ispred druge zaklanjajući sunce, kao što je to oko novog Kineskog kulturnog centra, gde više nije moguć ni lak pristup ni ljudima do svojih stanova. Tako da više ne gledaju samo jedan drugom u tanjire, krevete, nego ni ne mogu lako do svojih zgrada. Čak ni ovde gde je bilo prostora, sve je podređeno investitorima u stvaranju urbane stihije međuprostora. Formata koji je postao obeležje, jer se neobuzdano i dalje širi. Tako groteskno, da bih zamolio gradske glavešine da se makar suzdrže od gradnje velikih projekata koje tek neka nova nesreća bombardovanjem može da ispravi, jer ne da nemaju duha za to, nego ga nemaju uopšte. Ma koliko ovi bili puni poverenja da je sav svet to što oni misle. Počevši najmanje od Bogdanovića, njegove alhemije tranvaja za 21 vek. On je makar živeo u uverenju da je neka duga grana alhemičara dok od drugog Bogdanovića do Vesića, ti ljudi nemaju ni minimum moći zamišljanja osim za tržne centare.

Državni relativizam ili opšti relativizam mesta

Na kratko sve nas je potresla vest iz Vašingtona, a gadan ukus proizvele slike, rialiti rečnici i pokloni iz Trampove kancelarije, kao da su događaji iz mesne zajednice kakve zaostale opštine iz nekakve provincije. I to je imperija? To, svetski vladajuće. Sve je tu pre ličilo na dil nakupaca – večan – nije ih bez razloga Isus rasterivao iz hrama. Kao i da je verovatno neko tamo obezbeđivao svoj novac i neku upravničku godinicu preko u toj kaljuzi dalje relativizacije srpske države, jer nema ni jedne tačke da je Srbija nešto dogovorila, a srpski predstavnici niti su imali kad da se sa tim bave, niti su znali, osim da nam šiptarske bande navodne neće više spaljivati hramove – što se valjda podrazumeva, pa je tu reda radi da ne bude toliko šuplje. Dobili su tu Jevreji i Amerikanci, a kako Srbi nisu baš ništa, onda bi verovatno moralo da jeste neko nešto, bilo bi previše jadno da nije, ali što ne može da se stavi u ugovor, jer je isključivo lični dobitak, a uz ničim pozvane Jevreje raste jasnoća koji je i kakav. Govori nam usput, da Vučiću, kao ni Milu, neće dopustiti da formira od svoje klike stacionarni stalež i da „večno“ vlada, nego nek isporučuje šta treba i da se sprema za odlazak kad mu se to bude reklo – jer su obojca više ili manje klijenti pod obavezama (Milo za referendum, pa njemu je i jedan Rotšild dolazio posle referenduma, Vučić za dolazak na vlast – što nije otplaćeno Briselskim sporazumom potpunog institucionalnog ukidanja Srbije na KiM). Uostalom, njegovi baš nemaju ljudski, duhovni, kao ni organizacioni kapacitet, a ponudili su mu najverovatnije zaštitu za dosad biće enormno napunjen penzion fond što je prihvatio, sudeći po Milu kao rodonačelniku ovakvog tipa autokrate na srpskim zemljama. Dok montenegrinsku kastu čeka nadrljavanje i ko se kako ponovo premetne – uostalom dosta više sa tim da se svakojake asocijacije konvertita i hulja nazivaju besmisleno projektom izgradnje još jedne nacije – ovi su pokušali da budu neka kasta, kao i mnogi drugi patrljci alavog ološa na srpskom prostoru. Pa i sam rezultat izbora i izgleda inžinjerski prestabilizovano: 40:41; udešen sa još tri opozicione opcije, baš tako da ne može biti magistralnih političkih promena. A čisto, radi ove odglumljene Vučićeve zbunjenosti, ko je od Srba bio u Beloj kući, jeste bio je Koštunica, i žalili su se učesnici u organizaciji toga da je previše bio lik Crnjanskog. Previše Srbin, istoričan, pravnik umesto da je pokušao da žonglira sa imperijalnim Lego kockicama – ali neka bolje objasni sam u svojim memoarima, uostalom dužan je da to objasni, one dobre, kao i loše strane toga što je radio i zašto, umesto večnog srpskog neznanja i prepričavanja iz druge ruke i stalno olakog pametovanja, posebno omiljenog kad se ništa ne zna i nema se iskustva. Vreme je da to učini, neko ko je bio u središtu, pri tom i moralan i pismen, što je retkost. On bi bio i najpozvaniji da kaže šta je to u Vašintonu ispotpisivano, a ne dr Stefanović i ostala kobajagi družina znalaca – koga je Vučić na oči cele Srbije poveo u Vašington – zar je to stavrno delegacija (a naši mediji umesto da se time bave u prvim izveštajima oni se ljubomorno hvataju za Suzaninu torbicu, kao da ta klika nije već dovoljno bogata, ali ko je kod nas ikad za 30 godina odgovarao za pljačku i kome je do poštenog rada – samo novim robovima i ne uklapa se u „srpski san“). Dok je onomad OPIK (preimenovana investiciona agencija koju pun ponosa spominje režim, a njegovi tabloidi veličaju) tražio dodatni sastanak sa Koštunicom, koji je odbio, što znam iz prve ruke. Kao što su napravili svoju trodnevnu konferenciju u Beogradu sve zajeno sa Koštunicom i Đinđićem, da bi se danas seirilo o sad velikim finansijskim dobitcima ovog režima u Vašingtonu?

Da Vas podsetimo:  "SLIČNO SE SLIČNOM RADUJE!"

Iako izgleda kao ekces daljna relativizacija države Srbije, ona se ne uklapa samo u naš kontekst nižeg reda poredka u kome živimo zbog neostvarene nacionalne kulture, što kod nas stalno prozivaju, kao da je kakva mašina, odsustvom sistema, koji bi trebalo da je u nezavisnom automatskom režimu rada nasuprot ljudima, situacijama, samom životu, nego je obuhvata opštiji, globalistički kontekst relativizacije država i naroda. Jasno izražen Kelzenovom formulom, na koju se fundamentalno oslanja Poperovo otvoreno društvo: „demokratske teorije bez naroda i teorije države bez države“ – čistog prava Kelsenove postnacionalne, pluralističko – demokratske ustavne teorije, kako o tome sa uvažavanjem piše van Ojen, prigovarajući na neki način Nemačkoj što zadržava svoj u tom zaostali sudski stav kad strancima koji žive u Nemačkoj ne daje pravo glasa, čime predpostavljaju nadalje suverenitet države, tako i naroda; dok zapravo sudska odluka naspram liberalne ideologije, izbegava da ovaj teoretski paradoks između pojedinca i zajednice upadne u životu u kontradikcije i dezorjetaciju stihija-društva. Doduše on u tome vidi ostatke Karla Šmita sa suverenitetom naroda kod dela današnjih nemačkih ustavnih pravnika (što nije slučaj samo kao sa nemačkom držvom, nego primera sa izraelskom) podsmešljivo ih tretirajući kao „čuvare ustava“, iako priznaje teoretske nesavršenosti liberalnih – pluralističkih – demokratija, ali ne i samog koncepta. Pri čemu otvoreno zagovara da nema u pluralizmu nikakvog „iracionalnog“ posredništva, ne samo naroda, nego kulture, već je sve stvar isključivo političke moći i pluralističkog konsenzusa demokratije. Dok nam praksa isporučuje i to u sve većem broju slučajeva poludele partijske države i politički totalitarizam koji sve manji broj ljudi zastupa i otvoreno se govori o krizi partija i samog političkog sistema – iza čega ostaju groteskne mreže klika privatnih interesa, koje svesrdno bez ograničenja razaraju mesta života ljudi. U ponovnoj mahnitoj zabludelosti za koju su još stari Grci znali, kad se poltičkim totalitarizmom gaze ustanove života – kultura, pa su kroz moć katarze u pozorištu, kad Antigona pobije vlastitu decu, metaforično pokazujući da u tom slučaju nema budućnosti, oslobađali svoje vlastodršce i sledbenike od naopake ambicije, dok se u savremenim društvima u medijalizaciji političke komunikacije upravo nestišljivo veliča neograničeni total političkog, osim navodno „nevidljivom rukom“ pluralističke demokratije. Svako u tom slučaju ima, u svakoj prilici neotuđivo pravo i da laže, opšta korupcija je društva tad nužna pojava, smatrajući to izdvojenim mišljenjem, stavom i pravom svakog pojedinca, posebno ako ima izrazitu medijsku moć i ostale resurse prisile. Uz da to sve više njih praktikuje, jer je reč o endemskoj pojavi koncepta, tako da ni jedno zakonodavsto ne može da ih obuzda, a tek ne onda birokratizovani sudovi i policija – pre im se pridružuju, što već svi iskustveno znamo (šta bi uostalom bilo sa njihovim karijerama, samo što sad služe klikama, a ne državama i narodima). Takvo biva svako društvo demokratskog pluralizma, u manjem ili većem stepenu, pre ili kasnije, posebno koje je bez kočnica nacionalne kulture; zato je cu Gutenberg morao odmah da podnese ostavku, a ne i Mali. Uostalom reče moćni Bafet odavno u nekoj prilici kako njegova sekretarica plaća veći porez nego on, što izgleda kao najmanji problem ako se prisetimo kako je akcionarima banaka galantno socijalizovani gubici 2008 pa su mnoge države oterane u prezaduženost i društva u surovu štednju, a menadžmenti banaka su stigli da podele masne bonuse, samo je sirotinja nemilosrdno izbačena iz svojih kuća, dok je kod nas to onako nevidljivo i zove se čovek se snašao. Uz sve ovo van Ojen tvrdi primenjivost takvih ustava, dok Heberle ide korak dalje da je takav ustav EU, ma kako se zvao (iako je referendumski odbijeno da EU ima ustav). Zato se propagandno toliko maše sa nekakvim evropskim vrednostima koje se sve teže uočavaju, pri tom je EU odavno na glasu po enormnoj korupciji kojoj ni svojevremena smena jedne od EU komisija, ni Olaf nisu stali na put, a kako bi, nego možda mogu samo da ograničavaju, da se toliko nepreteruje sa provizijama na dodelu sredstava iz fondova – što svako zna ko je jednom gledao, znači mnogo njih; ništa manje isti je princip već na nivou srpskih opština (dok pluralistička demokratija ne zna za vrednosti, nego samo političku moć).

Partijske države i medijalizacija

Isključiva totalitarizacija političke moći u navodno bezobalno pluralnim društvima demokratije bez suverene države, naroda i nacionalne kulture, uz medije jesu osovina koja nesputano sve više izobličava stvarnost i dovodi stalno iznova do svakodnevnih normalizacija nakaznog, te trajno razarajući mesta života. Jer je očigledna nedovoljnost samo demokratije kao takve, da odogovori na stvarni život ljudi i da to gde oni žive budu naša mesta života, a ne olako stihije u koju probija novo varvarstvo – prostakluka, ogoljeno primitivizma i pokvarenjaluka, koje će navodno nevidljiva ruka demokratije magijski uspešno da reguliše (izgleda isto onako kao i tržišta 2008 – mnogo nešto iracionalnih nevidljivih ruku u sveopštoj racionalnosti koji se gadi mitova i kako zovu „hordi“ naroda). Tako, da naš srpski slučaj jeste očigledan primer iznova bezumne partijske države fluidne kulture, niskog reda poredka koji „pluralistički“ redukuje po sebi (u SNS poznato je ima mesta za sve) i relativizuje demokratski jednakim pluralnim pravima (podjednako za sve lažne i prave u svakom pogledu ljude, njihove sposobnosti, znanje i uopšte sadržaje kao takve, ne samo diplome) nacionalnu kulturu i moral težeći bezobalnom multikulturalizmu kao i, genderskim i sličnim obezličavanjima; sve ovde naizgled može, što ne, koja razaraju mesta života, umesto do juče provizornog jugoslovenstva (države koja nikad sebe nije odbranila), a koji su isključivo životno potentni u medijski-virtuelnom; u RTS, Pink ili N1 medijskoj varijanti opšte privatizovanih komunikacijskih agendi, koje nemaju veze sa tačnim informisanjem, pogotovo srpskim (to je ostalo skrajnuto malim emiterima koje pokreće entuzijazam), nego indukcijom maloumnosti (opšte je poznato da Pink nije sposoban da informiše; za N1 je dovoljno spomenuti da perfidno manipuliše sa informacijama, kao skoro, kako je žena uhapšena u Podgorici zbog krađe izbornih kupona, iako puna informacija glasi „Orlandić, predstavnica DPS-a“, dok su očito namešten slučaj vandalizma iz Pljevlja razvlačili kao gladnu godinu). Javnost više nije ni najmanje kulturna i obrazovna, kao uslova da u društvu bude kulture i obrazovanja, pa nam je čak i Pisa test sa klincima od 15 godina poražavajući, još 2006. sa 38% njih koji nisu bili sposobni u svakom pogledu nizašta. Što je ključna baza obnavljanja lumpen proleterijata nastalog 2000-te, i koji već danas čini ne treba sumnjati i osnovnu podršku postojećem režimu, koji će surovo naučeni od svoje elite kroz teške porodične istorije, u svojim strategijama preživljavanja kao jedinom, baš sve uraditi, sve misliti i izgovoriti što tome služi. Što ih pretvara sve češće u tupe, pokvarene bilmeze, bez njihove krivice, jer nema načina da osveste svoju situaciju uz postojeći antikulturni tok stvari, stanje javnost i ulogu medija u Srbiji, između partijske propagande SNS, gle čuda o „zlatno doba“, što bezumno tvrde i kad ćuskije padaju, i pretparačkog intelektualizma raznih interesno povezanih jugonostalgičnih drugosrbijanaca koji su u svom slučajnom srpstvu pronašli spasonosnu povezanost sa globalistima „demokratije bez naroda…“ (kod nas se zapravo u institucijama ne konzervira znanje o proučavanju najboljih praksi ustanova života, koje su ideološki dekonstruisane, što nije ni čudo, kad u njima nije dosegnuta kultura već su ostali sofisti kao i očevi i majke ideoloških projekata od kog se dobro i ugledno živucka, pa su klanovski nasledne katedre na univerzitetima i bitne pozicije u ostalim povezanim institucijama). Jugoslovensko društvo je doseglo izvesnu operativnost i to je bio raj partijski privatizovane prosečnosti, bez bilo kakvih dubljih izvora čoveka. Ako ništa drugo kao dobra ilustracija društva je tv-dramski program koji su emitovali, a tu ništa nije bilo sumornije od slovenačkih tv drama, ništa beznačajnije od hrvatskih, kao što ništa površnije od srpskih (mahom sprdačina) i neuglednije od makedonskog. Tek bi se retko pojavio izuzetak, sve dok Slovenci nisu otkrili epp reklame i mogućnost da se preteruje, pa su u to poverovali, a drugi počeli da koriste i veruju. Pa Hrvati tako sebi do danas napraviše istoriju kao puko scenarije za zanimljive istorijske spotove.

Da Vas podsetimo:  SLAVKO (Trivin sin) IVKOVIĆ – ZVEZDA kladionica, PINK potkrovlja i INFORMER suterena!

Nacionalne kulture i društva

Pri čemu nema tolike sumnje da su društvo i kultura sinonimi, koliko se teorija sama zaplitala, posebno kod nas inertno nekritički zapretenoj u marksistički kontekst epohe 19 veka (na koji je pokušala da odgovori, pre svega ekspanziju industrijalizacije i njene surove otuđujuće i eksplatatorske uslove, a i koketirala je apsurdno sa gašenjem države, bezobalnošću svetskog društva proletera, danas velike bez kulture individualizovane mase sve-svetskog društva u svim regionima sveta, sa problematičnim indentitetima i ustanovama života – za koje više ni ne znaju šta su u opštoj tehnološkoj automatizaciji procesa „sistema ili baze“ redukcijom umesto kulture, što sve zajedno očito isključivo neurotizuje pojedince i mase, stvarajući medijalna histerična društva spektakla, koja sve to jedino drže na okupu, a ne više život sa svojim ustanovama), jer šta drugo živimo i sa kim živimo – gde živimo, nego biva nevidljivo podzemno i nesvesno?

Zato očito nema više u Srbiji ni „političkog sistema“ i držanje politike unutar njega, ali samim tim i moguće opozicije u ubrzanom dovođenju do kraja, a bez kulture, suštine paradoksa liberalizma. Navodne „pluralističke demokratije“ koja je kod nas bujala od prekomernog broja partija, ne programa, naivno aplikovane ideologije tokom tranzicije pre očekivano skončavanja političkog sistema u kontradikciji partijske države (što ni sami tvorci koncepta pluralne demokratije ne isključuju – van Ojen). Koja, monistički, ničim sputana postavlja sve uzuse i modele ponašanja društvu. Kod nas je već to tek, svaki put isto, zarad svog parazitirajućeg interesa, a iskustveno za sve nas ili stvarnu većinu, ali i sasvim objektivno zapravo sve je gore (SPS – DSDOS – SNS). Prošla, upokojena marksistička ideologija, je makar neke izvlačila iz siromaštva, obrazovala, lečila iz opredeljenja da su bolje društvo, a sa slabljenjem ideološke ostrašćenosti zadovoljene prosečnosti režima, dopustila je neke obrise ljudskosti, iznova sledeći ustanove života. Vraćajući se tradicionalnim ljudskim odnosima koji omogućavaju dostojno trajanja i indentitet, dok to sa potonjim nije slučaj, koji nude ogoljeno antiobrazovanje, antikulturu novih partijskih država i pad operativnosti – po čemu je svakako jugoslovensko društvo ostalo daleko bolje (pa ovi ne znaju ni fabriku da pokrenu, ni ulicu da poprave bez poplava i godina petljanja, tek nisu sposobni da misle razvojne programe Vinče). Iskustveno jeste, usprotiv zamahu pluralističke demokratije jedino je moguće postići ravnotežu javnosti u životu naroda uvažavanjem uspostavljenih ustanova života u institucijama nacionalnog života – iznova institucionalizacijom tradicionalne nacionalne kulturne prakse i u javnosti i državnom postupanju (primer, isterivači ljudi iz stanova i sudsko policijska šikana branitelja ugroženih – tu se očito pogano smišlja i gadno radi i ne zna šta se radi kao u opsednutosti do protiv same kosti čoveka, a jeste kao po „evropskom zakonu“, jer nema po dubini društva kulture, pa ga je jako teško više zvati društvom; za to nije dovoljan previše uzdignuti „univerzalni razum“ koji je podložan varljivom i interesu; i kao što iznova doživljavamo, za ološ je laž, gadost, psovka, vrlo razumna i oni su ponosni, puni sebe i baš ih nikakvo znanje ne zanima, ali titulisanje itekako). Nego je ponovo jedino moguće, bilo i ostalo iskustvom. U praksi priznatim i opšte prisutnim vrednostima ustanova života, koliko god one bile iracionalne za puki trenutni razum i interes. U poštovanju života i dostojanstva ljudi nekog društva koja su dosegla svoje kulturne forme. Naspram, baš svih političkih stranaka, ali i zakona ako nisu sposobni da prate kulturu života, prilike i situacije (kao u Rakiti, ali to je teško stalno iznova izvoditi ). Pri svemu, svakako ni tu ne treba romantičarski preterivati, jer istorijski Srbija je sama stala sa kulturnim procesima 1914, mnoge su pristigle dinamičke napetosti ostale nerešene (državljenja, urbanizacije, širenja države, transformacije – od evropske države, modernizacije do političke uloge Srbije kao centra Balkana, itd) i dovele su u mnogo čemu do kolapasa.

Zato za kulturu nije to samo olako rečeno površno, kućno vaspitanje i pitanje ko treba da vaspitava, nego se odnosi na nacionalno javno kulturno znanje u celini jednog naroda: Ustanove života (a koje su te danas kod nas, kad je ljudima najbolje da emigriraju, dok režim sladi da će da zadržava arapske i inje izbeglice), što jeste primer par ekselans „demokratije bez naroda …“ – institucije (koje vrednosti razumeju i prepoznaju? osim nvo – medijske ideološke mitomanije nekakavih novih ljudskih prava na nemoguću sreću pojedinca, koja se bazira i na pravu na tuđu decu, umesto da im se poruči osnovno „možete da zadržite, što sami napravite“, zar to nije i u osnovi samog prava na vlasništvo, što je i temelj zapadnih poredaka) – javnost (glasno razmišlja i razgovara u akademiji, univerzitetima, institutima, medijima, trgovima i parkovima) – prakse (vrednuje i naspram interesa koji mogu imati političku zaštitu, a šta je drugo smisao svake etike, ne samo pravičnost, pravda, nego kultura koja omogućava viši red poredka) = kod nas ceo nužno povezni niz je padao do konačnog besprizornog stihija društva SNS. Nema nacionalne kulture (ova je podzemna reka), samim tim nema ni društva; ovo je samo obezdržavljena periferija – nemesto, sve više, sve veće mase provincijalaca svetskog društva sa lokalnim egzotičnostima.

Znači valja reći ne, prebivanju u svim divljim i nakaradnim međuprostorima, koji se u gradovima i golim okom zapažaju i čiji su agenti ne ljudske veličine, nego neprijatno za gledati, nedefinisani, polutani, paraziti. Treba, uvek iznova uvažavati mesta života. Kojima su u osnovama iste kulturno tradicionalne vrednosti naroda (do njih se dugo i teško stiže, a ne u učionicama i priručnicima univerziteta, a pogotovo NVO), a moglo bi se reći i kako ontološki u svetu čoveku pripadaju mesta, a ne vasceli svet dosegnut jedino prividnim pretvaranjem u medijalni međuprostor, o kome ništa pozdano ne znamo, niti stvarno osećamo. Šta je briga prosečnog amerikanca gde je to Srbija, pa onda naši mediji šene, što se ovi iznenade da se ovde ne jedu ljudi. Kao i što mene, a verovatno i mnoge druge, baš nešto mnogo briga šta se dešava u američkim košarkaškim ligama, kao i u mnogim drugim stvarima, zapravo većini. Čemu nebuloza o svetskom društvu kad ono nije moguće za čoveka kakvog znamo jer već svet kao takav nije mesto, ma koliko čovek živeo na raznim mestima, ona to jedino mogu ostati, da bi bio, nastajao kulturni život, ili, propadaju sa svim posledicama, uključujući izbeglice sa svim problemima? Ne počinje tek sa dalekim kosmosom negostoljubivost, nego je u samoj prirodi, ma koliko ljudi sanjarili o slobodi, sreći. Mi nismo ti, nismo bića sreće.

Da Vas podsetimo:  Mihailo Medenica: KAD OBRAZ ZAĆUTI, A GUZICE PROGOVORE (guzica je najskuplja srpska reč)

Medijalni međuprostori

Znači ne i postojećem totalitarizmu medijalzacije (pa me lično raduje što vidim da sve više mladih odjednom na Zapadu nema televizore u svojim kućama), a posebno ne onom spektaklom uobičajeno degradirajuće „bahato korektivno“: zaostao je svaki otpor protiv svake nove mode (što reče neka učesnica rijalitija pre nekoliko godina novinarski sažeto: zaostalo je neveličati pornografske uradke i prostituciju). Protiv ljudi koji pružaju otpor, zato što ne pristaju na u osnovi anticivilizacijski međuprostor, koji odgovara pre svega samim medijima kao redukovanom i relativnom formatu, koji još mora da proizvodi stalno novo da bi sačuvao gledanost. Da tu banalnost činjenica proglašava progresom koliko god ova tržišna hiperprodukcija otpadala tek na izobličenja i svojevrsne dinamike nakaradnoga skraćenih smislova međuprostora. Pa se onda na to nadovezuju čitavi grozdovi parazita, kao primera nvo između političke moći i medija. Umesto ikoničnost u koju se ne zuri polupospano – otupelo sudeći po moždanim talasima, kao u tv satima svakodnevno, nego samo najboljeg što uspešno traje i vraća se kao mesta – kao dobra knjiga. Sazreva (uočeno od Hegela, primera priznanje) i rafinira čineći nas daleko više ljudima, nego histerični medijalni predlošci, koji se ne odnose samo na crne hronike i uživo ratove, nego na tv format kao takav. Dalje je opasnije davati deci da imaju neograničeni pristup „televizorskim trovačnicama“, gde gledaju sve nebuloznije crtiće, nego primera mobilnim telefonima. Trajnost mesta zato ostaje jedino merilo, kao što jeste jedina ljudska stvarnost kad ih ima, i otuda se kao takva neguju i zbog čega po gradovima još uvek vidimo da kad se obnavljaju mesta, sve se obnavlja, ali tako da bi ostalo isto, ali ne i kod nas. Zato je urbanistička situacija grada živa beležnica na kojoj se sve vidi. Od musavih parkova prenatrpanih tezgama i kafanama iz koje trešti živa muzika (na Tašmajdanu se za sve vreme usamljeničkog postojanja „Poslednje šanse“ nikad nije čula, a zadnjih godina su dodata dva kafančerosa koji se ubijaju u buci), preko ružnih, neskladnih stepenika od Moskve do Zelenog venca i jednu decenijama avetinjsku zgradu, a uz sve veće urbano divljanje vidi se da današnji Beograd drže samo raspištoljeno varvari i to ne puko metaforično, nego izgleda da su to osobe trajno nesposobne da se civilizuju i razumeju kulturu i stanu sa stvaranjem vašarišta. To svakako nisu više ljudi stepe, ali jesu ljudi ledina, zato satiru drveće, jer ne vole ništa što ide u vis, samo i slobodno. Nego golo, opustošeno i unakaženo.

Hiperproduktivna ubrzanja površnosti

Ne promena, radi toliko dugo već puke promene iz ničeg više držećeg, nepokretnog, iz neodrživo izgubljene praznine i dosade površnosti, koje je prestigla čoveka (jer se ne poznaje ni jedna više druga strategija života osim usamljenog preživljavanja, a njene opšte mogućnosti niti su formativne, još manje su sadržajne i mogu kao takve biti), u sveopštem „naučnom“ pojednostavljenju Faustovih učenika koji naprasno sve znaju, kao što to dominantni američki kognitivistički human plus programi mogu da zamisle sa sve futuristički „abgrejdovanjem“ čipovima ljudi permanentne revolucije, jer čovek je za njih isključivo neuronska tabula rasa. Čemu Pinkerton prigovara, jer bi pridodao cca. 50% genetskih predispozicija i navodnu modularnost mozga, u dopuni prazne table smisla čoveka, za koje je duh tek moguće električni šum u mašini mozga, koji priznaju, ne mogu da objasne (ali se čvrsto drže na osnovu slučaja građevinskog radnika kome se šipka zarila u glavu, a on promenio karakter da je sve u mozgu). Opet je sve kibernetika, refleksni sistem i hiperprodukcija, jer su čoveka rastavili kao poludele arhitekte, ni najmanje se ne primakavši pojmanju duše i tela, a meni se odavno čini da je čovek samo zrno pirinča i na vlastitom telu (ako ne računamo da su naučnici nešto prebrojali, kao 1800 različitih osobina ličnosti koji njihov automat od čoveka može da ima, svakako ne konkretni čovek u kontekstu svojih situacija u svetu; i šta sa prebrojavanjem, čega je evidencija dok čovečanstvo jeste 6000 međusobno nerazumljivih jezika, a svi će shvatiti Pesmu nad Pesmama i još stariji ep o Gilgamenšu, ali kad je na njihovom jeziku i duh je dodirnut – daleko je sve složenije nego što nauka doseže, niti ko više zna). Čemu taj američki, opšte grozničavi razvoj i rast u moderni i krivica, kad i ako izostane od ekonomije do ideja, posebno što se decenijama svodi na banalno, skraćivanje životnog veka proizvodima da bi se kupovali novi i tako unedogled? O kakvoj onda ekologiji pričaju? Da li takav čovek sve teže razlikuje mesta i međuprostore?

Državni Levijatani Evrope

Dok nam Evropa pokazuje, da nije uspešno društvo koje je šampion u nazovi pluralizmu i demokratiji, nego ono koje uspešno neguje svoju nacionalnu kulturu kao tradicionalnu celinu, neprepuštajući se ideološki demokratiji sledeći Popera. Iako bi po Evropi i neki njihovi stalno da sa medijalnom pompom urbano ruše te razne zaostalosti iz svojih puko brloga međuprostora. Pa u Americi otvoreno besni pravi partijski rat uz ubistva, pljačke i uličnu anarhiju, dok na medijima slušamo o šetnjama ženica u Belorusiji kao baš velikom užasu. Pa nikom ne pada na pamet da Ameriku proglasi parijom. Dok se ljudi svuda poprilično izgubljeni bore za svoja mesta i da ne skliznu i oni i njihova naselja u međuprostore u kojem mi dugo već uživamo, posebno uz SNS partijsku državu nakon DS-ove – toga će biti još, a i ne nazire se zamena, tako da je otvorenije nego ikad pitanje, da li će Srbija preživeti ovu generaciju. Dok istorijski te društveno gledano, najmanje gubitke beleže Britanci. Oni su sačuvali celokupnost svoje tradicije sve sa svom postojećom društvenom strukturom. Daleko iza, Francuzi, koji su satrli svoje plemstvo i uzdigli visoku klasu, o čemu su još Prust ili Žid pisali, ili Norbert Elijas iz paradigme civilizovanja, te drugi, tačno i manje tačno, odrekli se dobrog dela tradicije; a o Nemcima da se ne govori, koji su dva rata izgubili i zavili nas u crno, na kraju su morali poprilično da se priklone okupacionim snagama i značajno sami amerikanizuju, ali su više nego očito ostali Nemci (a mi dobili Montenegrine, nakon Vojvođana, poturica koji se sad zovu Bošnjaci). Britanci su opet još koliko u zadnjem trenutku organizovali Bregzit, koji je pokazao da su izgubili London (megapolis, studija Vladušića, ili supergrad, studija Saskia Sasen) – sećam se intervjua sa francuskinjom iz Londona posle Bregzita koja nije shvatila promenu, što ne može više ignoratski da se služi samo francuskim. Doduše, možda su mogli da budu bezumno dosetljivi kao što su Montenegrini i izmisle londonski jezik, bilo bi u duh pluralističke demokratije.

Epilog

Van Ojen nam saopštava još jednu zanimljivost, da je Kelzen stvarao svoj koncept a za njim i Poper, kao rekvijem i navodno rešenje za nestalu Austrougarsku, kako je ova mogla da opstane, da je pretrajala. Znači mi živimo globalno zatvoreni u rekvijem za jednim fantomom prošlosti, koji je postao globalno dominantni koncept mišljenja. Skoro pa paradigma, u kojoj više nema naroda, kultura, pa ni čoveka, jer nema ni njihovih mesta. Premda je sam Beč grad u kome se lepo živi i vrlo su svesni države, nacije i kulture.

Mile Milošević
Izvor: milanmilenkovic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime