Tito nije slao gastarbajtere u Nemačku

0
1954

Tito i Jovanka

Tito i Jovanka: Raskošan život

Odmah posle preuzimanja vlasti 1945. g. komunisti su državne granice gotovo hermetički zatvorili, tako da je samo mali broj begunaca, često rizikujući svoje živote, uspevao da prebegne preko granica u pravcu Austrije ili Italije, u prolazu za druge države. Tek šezdesetih godina prošlog veka, jugoslovenske vlasti su počele izdavanje pasoša za putovanja i boravak u zapadnim zemljama. Neki istoričari smatraju, da je tome najviše doprineo Josip Broz-Tito koji se, gle čuda, odjednom setio osnovnog ljudskog prava da svako može i sme da napusti svoju rodnu grudu bez sankcija države zbog njegovog odlaska! Međutim, neke zapadne, pa i novine srpske emigracije, zaslugu za iznenadnu slobodu putovanja, pripisuju ne Josipu Brozu nego Sjedinjenim Američkim Državama! One su tu novu slobodu uslovile otpisom jednog kredita od više milijardi dolara.

Tako su mnogi Jugosloveni, prvo Hrvati i Srbi iz pasivnih dalmatinskih krajeva, krenuli u novu pečalbu 20. veka. Za njima su krenuli i stanovnici Srbije, prvo u pravcu Francuske a zatim, kada su od svojih prethodnika čuli da su u Nemačkoj i Austriji dobro prihvaćeni, počelo je i srpsko „naseljavanje“ tih zemalja. Odlazilo se na preporuku i od nekog prijatelja ili rođaka koji je već boravio u Nemačkoj isposlovanog „garantnog pisma“ da su zaposlenje i stan sigurni. Samo na osnovu tih dokumenata, dobijala se nemačka viza. Do 1965. g. u Nemačku se doselilo oko 200.000 ondašnjih Jugoslovena. Neki autori smatraju, da se lično Josip Broz založio kod nemačkog kancelara Vilija Branta, da što više Jugoslovena ode na rad i (deviznu) zaradu u Nemačku.

Prvi gastarbajteri

Prvi gastarbajteri: dobijali najteži posao

Ti navodi, sudeći po pisanju više autora kao i tvrdnji u veoma dobro obaveštenom nedeljniku “Der Spiegel”, npr. u izdanju od 26.4.1974. g., nisu istiniti. Prvi, veoma kratak sastanak Tita sa Brantom, upriličen na samo nekoliko sati u Bonu oktobra 1970. godine, na Brozovom povratku iz Luksemburga u Jugoslaviju. Na sastanku je bilo premalo vremena za neki ozbiljniji razgovor po pitanju ratne odštete, imovine iz Vojvodine pobeglih Podunavskih Švaba ili organizovanja masovnijeg dolaska jugoslovenskih radnika na rad u Nemačku. U prilog ovoj činjenici govori prvi ugovor napravljen sa Nemcima još 1968. g. o mogućnosti vrbovanja radnika na teritoriji Jugoslavije – znači pre prvog Brozovog susreta sa Brantom, ali u istoj godini kada su, posle prekida iz 1953. g., obnovljeni diplomatski odnosi sa Nemcima.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

Videvši da su gastarbajteri postali najbolji “izvozni artikal” ondašnje Jugoslavije, jer su masovno stizale njihove devize, sigurno se u partijskim krugovima razmatrala mogućnost omasovljenja odlaska naših ljudi u Nemačku pa je pomenuti ugovor oberučke prihvaćen. Ugovor je našim radnicima garantovao pravo na neograničeni boravak i rad, bez paragrafa da ako nestane posla, radnik obavezno mora da se vrati u Jugoslaviju. Sledili su međudržavni ugovori o socijalnom i penzionom osiguranju itd.

Organizovan dolazak

Organizovan odlazak

Tek prilikom posete Vilija Branta Titu na Brionima aprila 1973. bilo je reči i o plaćanju ratne oštete a verovatno i o “gostujućim radnicima”. Iz dostupne dokumentacije se ne vidi, da li je i na koji način regulisano pitanje eventualnog obeštećenja imovine izbeglih podunavskih Švaba. Pošto se o tome decenijama, osim u štampi pobeglih Švaba i na njihovim redovnim sastancima, nigde zvanično u Nemačkoj nije ništa govorilo, pretpostavlja se da je na Brionima to pitanje rešeno.

Prema pisanju nemačke štampe, Titov zahtev za ratnu oštetu je Vili Brant odbio, navodeći, da ako se plati Jugosaviji, javiće se veliki broj država koje će tražiti isto, što bi teško pogodilo nemački budžet. Brant je rekao, da su se za plaćanje nemačke ratne odštete već javili verni ratni saveznici Adolfa Hitlera, Mađarska i Rumunija, bezobrazno tražeći novac!

U toku razgovora dogovorena je tzv. „Brionska formula“, prema kojoj je Poljskoj umesto odštete dat kredit sa veoma niskom kamatom od 1,3 milijarde DEM, a Jugoslavija bi dobila sličan kredit od oko 1,2 milijarde DEM. Tito je velikodušno oprostio plaćanje ratne oštete, što mu kao Hrvatu, ako je to on zaista bio, lako palo, jer ni Slovenija ni Hrvatska nisu pretrpele takva ratna razaranja kao Srbija, Bosna i delom Crna Gora. Zna se da velikih šteta tamo nije bilo, jer je slovenački Maribor oduševljeno dočekao posetu Adolfa Hitlera, a Zagreb je cvećem i klicanjem dobrodošlice pozdravio nemačke okupatore. Grad Zagreb i Hrvatska su bili verni saveznici SS hordi i Vermahta, hrvatske ustaške legije su vršile gnusne zločine nad nehrvatskim življem i hrvatskim komunistima sve do poslednjih dana rata. Zajam je, prema pisanju nemačke štampe iz tih godina, delimično potrošen za izgradnju atomske centrale Krško, popunu budžeta, ali je značajna suma navodno potrošena i za izgradnju Titove vile u Igalu u Crnoj Gori!

Da Vas podsetimo:  Ustaški zločini su nevidljivi za hrvatsko pravosuđe

Nije isključeno, da je jugoslovenska strana brzo prihvatila ponuđeni kredit kao obeštećenje zbog nestašica novca u budžetu i velikih dugova, ali i zbog toga jer je prema ugovorima iz Pariza 1945. i Londona iz 1953. g. pre isplate procenjene ratne štete, morao da se zaključi mirovni sporazum između Nemačke i Jugoslavije – a na to se moglo čekati decenijama. Taj ugovor nije zaključen do današnjeg dana. Ratna šteta u Jugoslaviji je bila procenjena na oko 9 milijardi ondašnjih dolara, što bi odgovaralo kupovnoj moći od oko 50 milijardi € danas. Pomenimo, poređenja radi, koliku je vrednost imala ta suma: Nemačka je iz Maršalovog plana pomoći Evropi do 1953. dobila „samo“ 1,412 milijarde dolara i time obnovila skoro čitavu infrastrukturu, veoma mnogo stambenih objekata u gradovima koji su u savezničkim bombardovanjima bili srušeni do 80 odsto itd.

Među istoričarima, publicistima i novinarima je često bilo reči o „Brionskom ugovoru o ratnoj ošteti“ za kojim je počelo traganje odmah posle Titove smrti. On do danas nije pronađen ni u nemačkim ni u jugoslovenskim arhivama, Zato nije isključeno, da je to, osim eventualno ugovora o pozajmici, bio „usmeni dogovor“ i da je Tito napravio grešku ne zahtevajući zvaničnu verziju pismenog ugovora. Kako inače objasniti činjenicu, da ugovora jednostavno nema? Sličnu grešku je napravio i Gorbačov kada se pre prihvatanja ujedinjenja Nemačke i povlačenja ruskih trupa sa teritorije Istočne Nemačke i raspada Varšavskog pakta, usmeno dogovorio da se NATO neće širiti dalje na istok. Koliko je vredna reč zapada znamo u međuvremenu veoma dobro.

Pre Brinoskih razgovora Jugosloveni su u nemačkim bankama, i pored redovnog slanja velikih suma svojima u otadžbinu, imali ušteđevinu od oko 4 milijarde DEM, tako da su, sudeći po nemačkim izvorima, Tito i jugoslovenska strana zaista pokušali da Nemce nagovore da ta suma bude kredit Jugoslaviji koji će ona vremenom vraćati svojim državljanima. Nemačka strana je to striktno odbila, ali je načinjen „Nemačko-jugoslovenski ugovor o kooperaciji“ čija je tzv. „mešovita komisija“ predložila jugoslovenskoj strani osnivanje banaka u Nemačkoj, što je ubrzo i učinjeno. LHB Internationale Handelsbank i Hessische Landesbank su zajedno sa Ljubljanskom bankom u Frankfurtu osnovale banku sa početnim kapitalom od 10 miliona DEM, kasnije je dokapitalizovana sa još 5 miliona. Sledile su i neke druge jugoslovenske banke. Neuobičajeno velikim kamatama za uloge oročene na samo dve godine, nuđeno je 10 odsto, privučeni su mnogi Jugosloveni koji su ulagali svoj teško zarađeni novac. Već tada se nazirao početak pljačke devizne štednje. Mnogi gastarbajteri su oštećeni za velike sume deviza, koje im još nisu vraćene.

Da Vas podsetimo:  Nije Kosovo takozvano nego je takozvana republika Kosovo

Prvi auto

Prvi auto na kredit: za pokazivanje svojima

Vremenom je priliv novca bio sve veći, tako da je u te banke uložen novac olakšao ekonomski položaj Jugoslavije, jer su ga banke stavljale na raspolaganje državi Jugoslaviji. Računa se da su osim uloga u naše banke u Nemačkoj, jedan milion Jugoslovena godišnje u to vreme za izdržavanje porodica, izgradnju kuća i stanova, kupovine poljoprivrednog zemljišta itd., slali do pet milijarde DEM. Ta „navika“ je ostala sačuvana do danas, pa i današnji „gastarbajteri“, koji već decenijama to nisu, jer su odavno postali pravi iseljenici, godišnje u Srbiju šalju od tri do pet milijarde dolara!

Tito sigurno nije dobrovoljno dozvolio izdavanje pasoša svima koji su to želeli i nije potencirao intervencijom kod Vilija Branta odlazak radnika, jer se to masovno događalo i pre susreta sa njim. Naprotiv, iako je znao da za taj milion ljudi odbeglih u Nemačku nije bilo radnih mesta u Jugoslaviji, često se u javnosti žalio na odlazak mladih ljudi. Slično se događa i danas. Naši političari traže povratak mladih iz sveta iako dobro znaju da posla nema ni za one koji su ostali u Srbiji.

Što se nekadašnjih „radnika na privremenom boravku u inostranstvu“ tiče, kako ih još uvek vlast naziva, to su danas iseljenici koji van Srbije žive pedeset i duže godina i koji su izrodili već i treću generaciju Srba u Nemačkoj. Oni su oguglali i Titovu i demagogiju današnjih vlastodržaca, pa ih više i ne interesuje šta vlast priča i šta obećava.

Za www.koreni.rs

Predrag Rakočević

predrag

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime