Piše: Tihomir Burzanović
Postoje političari koji bježe od neprijatnih pitanja. Postoje i oni koji pažljivo biraju novinare pred kojima će nastupati. A onda postoji Aleksandar Vučić, političar koji je u Tivtu pokazao da najbolje funkcioniše onda kada mu sagovornici misle da su najopasniji.
Samit Evropska unija – Zapadni Balkan u Tivtu tek što je počeo, a medijski gledano, jedan čovjek je već uspio da preuzme centralnu pozornicu. Nije to uradio velikim najavama, spektakularnim obećanjima ili diplomatskim floskulama. Uradio je to na konferenciji za medije, odgovarajući na pitanja novinara koji su očigledno došli sa namjerom da budu mnogo više od pukih postavljača pitanja.
I tu dolazimo do stare crnogorske priče. Kod nas novinari često vole da budu i akteri. Nekima nije dovoljno da postave pitanje, već žele da pokažu publici kako su baš oni postavili „ono pravo“. Nekad je to profesionalno i korisno. Nekad preraste u želju za ličnom predstavom. Upravo je na tom terenu Vučić sinoć izgledao najsigurnije.
Posebno je odjeknula njegova opaska upućena novinaru koji je prethodno u komunikaciji pokazao priličnu dozu nepristojnosti prema predsjedniku jedne suverene države koji je gost na međunarodnom samitu. Vučićev odgovor stigao je brzo, bez oklijevanja i sa prepoznatljivom dozom političke ironije:„Znam da ste ovdje danas na specijalnom zadatku.“
U jednoj rečenici bilo je i humora, i samopouzdanja, i poruke. Najvažnije od svega, nije zvučalo kao reakcija čovjeka koji je uzdrman pitanjem, već kao odgovor političara koji se u takvim situacijama osjeća kao riba u vodi.
Zato se nameće jedan dobronamjeran savjet predsjedniku Srbije: ako želi uspješne konferencije za medije, trebalo bi da ih što češće organizuje u Crnoj Gori.U Tivtu. U Podgorici. U Beranama. U Bijelom Polju. U Nikšiću. U Pljevljima. Bukvalno bilo gdje.Jer ovdje postoji posebna vrsta medijskog ambijenta. Novinari su dovoljno udaljeni od srpske unutrašnje političke scene da nemaju njene podjele i opterećenja, ali su istovremeno dovoljno zainteresovani da svaku Vučićevu posjetu dožive kao priliku za politički spektakl.
I upravo tu nastaje paradoks.
Što su pitanja provokativnija, to je Vučić često uvjerljiviji. Što su pokušaji političkog nadmudrivanja izraženiji, to više dolazi do izražaja njegova sposobnost brze reakcije i polemičkog odgovora.
Nerijetko se nakon takvih konferencija mogu čuti komentari po redakcijama i kafićima: „Jesi li čuo kako sam ga pitao?“, „Vidje li ono pitanje?“, „Baš sam mu rekao što ga sleduje.“Ali publika obično ne pamti samo pitanje. Ona pamti i odgovor. A kada je odgovor duhovit, brz i efektan, onda se medijska prednost lako preseli na drugu stranu.
Upravo zato je konferencija u Tivtu bila mnogo više od uobičajenog susreta političara i novinara. Ona je pokazala koliko je politička komunikacija postala vještina sama za sebe.
Možete se slagati ili ne slagati sa politikom Aleksandra Vučića. Možete podržavati ili kritikovati njegove poteze. Ali je teško osporiti da je sinoć u Tivtu demonstrirao izuzetnu sposobnost javnog nastupa i kontrole medijske scene.
Dok su neki pokušavali da nameću teme i diktiraju ton razgovora, on je uspio da nametne svoj ritam, svoje poruke i svoje replike. Upravo zato se već danas više priča o njegovim odgovorima nego o samim pitanjima.A to je, u medijskom smislu, najbolji pokazatelj ko je bio pobjednik konferencije.
Zato bi možda trebalo razmisliti o novoj političkoj tradiciji. Kada god poželi konferenciju na kojoj će do izražaja doći njegova politička vještina, Aleksandar Vučić treba da dođe u Crnu Goru.
Ovdje će uvijek pronaći dovoljno samouverenih novinara spremnih da ga „stave na muke“.A ako ponovi tivatsko izdanje, ponovo će otići sa istim rezultatom – kao čovjek koji je medijski dominirao događajem.Jer, kako je pokazalo veče u Tivtu, ponekad su najbolji saveznici jednog političara upravo njegovi najglasniji kritičari.
