Točak

0
323

 

Foto: Predrag Trokicić

Ima onaj stari vic, kad je Nemac čuo da su Bosanci glupi, pa rešio da se u to uveri i krenuo na letovanje na Jadran preko Bosne. Negde u nedođiji maše mu jedan čovek da stane, on se zaustavi, a ono Mujo drži cigaru u ruci i gestikulira, pokazuje da hoće da je upali na far. Prislonio Mujo cigaru, vuče, Nemac i cela porodica izašli iz auta, okupili se, gledaju čudo neviđeno. Mujo nekoliko minuta hukće, puhće, Nemci se valjaju po asfaltu od smeha, dok konačno Mujo ne prozbori kroz zube: „Haso, jesi mu skin’o točak, da prekidam predstavu, da bježimo“.

Nije Goran Vesić glup. Dok mi pišemo podsmešljive komentare, dok se valjamo po podu gledajući ga kako u falsetu vatrira, dok se satiričari sprdaju sa njegovim biserima, on nam skida zadnji točak. I otače gorivo. A možda će i da odveze ceo auto. Pa se vi smejte. Ja i hoću da se vi smejete, što reče svojevremeno poslanik Branko Lazić. A priča, baš kao i ta od pre 30 godina, ima tužan kraj.

U novoj epizodi pripreme terena za „skidanje točka“, ulogu Muja koji pali cigaru na far igra glavni gradski urbanista koji najavljuje izgradnju „linijskog parka“ po ceni od 55 miliona evra. Dobro, prvo je procenio na 40, pa na 55, ali i jedno i drugo su „odokativne“ cene, jer proračun zapravo ne postoji. I dok mi raspravljamo je li 40 ili 55, čuje se nešto u pozadini što zvuči kao odšrafljivanje. Pominje se Marina Dorćol, investitor, od ranije poznat građanima koji su dizali glas zbog seče oko Košutnjaka.

Dobro, kažemo mi, navikli da u ovoj igri budemo Nemci (koji na kraju prođu kako to obično biva u partizanskom filmu ili kao u vicu o tri debela Nemca, da ne izlazimo iz žanra sa početka beleške). Nećemo ništa da pitamo u vezi sa Marinom Dorćol, ali hoćemo da se objasni ko je odlučio da je Beogradu potreban park od 55 miliona evra, može li se šetalište urediti jeftinije, a novac potrošiti na druge prioritete, makar na one vezane za reku duž koje se park pruža. Na kanalizaciju, prečišćavanje otpadnih voda, na primer. I na šta god da se potroši, da vidimo račune, da vidimo da li to što se radi i gradi vredi 20 ili 55 miliona evra.

Da Vas podsetimo:  Ostala su tri stuba: NATO izgubio bitku za duše građana Srbije

Tu nastaje problem. Nije bilo dovoljno ni što je, pored urbaniste, i jedan ministar, poznat po tome što ga predsednik SNS-a oslovljava sa „bistar bistar mali, klinac roditelja Nade i zaboravio sam otac kako se zove, Toma mislim da se mali zove, bistar mladić“ objavio javnosti da će se graditi „najlepši i najfunkcionalniji park u Beogradu“. Ako ovih par medija nastave da dižu buku, jedva će moći da se skine i ratkapna.

Zato Vesić mora da izađe iz žbunja i da dodatno zabavi Nemce. U maniru iskusnih šibicara pokazuje nam ne jednu, ne čak ni dve kuglice, već samo danas, specijalna akcija – ispod tri kutije su tri kuglice.

Vesić kaže: „Cena uređenja i opremanja linijskog parka će se znati tek kad tender bude završen“.

U prevodu sa šibicarskog: „Ne pitajte koja je cena“. Kao što su nebrojeno puta najavljivali da će sve biti transparentno, pa nije bilo, tako najavljuju i ovog puta. I zato ne dosađujte, dok ne isteknu svi naknadno produženi rokovi do kojih ne možemo da vam pokažemo papire.

Vesić kaže: „Okvirna cena linijskog parka je 55 miliona evra, ali će konačna cena biti utvrđena tek kad se završi tender na koji očekujemo da se javi veliki broj investitora i biće izabrani oni koji ponude najnižu cenu“.

Sad već ispod tri šibicarske kutije imamo kuglica kao u bubnju za loto, ne znam ko se ne bi upecao: to što se pominje 55 miliona evra je „okvir“. Na šibicarskom ne važi pravilo da okvir podrazumeva gornju i donju (ako ne i levu i desnu) granicu. Pedeset pet (MILIONA EVRA, vredi podsetiti svaki put o kome iznosu za uređenje PARKA, ne za izgradnju aerodroma, mi pričamo mrtvi ozbiljni) kao „okvir“ zapravo znači da bi „linijski park“ mogao linijski ili eksponencijalno da poskupi i na 70-80, ako se primirite, ne pitate, a nama „iskrsnu“ neki nepredviđeni problemi, kao što uvek iskrsnu. Ili da na kraju bude 49, iako zapravo vredi 9 ili 19, pa da proglasimo da smo samo na ovom posliću uštedeli onoliko koliko su oni drugi krali svakodnevno.

Da Vas podsetimo:  Dva dana pred izbore Zapad servira Srbiji konačnu ucenu – „Ohridski sporazum“ postaje sastavni deo tzv. pregovaračkog okvira i poglavlja 35

Ali, kao u svakoj reklami „navlakuši“, ni to nije sve. Jeste li primetili dodatni mamac u ničim izazvanoj Vesićevoj izjavi za Betu (ne za omiljeni jutarnji program Pinka ili Hepija)?

Na tenderu se očekuje „veliki broj investitora“. Da ponovim: nije Vesić glup. Siguran sam da zna razliku između ponuđača u postupku javne nabavke i investitora. Neće se javljati neko željan da uloži desetine miliona evra u park, pa da komisija bira ko je ponudio više, već će se javljati ekipa iz žbunja da ponudi po kojoj ceni, koju će plaćati građani, će graditi nešto što ne znamo koliko stvarno košta i da li nam je u tom obimu zaista potrebno.

I dok kažeš „najfunkcionalniji park“, ceo auto već je isečen na delove, a ekipa iz žbunja deli točkove, krila, vrata, akumulator i kofere koje su zatekli u gepeku.

A da se ne bismo osećali prevareno, za utehu nam ostaje to što idejna rešenja za linijski park nisu osmislili nekakvi stranci, čak ni oni Nemci iz vica, već „55 domaćih, uglavnom mladih arhitekata kojima će to biti referenca za nove poslove u svetu“.

Ako ni sve ovo nije dosta, evo i rokova i dopunske zavrzlame: „Radovi bi trebalo da počnu u oktobru ili novembru ove godine“ i „Biće posađeno 5.000 novih stabala“.

U prevodu: Ne zamarajte nas sa svrsishodnošću, sa cenom, sa dokumentima. Polemišite da li početak radova kasni i da li bi bilo bolje da se posadi 5.500 stabala. I kojih.

Da ne bismo odlučili da rekonstruišemo ceo Kalemegdan.

Zlatko Minić

Izvor: Peščanik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime