Na dan pogroma iz 2004. sjetite se svih onih koji su stradali na Kosmetu. Naravno, nemojte trovati dušu mržnjom
Tog ljeta 2010. godine išlo se pješke od Beograda do Kosmeta. Imala sam 17 godina i dugačkim SMS-ovima sam preklinjala tatu da me pusti. Plašio se, naravno, kao što bi svaki otac. Ali mislim da nakon mog povratka sa tog puta nije bilo ponosnijeg od njega.
A ja? Ja sam trpala kamenje u džepove i božurove u kosu. Poželjela da zagrlim svakog čovjeka kog sam srela dole i da mu kažem „uz vas sam“. Zamišljala da suzama magično spiram čađ na zapaljenim crkvama i manastirima. I pitala se ono što sam nedugo nakon toga napisala u ovoj pjesmi:
+++
Je li to Gospod zaboravio naš Jerusalim
ili smo ga mi, nevjerom, prodali?
Možda mi se ukaže ako hiljadu kandila zapalim.
Jesu li molitve prognanih
jače od arnautskog mača, ili smo propali?
Da li žice oko Gračanice znače da smo narod koji odlazi?
Možda mi se ukaže, ako hiljadu brojanica izbrojim,
otkud toliko zlo u ljudima, zar niko ne žali?
Zar niko ne pita za one rijetke što su ostali?
Možda mi se ukaže, ako hiljadu molitvi izmolim,
kako da riječi pretvorim u vojsku pravednih
pa da vratim srce koje su nam oteli.
Možda mi se ukaže, ako hiljadu postova ispostim,
kako da učinim da moj narod više ne pati.
+++
Na dan pogroma iz 2004. sjetite se svih onih koji su stradali na Kosmetu. Naravno, nemojte trovati dušu mržnjom, slijepa mržnja je uništila fresku za koju je jedan turski majstor negdje u 16. vijeku napisao „zenica oka moga gnezdo je lepoti tvojoj“.
Naslov i oprema: Stanje stvari
(Fejsbuk profil Jelene Vujanović)
