Tombola, 4. maj 1980.

4
1671
Foto: in4s.net

Mnogi ga pamte po štafeti, sletu na stadionu JNA, glamuroznim putovanjima u misijama mira, tompusu, pudlicama i “Al Kapone” stilu, socijalnoj politici, miru, radnim akcijama, zadovoljnoj radničkoj klasi …Oni stariji po Golom otoku i crvenom teroru, likvidacijama i čistkama…

Ja i moj kum Garo – po tomboli koju smo te noći, 4. maja 1980. godine, igrali u kafani Malog stadiona.

Nedelja veče, sala krcata. Dim štipa za oči, čuje se Sićov promukli glas: “Četrdeset dva, pet, sedamnaest …” “Gađa nas žestoko”, uzbuđeno će Garo.
U ćošku sa tranzistora čuje se glas Marka Markovića. Na Poljudu igraju Hajduk i Zvezda.

Fali nam jedan broj -trideset devet.
Sićo vadi trideset sedam. Garo psuje.
U sledećem trenutku glas sa tranzistora govori da je zvanični spiker na stadionu saopštio da je u 15,05 časova u KBC Ljubljana preminuo drug Tito.

Nastaje tajac.
Muk. Uzdasi. Iz bubnja u providnu cev uskače naš broj – trideset devet. U sali se samo čuje glas Marka Markovića.
“Igrači idu prema centru. Braća Vujović leže na travi i jecaju“, drhtavim glasom prenosi Marković.
Garo prekida tišinu:
“Vadi, Sićo…!”

Ljudi pognutih glava napuštaju salu. Neki jecaju.
“Šta vadi, oca ti mangupskog!?”, skaču penzioneri sa susednog stola. Nastaje galama, odušak gneva. Psuje nas kroz plač jedan s’ kačketom na pola glave, ogrnut žućkastim kaputim.
Pridružuju se ostali. Nastaje metež. Na našoj strani je Mileta Kiloni i još nekoliko gradskih faca.
Uspevamo u zadnji čas da se evakuišemo bez batina.
Uigrana ekipa na tomboli navikla da zakida svaku rundu, sada je imala ceo dobitak.
Idemo snuždeni pored gradske kapele.
“Mog’o je malo kasnije da umre”, vajka se Garo.
“Umro je u tri i pet, ali su tek sad javili”, dodajem više sebi u bradu.
Ljudi, kao senke, promiču užurbano. Na korzou nema žive duše. Grad skoro mrtav.

Da Vas podsetimo:  Čarobne reči: stid i odgovornost, za koje vlast ne zna

Pred zgradom čitavo društvo.
Pričamo kako nas je “zajebo” Tito za maksimalan dobitak na tomboli. Neko predlaže da tombolaše sačekamo i otmemo im pare. Radan je raspoložen da nam pomogne da problem rešimo u duhu tradicije – šakama.

Bivši fudbaler Sutjeske iz susedne zgrade upozorava nas da se uozbiljimo. I da se ni slučajno ne igramo glavom. Stariji je i zna šta je vanredno stanje u zemlji. To je isto k’o da je rat. Komšija Maroje je već u dubokoj žalosti, balsamovan od alkohola. Klima glavom, naginjući se napred. Ratko ga pridržava da ponovo ne poljubi glavom stepenice.
Majke proviruju sa terasa, prozivka počinje kao da je policijski čas.
Iz policijske zgrade “12 pendreka” užurbano izlaze pripadnici narodne milicije.

Titova smrt je najviše pogodila one koje je on stvorio. U Crnoj Gori niko nije smeo da diše. Kolektivno se udisalo i izdisalo. U ritmu žalosti, plitko. To jedinstvo je mogao da poremeti samo nečiji samrtnički ropac. I to je bilo oprošteno, jer se pokojniku nije moglo suditi. Ali je mu je sahrana bila siromašnija. U tih nekoliko dana pred kapelom nije bilo lelekača i tužbalica. Čak ni taj tradicionalni oproštaj od pokojnika nije smeo da poremeti mir usnulom predsedniku, trostrukom narodnom heroju, vrhovnom komandantu…

Bosna se sa Makedonijom solidarisala, preuzimajući na sebe jednu količinu bola od malene, zemljotresom razorene, a njegovom smrću, dotučene bratske republike. Slovence i Hrvate je baš bolela ona stvar, a Srbijanci su se i smeškali i plakali. Pola-pola, kao i danas. Što je rek’o Dušan Kovačević: “Da dođe kuga u Srbiju, bilo bi pola-pola”.

Antonije Đurić, zatočenik komunističkih kazamata, autor kapitalnih istorijskih knjiga, među kojima su „Solunci govore“, „Žene Solunci“, “ Napred u otadžbinu“ , “ Crvena kuga“,
u vreme Brozove smrti novinar Ekspres Politike, dolazi na komemoraciju u zgradi Politike. Smireno seda u prvi red. Počinje odavanje pošte voljenom predsedniku. Prisutni ustaju. Svi do jednog. Antonije sedi. Gurkaju ga, šapuću: “Ustani, Antonije”.
“Ja tom zlikovcu i krvniku srpskog naroda ni mrtav neću ustati!”, glasno će Antonije.
U Crnoj Gori bi verovatno bio streljan ili linčovan na licu mesta.

Da Vas podsetimo:  "MUČENICI" SE SLAVE, ALI NE SLEDE!

Sveukupno gledano, Broz je bio naš izdanak – srpski. Crnogorci, Likote, Hercegovci, zapadna Bosna, srpska Dalmacija… sve spremno da gine za Titu, a on nam uvali…
Sve je Srbima ostalo u amanet. Od Kuće cveća, odgovornosti i robije u Hagu, zaprašivanja osiromašenim uranijumom i osvešćivanja bombama do dugova i osiljenih drugova i njihovih sinova…

Zebnja da će se nešto loše dogoditi nakon Titove smrti obistinila se deceniju kasnije krvavim raspadom Jugoslavije…

Mišo Vujović

in4s.net

4 KOMENTARA

  1. Maloumne nepismene titove pristalice su se uvek hvalile svojom maloumnošću i nepismenošću,što nepismeniji i gluplji to se više hvale,pretpostavljam da se im takvi i ukućani,jer nisu ništa pametno mogli čuti u kući u kojoj se veličaju zločini i zločinci.Dražo,Dražo,što ne posluša Nedića i Mitu,dnas bi cvetali,a Srbija puna mladih Srba.

    • Hm,hmm…hteo je da ga poslusa,malo se uznervozio kad je Nedic zdimio preko grane,Ljotic u pokusaju,i zakacio ga je 9 maj,kapitulacija,a u celom svetu “ obzanjeno“ da ko ne polozi oruzje,gubi pravo na status “ ratnog zarobljenika“ i tranzitira u status “ bandita,,

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime