Juče se u beogradskoj „Kombank Areni“ desila jedna od najsramnijih, a ujedno i najtragičnijih stvari u suvremenoj srpskoj historiji. U prepunoj dvorani, na dan sjećanja na NATO agresiju i njegove žrtve, došao je, bez ikakvog stida, jedan od krvnika srpskog naroda, bivši njemački kancelar Šreder, koji je, zajedno sa Blerom, Klintonom, Širakom i ostalim krvnicima, ovom neljudskom agresijom su-rukovodio, navodno, u ime spašavanja kosmetskih Albanaca.
I tako, umjesto da ovaj dan sjećanja prođe u tuzi i pijetetu prema nevinim žrtvama, uglavnom civilnim, mučki ubijenim u stanovima, na ulicama, u dječjim vrtićima, u autobusima i vozovima, i tko zna gdje još, od „običnih“, kasetnih i radioaktivnih bombi, žrtve su tog monstruma vidjele ispred sebe, uživo, kako im se, faktički, smije u lice. I kao da poručuje:
„Jest, ubijao sam vas, bezdušno i kukavički, sa nedostižnih visina, kao što su to radili moji prethodnici nacisti u španjolskom gradu Gernici 1937., a vi, umjesto da mene, vašeg krvnika, izviždate, otjerate odavde, vi će te mi aplaudirati, meni i mojim šupljim, slatkorječivim, idiotskim, pro-evropskim frazama. Jer, vi Srbi, ste stvarno „napredovalina evropskom putu“. Od onih gnjevnih ljudi koji su prije 18 godina proklinjali NATO ubojice, vi ste postali stado priglupih ovaca bez ikakvog ponosa, koje više ne misle, i jedino gledaju kako će se prehraniti. Mi smo vas počeli ubijati šestog aprila 1941., počeli smo vas ubijati dvadeset četvrtog marta 1999., a sada znamo da kada bismo vas počeli ponovo ubijati, vi biste nam se i dalje smiješili, i dalje aplaudirali. A one koji bi vas eventualno branili, vi biste prvom prilikom poslali u naše zatvore da ih tamo mi poubijamo.“
Onaj tko je doveo ovog krvnika, svjestan je svega što je ovde prethodno napisano. On, sasvim sigurno, nije ni glup ni ne-senzibilan. Čak i da je prosječan političar i da nema nikakvih humanih osjećanja, ne bi sam sebi takve samoubilačke gafove priuštio. Dakle, on je bio natjeran da to uradi od strane istog onog bahatog Zapada koji je Srbiju, po tko zna koji put (habzburgovci, nacisti, „demokrati“) zavio u crno. Da li je to zato što je zbog nečeg ucijenjen, ili iz nekog drugog razloga, kad-tad ćemo saznati, ako je to uopće i važno.
On je, da parafraziramo ruskog pisca Ljermontova, tragičan (anti)junak našeg doba. Prepun je šekspirovskih dilema, ali je odlučio da se u truloj „državi Danskoj“ ne suprotstavlja direktno zločincima:
„Biti il’ ne biti – to je pitanje!
Je l’ dičnije sve strelice
Silovite sudbine u srcu
Podnositi il zgrabiti oružje,
Oduprijeti se, i moru jada kraj
Učiniti?“ (Hamlet)
S tim u vezi, on je u više navrata istakao: „Ne želim voditi unaprijed izgubljene bitke“. Drugim riječima: „Bolje rob, nego grob“. Netko bi rekao da nastavlja nedićevsku tradiciju podložnosti jačem radi spašavanja naroda. Ali se on pouzdaje u Hegela: „Sluga će kad-tad postati gospodar.“ I u ime svoje hegelovštine, a oslanjajući se na Vebera, vjesnika racionalnog kapitalizma, uz čije će post mortem savjete napraviti, nada se, od Srbije prosperitetnu zemlju, on sve podnosi: pljuvanje po sebi, atentate, uvrede, a sve zbog regionalne stabilnosti i dobrobiti njegove zemlje. Jučer je išao, u tom svom „božanskom zanosu“, toliko daleko da je i jednog krvnika doveo sa sobom na posljednju predizbornu konvenciju SNS-a.
On, pritom, ne vodi računa da je Veber bio protestant, a ne pravoslavac, a da su francuski, norveški i ini nedićevci, bili proglašavani zločincima i nikada rehabilitirani. Nema veze. Ovo je postmoderno doba, za njega je bitan ekonomski i socijalni prosperitet Srbije, a sve je ostalo nevažno, jalova ideologija.
On je izabrao težak i trnovit put. Povrh svega i krajnje neizvjestan. Možda čak i uspije, i svi dobronamjerni ljudi mu to sigurno žele. Ali jedno, sasvim sigurno. Ne bi trebalo da više ponovi, ma koliko ga na to tjerali, da krvnike srpskog naroda tipa Blera i Šredera voda sa sobom kao izborne adute.
Emil Vlajki
www.nspm.rs
Istina je davno sahranjena, jer se otpor bivsoj SFRJ smatrao raskidom sa tzv komunistickom ideologijom te je prihvatanje nedicevskog kvinsliskog stava, danas najmanje amoralna a zapravo politicki najkorektnija pozicija, spasiti Srbe, tragicne pozicije u Srbiji, u Evropi u svugde u svetu, a zapravo ostaviti je jalovu i gladnu na tacni za tudje interese.
http://www.portalanalitika.me/250916
Ne prihvatam kao opravdanje to da je taj koji je doveo Šredera bio nateran. To je bio njegov izbor. Izbor koji je po ko zna koji put, bio na štetu grđanstva države koju vodi. Nema opravdanja. Svako je odgovoran za svoje postupke. I ta vaša priča o njegovim dobrim namerama je besmislena jer ne možete navesti niti jedan argument u prilog činjenice da on to ne radi za svoju korist već u korist srpskog naroda. Opravdanje tipa – put do pakla poločen je dobrim namerama – ja ne mogu da prihvatim. Suviše smo platili Vučićeve „dobre namere“ a mnogi već sumnjaju u njegovu moć rasuđivanja. Da li gospodin Vlajki može potvrditi da se Vučićevi ciljevi poklapaju sa nacionalnim i državnim interesima Srbije?