Trepča…

Između stvarnosti i demagogije

2
1172

trepčaPodgrejavanje teme statusa “Trepče” poslednjih dana nažalost ne proističe iz stvarne brige naših vlastodržaca za sudbinu jednog od najvećih privrednih sistema Srbije već, sa jedne strane, predstavlja dimnu zavesu domaćoj javnosti za nove ustupke i odricanja u tzv. Briselskom procesu, a sa druge dizanje sopstvene cene “pregovarača” u očima njihovih zapadnih mentora kako bi se izvukla što veća lična politička ili materijalna korist. Pored opšte poznate činjenice da srpska vlast, kao najstrašniji oblik svoje nacionalne izdaje, dosledno sprovodi strateški zadatak predavanja svih poljoprivrednih, rudnih, industrijskih i vodenih resursa u vlasništvo stranog korporativnog kapitala, svoju tvrdnju temeljim i na tri bitne činjenice koje su specifikum za kosmetske procese:

– besmisleno je da se onaj ko se već odrekao suvereniteta nad celinom iskreno bori za suverenitet nad bilo kojim njenim delom
– “kosovizacija” Trepče je samo međufaza u njenom vraćanju Englezima od kojih ju je Tito nacionalizovao
– Srbija je sama uništila mehanizme kojima se mogla boriti za Trepču

Obradićemo svaku navedenu tvrdnju sa naglaskom na ovu poslednju koja se (kao najbitnija) i najviše skriva od javnosti.

Briselski sporazum kao izdaja celine

Samo onima koji to ne žele da vide još uvek nije jasno da je potpisivanjem tzv. “Briselskog sporazuma” Srbija verifikovala odricanje od Kosmeta kao svoje državne teritorije i ušla u proces koji treba da se završi formalnim priznanjem šiptarske paradržave. Pri tome, sadašnji srpski vlastodršci ne samo da na te procese pristaju već u njima aktivno učestvuju direktno rušeći srpske patriotske političke stranke na Kosmetu i formirajući nove, uz pomoć američke i britanske ambasade, čiji nezreli lideri pristaju da sprovode pogibeljnu politiku Beograda u odnosu na Kosmet. Mapa, tajming i rezultati nedavne Vučićeve posete Kosmetu dobar su primer za to, delovanje Vulina, Pavićevića i Đurića još bolji. A najbolji, sramni postupak Ustavnog suda i državnih organa Srbije koji se sve više zapetljavaju u mrežu sopstvenih laži i pokušaja da nedoraslim pravnim tumačenjima opravdaju nezakonito delovanje.

U takvoj situaciji kada se krvavoj šiptarskoj paradržavi predaju sve državne ingerencije Srbije na Kosmetu, kada se uspostavljaju granični prelazi i carinska služba, kada se priznaju tzv. nove srpske opštine koje je formirala šiptarska vlast kako bi zvanično otkupila srpsku državnu i privatnu zemlju (poznate malverzacije u Gračanici samo su vrh ledenog brega) itd., očekivati da će se Beograd ozbiljno suprotstaviti otimanju Trepče, kao delu svojih privrednih resursa, nije realno.

Otuda je Vučićeva strategija vrlo providna i zasniva se na već poznatom demagoško-manipulativnom pristupu. Nakon malo “praćakanja” on će nam namrštenog lica sa Pinka ili RTS-a saopštiti da su prethodnici sve upropastili, ali da je on uspeo da ubedi međunarodnu zajednicu da Srbija bude obeštećena za svoja ulaganja u Trepču. To će običnom čoveku možda zazvučati razumno tim pre što će on kao uzgred saopštiti neku dobru vest (recimo da neće biti daljeg smanjenja penzija)…

Da Vas podsetimo:  Autošovinizam lokalnih medija na jugu Srbije

… Ali tu se otvaraju mnoga pitanja: Šta su ulaganja Srbije u Trepču? Kako se dokazuju? Kakva im je struktura? Koja će se metodologija utvrđivanja koristiti? Ko će biti medijatori između dve strane? …

Dakle, ulazi se u proces koji može ne samo trajati beskonačno, nego se čak i završiti time što će Srbija morati da plati nekome odštetu zbog Titove nacionalizacije Trepče, ili Miloševićevog “zauzimanja” Starog trga. Oprez!

Englezi polažu pravo na Trepču

Dve godine nakon početka ispitivanja trepčinog rudnog blaga (1924.) engleska kompanija Selection Trust potpisala je 1926. godine Ugovor o koncesiji zemljišta sa Radomirom Pašićem (sinom Nikole Pašića), koji je inače bio poznat po velikim privrednim malverzacijama (Dinkić onog vremena). Već decembra 1927. godine osnovana je firma Trepca Mines Limited sa sedištem u Londonu, a Generalnom direkcijom u Zvečanu. Firma je brojala 2.400 radnika, imala 55 inženjera i početni kapital od 300.000 tadašnjih funti. Tri godine kasnije 1930. otvoren je rudnik Stari trg sa probnom proizvodnjom od 500 tona dnevno, da bi se od 1932. godine proizvodnja ustalila na oko 2.000 tona rude dnevno. Tokom 1940 otvorena je i sopstvena topionica olova. (1) A onda je došao rat, pa iza njega Tito, koji je izvršio nacionalizaciju…

Mislim da napred izneto dovoljno govori kako će se završiti situacija sa Trepčom, kao i koliko će Vučić ozbiljno zastupati srpske interese u ovom slučaju. Isto važi i za šiptarsku stranu, ali oni će imati bar satisfakciju političke pobede u smislu dokazivanja svoje državnosti. I to je sva igra.

Propuštene prilike u borbi za kosmetske privredne subjekte

Postoje tri bitna momenta koja šiptarskoj paradržavi i njenim zapadnim mentorima uopšte pružila priliku da otimaju Trepču i ostale kosmetske privredne resurse i o njima u daljem delu teksta.

Nakon ukidanja privremenih mera koje su omogućile očuvanje privredne i državne imovine od destruktivnog delovanja šiptarskih separatista, u većini kosmetskih privrednih subjekata bilo je jasno da se mora napraviti korak ka čvršćem povezivanju privrede Kosmeta sa privredom Srbije, jer se pod šiptarskom vlašću vodila drugačija politika. Deklarativno za to su se zalagali svi – i narod, i privrednici i novoformirana politička elita oličena u kosovopoljskim “revolucionarima” i njihovim odabranicima iz drugih kosmetskih sredina. Administracija Slobodana Miloševića odgovorila je sjajnom idejom – uvođenja deoničarstva po osnovi povezanosti u privrednom procesu. Naime, kao početak, određene firme iz Srbije državnom odlukom dobile su 51 % deonica firmama na Kosmetu sa kojima su bile horizontalno ili vertikalno povezane u privrednom procesu i sa kojima su mogle razvijati poslovne odnose. Svaka od njih imala je obavezu da aktivno pomogne u razvoju preduzeća kome je bila deoničar i da vrednost dobijenog kapitala vremenom zaista uloži na neki način. A imala je i koristi u povezivanju. Primera radi, u građevinskom kombinatu Šar iz Đeneral Jankovića, gde je autor ovog teksta tada radio, deoničari su bili: “Termo-elektro” – Beograd, “Dunav-Tisa-Dunav” – Novi Sad, Institut za ekonomska istraživanja” – Beograd, “Beogradska banka” i “Južna Morava” – Niš. Ukupan procenat njihovih deonica bio je 51 %, a preostalih 49 % ostalo je društveno vlasništvo (kao vlasništvo same firme) koje je u narednim koracima trebalo podeliti radnicima. Svaka od ovih firmi bila je na neki način vezana za proizvodni proces Šara i mogla pomoći njegovom razvoju.

Da Vas podsetimo:  Srpski svetitelji koji su odbili da pređu u islam, pa stradali od Turaka i Albanaca

Slično je bilo i sa drugim firmama, pa i Trepčom. Ovaj sjajan koncept naglo je pokrenuo posustalu kosmetsku privredu, stvorio jake upravne odbore (UO) u kojima su sedeli iskusni privrednici, profesori fakulteta i bankari vodećih nacionalnih poslovnih banaka, a što je takođe veoma važno isključio je privredno nepismene političare iz upravljanja privrednim procesima.

No, njima se to nije dopalo. Udaljeni iz tokova realnog novca i plaćenih upravnih odbora privredno nepismeni, a po završenim školama polupismeni, kosovopoljski SPS-revolucionari i njihovi štićenici počeli su da miniraju ovaj koncept praktično istim tvrdnjama, koje su svojevremeno Titu iznosili kadrovi Veli Deve, da srpske firme koriste deoničarstvo za pljačku kosovske imovine. Zloupotrebljavajući direktne kontakte sa Slobodanom Miloševićem i koristeći podmetnuti proces direktoru Bambija Peri Tutavcu, da je hteo da u korist svoje firme otuđi dve mašine za preradu kikirija fabrike “Mineks” – Uroševac (gde je “Bambi” bio deoničar), oni uspevaju u svojoj nameri da ponište čitav proces i ubede Miloševića da celokupnu imovinu kosmetske privrede dekretom prebaci na Fond za razvoj kao većinskog vlasnika (51 %). Naravno, predstavnici Fonda u UO bili su oni sami. Nema potrebe da ih imenujem, jer ćete ih lako naći uvidom u UO kosmetskih preduzeća iz tog vremena. Slobini ljudi od poverenja!

Oni su dobili plaćena mesta u UO, i pravo da se pitaju o onome o čemu ništa nisu znali a kosmetska privreda je krenula u ambis u svakom smislu.

Da se ovo nije dogodilo teško da bi iko mogao da razmišlja o otimanju bilo kog kosovskog privrednog subjekta jer bi zaokruživanje zamišljene vlasničke transformacije kroz deoničarstvo izbacilo državu iz vlasništva, što je danas glavna osnova po kojoj se odvija otimanje poseda Srbije na Kosmetu. Jer čime Fond može dokazati realno vlasništvo nad onim što mu je dekretom dodeljeno na upravljanje? Deoničari bi mogli! A otimati deonice, proces je koji podleže strogim i realnim međunarodnim arbitražama.

Da Vas podsetimo:  DA LI JE VOJNA OBAVEZA POTREBA I ŠTA O NJOJ MISLE MOMCI U DIJASPORI

Međunarodna zajednica nikada nije imala razumevanja za takve oblike veštačkog državnog vlasništva. U tom smislu jedna od prvih, ako ne i prva Uredba UMNIK-a na Kosmetu bila je da sva imovina čiji je vlasnik, kroz Fond za razvoj, država Srbija prelazi pod ingerenciju UMNIK administracije, a da upravljanje nad imovinom čiji je vlasnik Vojska Jugoslavije prelazi na Misiju KFOR. Otuda im je možda i logično da tu imovinu sada “predaju” državi koju oni priznaju i ne spore.

Ovo i svakako bio prvi bitan momenat gde se Srbija odrekla mogućnosti da se nezavisno od statusa Kosmeta bori za svoje pravo vlasništva nad njegovim privrednim resursima i subjektima. Ostaje nam da se pitamo šta je navelo Slobodana Miloševića da u ranoj fazi napusti jedan zreo koncept, kako bi zadovoljio grupu kosovskih kvazi-patriota željnih da naplate svoje učešće na mitinzima.

tunel-trepcaDrugi bitan momenat je likvidacija nacionalnih poslovnih banaka koju su po zadatku MMF-a i Svetske banke izvršili Miroljub Labus kao ideolog i Mlađan Dinkić kao neposredni izvršilac ove složene operacije. Celokupna imovina većine kosmetskih privrednih subjekata, pa i Trepče, bila je založena mrežom realnih kredita i međusobnih hipoteka kod srpskih poslovnih banaka i kao takva lako branjiva finansijskim jezikom koji svi razumeju i poštuju. Uništavanjem ovih banaka, odnosno njihovom likvidacijom bez ikakvog realnog razloga, izgubljena je moćna poluga kojom je država Srbija mogla braniti ili bar realno naplatiti svoje vlasništvo i ulaganja na Kosmetu.

Odbijanje zvaničnih organa da, uprkos desetinama prijava, otvore istragu o stvarnim namerama i posledicama Dinkićeve operacije uništavanja srpskog nacionalnog bankarskog sistema čini ih saučesnicima u ovom činu najviše privredne i državne izdaje.

I na kraju, mada ne i najmanje važno, imamo napuštanje Rezolucije 1244 kao osnove za rešavanje statusa Kosmeta. Ova Rezolucija priznaje suverenitet Srbije nad svojom južnom pokrajinom pa bi morala biti logična polazna osnova za svaki razgovor ove vrste. Da su zaista želeli da sačuvaju privredne resurse Srbije na Kosmetu, računajući i Trepču, srpski pregovarači ne bi ni potpisivali Briselski sporazum već bi se držali okvira Rezolucije 1244 UN, dokumenta koji Srbiji garantuje vlasništvo nad teritorijom, pa samim tim i privrednim resursima i subjektima!

Ali oni već dugo ne pregovaraju, samo fazno ispunjavaju postavljene zadatke. Trepča i Gazivode su sledeće na meniju. Ostalo sledi …

Dragan Milasinovic

Dragan Milašinović

2 KOMENTARA

  1. Sta provociras kad nisi siptar !

    Bas ce siponja da bude ovde sa normalnima …

    Ja i komsija Novica resili smo da formiramo drzavu i odcepimo se od EU. proglasenje nezavisnosti bice u nedelju, polse bureta vina i rostiljijade u dvoristu. Visoke zvanice su moja kerusa Lika i njegov macor Lux.
    To ja mislim o nezavisnosti siptara.

  2. Neznam dal si cuo da Kosovo je 2007 proglasena nezavisna Drzava i sad se zove Republika Kosova!!
    ako neko dobije koncesiju za Trepcu onda su to Englezi,sa odobrenjem iz Republike Kosova!!!!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime