U Beogradu se za Kravicu sudi Srbiji

1
1053

Već nekoliko sedmica u Beogradu je u toku sudski postupak za koji je malo ko čuo. Suđenje se odvija diskretno i praktično izvan polja javne pažnje. Recept Haškog tribunala time je gotovo u celosti prenet u Beograd. Za političke svrhe kojima će proces služiti, štetno je da javnost bude u toku. Bitna je samo predodređena osuđujuća presuda. Potpuno su nebitni trikovi pomoću kojih je doneta.

www.bg.vi.sud.rsSuđenje za masakr u Zemljoradničkoj zadruzi u selu Kravica, u blizini Srebrenice i Bratunca u Bosni i Hercegovini, koje je, posle brojnih odlaganja, najzad otpočelo pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu znakovito je iz nekoliko politički važnih i u javnosti gotovo neprimećenih razloga.

Pre svega, znakovito je da se takvo suđenje uopšte održava u Beogradu, ali da predmet procesa nije napad na Kravicu koji je izvršen na Božić u januaru 1993. godine. Tada se dogodio pokolj žitelja i devastacija njihove imovine od strane subjekata iz srebreničke enklave koji su pravosudnim organima u Beogradu odavno savršeno poznati. Ni posle više od dvadeset godina, za taj zločin još niko nije bio ozbiljno optužen, niti je odgovarao.

Niti ima dileme da su srpski Sud i Tužilaštvo za ratne zločine opskrbljeni svim potrebnim pravnim sredstvima da u vezi sa ovim pokoljem preduzmu neophodne korake da bi se utvrdila krivična odgovornost i bili kažnjeni počinioci. U materiji ratnih zločina njihova nadležnost se proteže na celokupnu teritoriju bivše SFRJ, što uključuje i dešavanja na lokalitetu Kravica u BiH. Ipak, iz razloga koji su moralno nerazumljivi ali politički kristalno jasni, tužilaštvo je izabralo da pokrene optužnicu, ali za različit zločin koji se takođe dogodio u mestu Kravica, u julu 1995. godine, prelazeći preko činjenice da je – za razliku od onog prethodnog – u proteklom periodu taj zločin bio predmet nekoliko kakvih-takvih suđenja i presuda, u Hagu i u Sarajevu. Poruka takvog izbora je jasna. Da bi se zacementirala lažna priča o okolnostima i karakteru događaja iz jula 1995, gde je bez ubedljivih pravnih razloga i incident u Kravici iz tog perioda svrstan, potrebna je još jedna presuda. A imperativno je da ta nedostajuća presuda bude izrečena – u Beogradu.

Da Vas podsetimo:  Vraćanje hiljada migranata iz Evrope u Srbiju…

Druga znakovitost sudskog procesa koji je u Beogradu nedavno pokrenut je upadljiva sinhronizacija sa podnošenjem, od strane Sarajeva, zahteva Međunarodnom sudu pravde u Hagu za reviziju presude donete 2007. godine, gde je Srbija oslobođena odgovornosti za „genocid“ u Srebrenici. Rok koji je Sarajevo imalo da podnese zahtev za reviziju isticao je krajem februara 2017. Uporedna hronologija ovde je izuzetno zanimljiva.

Pripremne radnje za suđenje osmočlanoj grupi Srba za ubijanje zarobljenih Muslimana u Kravici 1995. godine počele su hapšenjem sedmorice optuženih pre dve godine, u martu 2015. Proces je bio obeležen beskrajnim odlaganjima sve do nedavno, do uoči isticanja roka Sarajevu da podnese zahtev MSP-u za reviziju ranije izreknute oslobađajuće presude Srbiji da bi Srbiju proglasio krivom za „srebrenički genocid.“ Tek odnedavno, i to istovremeno sa približavanjem krajnjeg roka za prijem revizionog podneska, ritam kravičkog predmeta u Beogradu primetno je ubrzan. Bez obzira koliko srpska javnost bila slepa za očigledne činjenice, koordinacija između ova dva procesa i politička logika koja iza toga stoji – savršeno su očigledni. Dok, po planu Sarajeva i njegovih inostranih sponzora, o srpskoj krivici za Srebrenicu bude raspravljao Međunarodni sud pravde u Hagu, tom istom krivicom, simetrično i istovremeno, baviće se srpski sud za ratne zločine – u Beogradu.

Treća znakovita činjenica u vezi sa beogradskim procesom za Kravicu je perfidnost sa kojom je skrojena optužnica. Na to je malo ko obratio pažnju. Tužilaštvo je imalo izbor između tri člana Krivičnog zakona kao potencijalno utemeljenje za podizanje optužnice za prestupe koji se imputiraju okrivljenima: član 141 – genocid, član 142 – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, i član 144 – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Tužilaštvo je izbeglo da optužnicu utemelji na krivičnom delu genocida ili zločina protiv ratnih zarobljenika (mada su u Kravici u julu 1995. žrtve pogubljenja to nesumnjivo bile), pa se iz naizgled zagonetnih razloga opredelilo za član 142, gde su takođe inkriminisani ratni zločini, ali protiv „civilnog stanovništva“.

Da Vas podsetimo:  Sramne istine dovode do ludila…

Zašto je ovakav specifičan izbor modaliteta krivične odgovornosti u ovom predmetu izrazito perfidan? Zato što je u svim dosadašnjim presudama, u Hagu i pred Sudom za ratne zločine BiH u Sarajevu, bez izuzetka, ubijanje 13. jula 1995. zarobljenih pripadnika kolone Armije BiH smeštenih u prostorijama Zemljoradničke zadruge u Kravici tretirano isključivo kao delo genocida. Sa stanovišta sudova koji su te presude doneli, to je potpuno logična kvalifikacija. Njihov zadatak nije bio da ispitaju okolnosti i utvrde činjenice nego da kvazipravno obrazlože službenu verziju događaja na području Srebrenice i da sve komponente tih događaja obuhvate pravnom kvalifikacijom genocida. U skladu sa dobijenim nalozima, navedeni sudovi su taj zadatak obavili savesno. Pitanje koje sada nastaje glasi: iz kojih razloga je srpsko Tužilaštvo postupilo drugačije? Za imputirane zločine nije usvojilo kvalifikaciju „genocida“, temeljeći se na članu 141, pa čak ni „protivzakonito ubijanje ratnih zarobljenika“, po osnovu člana 144, iako bi ovo poslednje činjenički bilo najprikladniji izbor.

Odgovor na ovo pitanje je da višijevsko Tužilaštvo ne postupa ni profesionalno ni emotivno nego politički praktično, i da se zato uzdržava od klanja vola radi kile mesa. U srebreničkom predmetu usred Beograda, inkriminacija za „genocid“ isuviše je riskantna zato što bi mogla da probudi čak i letargičnu srpsku javnost. Politička šteta bi u tom slučaju višekratno premašila korist. S druge strane, inkriminacija za zločin protiv ratnih zarobljenika – što bi bilo realna opcija da se postupalo po profesionalnim standardima i bez političke računice – takođe je odbačena zato što, po logici režisera srebreničke podvale, umanjuje težinu zločina implikacijom da su pogubljene žrtve ipak bile – borbena lica. Pošto je srebrenička enklava formalno bila „demilitarizovana,“ po toj fiktivnoj definiciji činjeničkog stanja borbenih lica tamo nije moglo ni da bude.

Zato preostala opcija – član 142, zločin protiv civilnog stanovništva – iako strogo gledano u raskoraku sa činjenicama, za podaničko srpsko tužilaštvo po svim relevantnim političkim kriterijumima predstavlja idealan izbor. Izbegnut je „prst u oko“ srpskoj javnosti, što bi predstavljala kvalifikacija genocid, ali postiže se gotovo isti efekat. Masovni zločin protiv civilnog stanovništva, za šta se optuženi terete, zapravo je „lakše krivično delo“ (lesser included offense, na anglosaksonskoj pravnoj terminologiji) koje je obuhvaćeno (subsumed) krivičnim delom genocid. Sličnu taktiku 2004. godine koristila je u svom Izveštaju i „Komisija za Srebrenicu“ Dragana Čavića. Tamo ne piše izričito da je srpska strana izvršila genocid pogubivši 8.000 osoba. Navedeno je da broj „nestalih lica“ iznosi oko 7.800, a okolnosti njihovog nestanka prikazuju se tekstualnim citiranjem brojnih pasusa iz presude Haškog tribunala generalu Krstiću, gde se konstatuje da u Srebrenici jeste izvršen „genocid“ i da je stradalo „7.000 do 8.000 ljudi“. U oba slučaja, implikacija je jasna, ali politički riskantan i kontraproduktivan način izražavanja brižljivo je izbegnut.

Da Vas podsetimo:  Banjska je Račak-2 – koliko još treba da ih bude da shvatimo da sa Šiptarima moramo drukčije?

Dodatna prednost ovakvog, perfidnog izbora modaliteta odgovornosti je utisak koji se proizvodi, da su protivzakonito usmrćena lica bila pripadnici civilnog stanovništva. To znači da su, kao civili, prezumptivno svi nevini, usled čega nije ni umesno postavljati pitanje da li je ikoga među njima postigla kazna za prethodno izvršene ratne zločine protiv stvarnih civila (na primer, u pokolju baš u selu Kravica u januaru 1993). Zato je samo prividno paradoksalno što je odbačen član 141, preskočen član 144, a izabran član 142. Čak i kada formalno nije tako označena, naknadnom propagandnom obradom, prihvaćena krivica za masovnu smrt „civila“ u Kravici u julu 1995. lako će se uklopiti u genocidni scenario.

Suđenje u Beogradu za događaje u Kravici u julu 1995. integralni je deo puzajuće strategije da prvo srpska država, preko svojih pravosudnih organa, a posle toga i veći deo demoralisanog i neobaveštenog društva, iznuđenim pravnim aktima priznaju, pa zatim i pounutrašnje, krivicu za lažni „genocid“ u Srebrenici. Nijedna ozbiljna država, koja poštuje sebe, takvu zloupotrebu i degradiranje svojih pravosudnih ustanova, i ponižavanje svojih građana i sunarodnika, ne bi dozvolila.

kargan

Stefan Karganović

www.stanjestvari.com / www.pecat.co.rs

1 KOMENTAR

  1. Београд (у мутним водама издаје) има све разлоге да максимално скрива од јавности овај процес, јер је то још један у потпуности монтиран, чија је сврха „правосудно“ цементирање Срба као геноцидног народа. Цео процес заснован је на неоснованим оптужбама и лажима, на застрашивању и уцењивању неколико „сведока“ са српске стране, са штапом дугогодишње робије у једној, и шаргарепом мање казне у другој руци. Постојећа евиденција подржава верзију по којој је у Кравици дошло до побуне заробљених муслимана, који су од стражара (Крсто Драгичевић, који је, наводноо, ушао у хангар да да цигарету заробљенику ког је познавао) отели пушку и убили га. Неколико других стражара је повређено при покушају дела заробљеника да потом провале из хангара, при чему су морали да употребе сва расположива средства, конкретно, митраљез. На снимку београдског новинара Зорана Петровића Пироћанца, који се задесио тамо, види се 15-20 тела ових заробљеника испред хангара. На каснијим снимцима, виде се рупе од метака око врата на хангару, али у самом хангару, и нигде другде, нема ничег што би подржало причу – назовимо то правим именом: лаж – коју је лансирао John Shatuck, амерички (сасвим случајно) „овлашћени представник за људска права“ у Босни, да су Срби у Кравици побили 2000 заробљеника. Новинари који су потом посетили Кравице нису нашли никакву евиденцију за то. Холандски сниматељ Rolf Hartzuiker је у фебруару 1996, недељу дана после Shatuck-а посетио Кравице и изјавио:

    „То је једна комплетна превара. Та цела прича о хангару је једна апсолутна глупост. На хангар је пуцано са улице са митраљезом. Зид око улаза је пун рупа од метака, као и зид око улаза са унутрашње стране. Остали део просторије је мање или више неоштећен. У самој просторији никада нису детониране гранате или ракете, како су то Shatuck и други тврдили.“.
    Пошто немају основну евиденцију – тела погинулих – тужитељи приписују тела нађена у масовној гробници Глогова код Кравица наводном масакру заробљеника (које у београдској оптужници одједном постају цивили). Проблем је што постоји неоспорна евиденција, укључујући изјаве учесника са муслиманске стране, да је код Kравице погинуло више стотина муслимана од снага које су покушале да се пробију из Сребренице у том правцу. Пошто је у Глогови нађено укупно 275 пари бутне кости (ако верујемо хашким форензичарима), нема никакве основе да се тврди да је у сукобу – јер то је скоро сигурно био сукоб – код задружног хангара у Кравици погинуло битно више од оних 15-20 заробљеника који се виде на Пироћанчевој фотографији.

    Српским стражарима се, дакле, суди што су се бранили, док за 49 погинулих и 7 несталих Срба у нападу муслимана на Кравице 1993. (укључујући зверска мучења и погубљења), као и за толике друге убијене Србе и уништено све српско око Сребренице – ником ништа.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime