Pošli smo preko Mileševe i beranskih Stupova, a vratili se preko Starog Rasa, Petrove crkve, raških Đurđevih Stupova i Sopoćana. I dalje se pitam: kada bi bar pola Srba s povremeno otišlo da se zagleda u Ljevišku, da li bi nas nosile sve bure HH i HHI veka?
Postoji ono neopisivo osjećanje koje se u vama rađa kada kao sasvim malo dijete prvi put ugledate more. Pred vama se pruža nedogledna voda: njome slutimo Stvarnost koja je tu, pred nama, štaviše, naizgled ispod nas, ujedno je vidljiva ali neuhvatljiva ali znamo ili slutimo da je ono što vidimo kao more zapravo dio Nečega vječitog, predubokog, ujedno bliskog i nesagledivog.
Tako se osjećamo kada sa Žljeba prvi put gledamo Metohiju. Znaš, ili slutiš, u toj sveštenoj ravnici, da ispod nje nije samo plodna zemlja nego vijekovi sveštenog života. Znaš, ili slutiš, da zemlja čije samo ime govori da je učestvovala u životu najsvetijih od svih srpskih svetih oltara, nikada ne može biti samo zemlja.
Jer Metohija – ona je zemlja metoha, a „metoh“ nije prosto „imanje manastirsko“, on označava „udio“, ono što učestvuje u neprekidnom osvećenju vremena tako što daje hljeb koji postaje Tijelo, vino koje postaje Krv, pa i grumen sira ili činiju salate koji nam daju da živimo između dvije liturgije. Sve to je vijekovima davala ta zemlja – i njeni ljudi, njeni Srbi. Nepregledna, bez kraja i konca. Mogu li se ti pasovi vojnika, seljaka, trgovaca-liturga izbrisati? Ili i dalje stoje u Metohiji i čine da osjećamo onu potresenost djeteta koje prvi put – i svaki sljedeći put – gleda more kako se pojavljuje na horizontu.
Jer Metohija je naš okean Svetoga. I naš, i tu, i nepregledan, i dubok. Govori: sve je negdje drugdje. Ovo što činiš u istoriji, čovječe, upija zemlja. I tebe samog. Ali ništa na njoj ne prolazi bestražno. Ni molitva, ni bitka, ni zločin. Sve odjekuje u vječnosti. Iz Metohije do vječnosti – postoji neka neposredna veza. Direktni prenos, neposredni eter, što kažu Rusi.
Pitam se ponekad da li je nam beskrajne reprodukcije u udžbenicima istorije, brošurama i bogato ukrašenim monografijama čine uslugu ili medvjeđu uslugu? Može li čovjek ikakvom slikom – makar najboljom – dosegnuti ikonu koja je već prestala da posreduje između Carstva nebeskog, Nebeske Srbije i onoga ovdje i danas?
Stojiš pred pećkom, dečanskom ili gračaničkom svetorodnom lozom Nemanjića. I u tebi se potresa sve: ridaš, ne od tuge, ne od malodušnosti (o ne! Kako je samo daleko od nas u tim trenucima banalni defetizam onoga „šta bismo sa Kosovom i da nam ga daju?“ Ne – znaš da nema šta da ti se daje – ti pripadaš Pećaršiji i Dečanima, Gračanici, Metohiji i Kosovu, a tim potresnim pripadanjem i oni pripadaju tebi. Liturgija u Dečanima – to je liturgija u liturgiji, osvećeno vrijeme u zidinama u kojima je vrijeme već svakako vječno(st)).
***
I možda tek kada se malo udaljiš, kao iz sna u kome dotičeš božansku svjetlost tj. u kome ona dotakne tebe, zapitaš se: kako je uopšte moguće da neko ko se naziva Srbinom može na trenutak pomisliti da se odrekne Svetinje veće od nas? I kada smo se to počeli udaljavati od tog najjasnijeg saznanja: Dečani su tu da spašavaju nas, da nas Vječnošću iskupljuju od vremena efemerije.
Iz Metohije do vječnosti – postoji neka neposredna veza
Sjećam se mog užasa kada sam pročitao onu Skerlićevu rečenicu da u srednjem vijeku nismo imali književnost nego pismenost. Da nije tada – još prije nego što su naši konji oslobodili Dečane – započelo naše duboko nerazumijevanje, taj jaz između moderne srpske kulture i korijena i cilja svekolike srpske kulture?
Jer da li smo mi nakon Skerlića i Stanislava Krakova, imali snage da se hvatamo za gušu u krvavom ropcu sa Bugarima, Turcima i Švabama ne bismo li oslobodili zemlju naše stare slave, ali Vječnost je već tada postala neobavezujuća u tom „karbonarskom nacionalizmu“ (V. Vujić). Već tada te svetinje kao da su prestale da govore: ovo nije samo stara slava koju oslobađaš krvlju a potom ideš u solunske bordele – Dečani su Hristova besjeda na gori vječito živa i obavezujuća, poziv da pred Svetim živiš sveto.
Makar da postaneš svjestan razlike između grijeha i svetosti, razlike koju dečanski Hristos razdjeljuje mačem koji i danas drži u ruci. Jeste, Ljeviška je još dugo, kao i danas, osvijetlila Rakića. Pokazala, kao Sveti Serafim Motovilovu, blagodat, onu koju i gar iz 2004. ne može da prekrije.
Nije ni nakon Skerlića sva naša književnost postala prezir starine, jer dali smo i jednog Ivana Lalića ili Matiju. Ali dokle god onaj “subjekt” tj. ego bude mjerilo Svetog Save a ne obratno – taj ego neće ni razumijeti sebe ni dosegnuti Zavjet. Znam jedno: mi idemo na gore u trenutku kada nas svetinje opet počnu da obavezuju.
Ne estetski, kao daleke slike, kao reprodukcije života. Nego kada se povratimo iz skerlićevskog hipertrofiranog egoizma, kada opet Dečani i Ljeviška postanu naš život, naš stradalni isihazam. Jer ako smo “bez književnosti”, a sa jednom “pismenošću” izgradili Dečane i Pećaršiju, a sa modernističkim egom došli do granice ambisa – onda je prvi korak – ka Dečanima, ka vječnosti, ka tom osjećaju prisutnoga Boga koji je mjera nas a koga ne mjerimo našim mjerilima.
***
Ako se udostojim ikada nekog ćoška Carstva nebeskog, pored njegoševske jasne riječi i starog srpskog govora iz vremena svetosavskog, tamo će se sigurno zboriti oraovački. Tu smo, u Velikoj Hoči i Orahovcu – iako smo se ranije gledali sa Radićima i Radovanovićima, prvi put smo doma kod njih. Blagoje i Olivera nas ugošćuju svojim dobrim licima, roditeljskim ponosom što je o. Jovan profesor u Prizrenu, a Dimitrije se uskoro ženi. Tu je i metohijsko vino, crveno kao ono na Lazarevoj večeri, duboko, kao i sve u ovoj zemlji. Vaskršnja jaja ukrašena kao nigdje.
Idemo do Lele i Zvonka, poprijeko, „uz jarugu“. Iako smo je iznenadili posjetom, Lela izvlači „što se našlo“ – a to je kao neka slavska trpeza. I još nas više gali svojim oraovačkim govorom, tim zvonkim glasom Metohije u kome se „zbori“, „vika“, „turi“ kʹda se domaćini zaborave pa zbore brgo. Nije to ni šojićevski prokaženi Jug, ni duboka melanholija Stankovićeva, to je vrcavi i stalni život, jedan nesalomivi vitalizam, životna sila koja opstaje iako su Albanci sasvim nedavno kupili susjednu kuću i svaku veče puštaju pjesme o vođama UČK, ne bi li se preostali Srbi iselili, predali ili legli u sandʹk.
No, ovo je poseban narod. Djeca u toj jedinoj preostaloj srpskoj orahovačkoj ulici voze bicikle onako kako smo to činili nekada mi, odrasli u kulturi u kojoj su stvari služile ljudima a ne ljudi stvarima. U Velikoj Hoči, u prodavnici, Snežana nam daje svoj broj jer ima smještaj za 14 ljudi, a trebalo bi i Lela u Orahovcu da osposobi prostorije za smještaj gostiju.
I tu se vidi ta žilavost metohijskih Srba. Nema predaje. Život zove da se ona metafizička dubina održava nekom dovitljivošću ljudi svjesnih da su ostavljeni sebi i nama onoliko koliko smo u stanju da zaista odemo u Orahovac ili Veliku Hoču. Nisu oni siromašni, nisu socijalni slučajevi koji od nas očekuju da žive na solidarnosti, već žilav srpski soj koji udiše vazduh koji kontroliše onaj ko želi da odatle odu. Njima ne treba naše sažaljenje, već svijest da nisu periferija nego središte našeg bivstvovanja.
Ne pišem o Albancima. Svojim računima to narodoliko pleme (za njihovo i naše dobro i za zlo) živi svoj trenutak sile, nastao na presjeku nekadašnje biološke moći, tribalne zatvorenosti, geopolitičke upotrebljivosti drugima – na svakom trenutku se osjeti nagla sinteza mercedesa, eloksirane bravarije i nečega zaista surovog i osionog.
Kao što je već zapisao dobri duh Gračanice, Živojin, naš Žika Rakočević, domaćin nam u Gračanici, oni u svojim planovima s vremena na vrijeme udare na ono na što smo najosjetljiviji – djecu i svetinje. U neprekidnom računu oni se trude da nam se predstave kao izvor stalnog straha i prijetnje.
Ali Srbi, naročito oni na Jugu, svikli su se pomalo i na taj sistem iznenadne inhibicije straha. No, nije moje da pored Janje Gaćeše ili Mitre Reljić svjedočim o teškoćama. Samo znam: svaki čovjek koji živi južno od Jarinja zaslužuje moje poštovanje…
Putevi ka Kosovu
Važno je, ipak, da i naši ljudi – poput moje žene i majke – formatizovani isključivo vijestima, shvate da situacija nije (više) takva da na svakom mjestu očekuješ napad. Ispred svetinja su policajci, ljubazni kada im daješ isprave. U Prizrenu su ugostitelji uslužni. Strah je ovdje oružje, ali baš zato ga ne smijemo pounutrašnjiti i napraviti bauk od odlaska našim svetinjama.
Možda bi trebalo da zapišem nešto duže, o svakome od dragih lica koja su nas dočekača kao svoje. Ocu Amfilohiju (i o. Savu) Dečancima dugujemo jednu noć u dečanskom konaku u kome spavaš, a srce je tvoje zaista budno, najbudnije u životu. Ocu Isidoru prof. Valentini Pitulić, Velju i Jeleni Mihailović dugujemo jednu dugu prizrensku noć.
U svakom slučaju, valja mi što prije opet Metohiji i Kosovu. Tamo je život, tamo je krst, tamo ću vidjeti Vaskrsloga
Ocu Dionisiju u Arhangelima ne možemo se zahvaliti za ljubav, za žive oči srpskog narodnog monaha, onoga kome brada raste iz obraza a gostoljublje te magnetski zadržava da nikada ne odeš iz Dušanove svetinje. Kakav nam je samo bio dan u Gračanici, sa Aleksandrom i Žikom, i mati Irinom u Sušici. Dugujem mnogo djevojčici Milici i njenim drugaricama koje su nas – iz čista mira, tj. iz anđeoske ljubavi – zagrlile na kraju mitrovičkog korzoa, tik pored onoga mosta koji i dalje simbolički predstavlja granicu kakve-takve slobode.
U odnosu na prošlu posjetu Sjeveru, stvari su se bar malo staložile, utoliko ukoliko je albanske policije na putevima nešto manje, a Mitrovčanke i Mitrovčani opet se lijepo nose kada krenu korzoom. U Lešku o. Milan i o. Mića krenuli da proširuju crkvu.
Mnogima smo dužni. Ukrjepljenje, ono koje nastaje kada vidiš da još ima ljudi jakih kao Lazarevi vitezovi, nepregledni kao pogled sa Gazimestana, istrajnih kao zidovi manastira, radosnih kao anđeli koji i dalje nevidljivo služe u svetim Arhangelima.
Hoćeš da se odmoriš iz banalne betonske svakidašnjice Beograda? Idi u Metohiju! Teško ti je u dalekoj varošici u Crnoj Gori? Idi na Kosovo! Misliš da su tvoje brige nesavladive a sloboda negdje uskraćena osionim vlastima? Pravac u Dečane! Pitaš se šta ti je činiti u životu? Pitaj Bogorodicu Ljevišku!
Pošli smo preko Mileševe i beranskih Stupova, na Metohiju, a vratili se preko Starog Rasa, Petrove crkve, raških Đurđevih Stupova i Sopoćana. I evo, i dalje se pitam: kada bi bar pola Srba s vremena na vrijeme otišlo da se zagleda u Ljevišku, da li bi nas možda zaista nosile sve bure HH i HHI vijeka? Kada bismo vratili onu često izgubljenu zavjetnu, metafizičku, carstvo-nebesku dubinu, kada bismo gledali najprije likove svetitelja, a onda političara, da li bi se klackalica propasti i Zavjeta konačno prelomila na stranu vječnosti koja nas zavjetno oblikuje?
Vjerujem da bi. U svakom slučaju: valja mi što prije opet Metohiji i Kosovu. Tamo je život, tamo je krst, tamo ću vidjeti Vaskrsloga.
Izvor: Iskanje smisla
