Posetili smo porodicu Pavlović iz Vere koja preko 60 godina, kao i mnoge druge porodice, čuva sećanja na potragu za boljim životom.
Vukovarsko – sremska županija je tokom 20. veka imala dinamičan i po mnogo čemu specifičan etnografski i demografski razvoj, koji je bio određen istorijskim, društvenim, kulturnim i ekonomskim uticajima unutar kojega su dobrovoljne, ali i prisilne migracije bile značajan faktor u strukturi stanovništva. U razdoblju od 1950. do 1976. godine doseljavanje u vukovarski kraj se ne smanjuje, nego se značajno povećava. Stanovnici Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, ali i mesta širom Hrvatske dolaze u Slavoniju i Baranju u potrazi za boljim životom koji će im dati priliku da stvore siguran dom za svoju decu.
Nedaleko od magistralnog puta Osijek – Vukovar, na sporednom putu između Bobote i Dalja, nalazi se trpinjsko naselje Vera, naizgled malo selo sa svega 16,5 km2 i u to vreme 772 stanovnika, u kojem su mnogi doseljenici odlučili da puste svoje korene i pronađu stalni dom za svoje potomke. Tako je i porodica Pavlović, uz mnoge druge porodice, 1965. godine u potrazi za boljim životom došla u Veru i ostala do danas.
– U Veru smo došli godinu dana nakon sklapanja braka, a to je bilo 1965. godine. Inače, ja sam u Veri imala rođenog strica koji nam je pričao o životu na ovim prostorima. Slušajući priče shvatili smo da je ovde život lakši i tada smo odlučili, uz pomoć strica, doseliti u Hrvatsku. Radom i trudom smo stekli sve što imamo danas. Hvala Bogu, uspeli smo obezbediti i jednog i drugog sina koji su rođeni nakon dolaska u Veru. Da je bilo lako nije, radili smo zemlju, bavili se poljoprivredom i na taj način smo skupili da sagradimo kuću u kojoj danas živimo – rekla je Ruža Pavlović, rodom iz Pelagićeva, koja se 1964. godine udala u Obudovac, sela koja i danas posećuje sa svoje 82 godine i rado svojim unucima priča o životu i poštenju pomoću kojeg mogu daleko dogurati, jer za drugačije od toga, kako kaže, ni ne zna.
– Danas je život drugačiji, nekada je bilo više sveta, imao ti je ko doći na kafu. Jedva smo čekali slavu, svinjokolje jer su se tada naši najmiliji okupljali. Kuće su bile manje, a možda i mogućnosti, ali to nas nije sprečavalo da slavimo slave, kirbaj i da kumujemo – sa osmehom je pričala Ruža.
Mnoga stanovništva su bila potaknuta na selidbu zbog mogućnosti zapošljavanja u kombinatu Borovo, ali i mogućnosti da rade ono što žele. Većina stanovništva okolnih sela je radila u kombinatu, ali mnogi primeri govore da su doseljenici, koji su došli na selo, počeli raditi zemlju, držati stoku i raditi u zadrugama.
– Nekada je u porodici bilo dosta dece, nije nam sve bilo obezbeđeno i morali smo sami da se izborimo. U Obudovcu nije bilo puno izbora i mogućnosti kao što je ovde bilo, tako smo se Ruža i ja odlučili odseliti u razvijenije krajeve. Vera nije kao druga sela, sa svima smo bili dobri, meštani sela su nam pomagali da se snađemo i što bolje prilagodimo. Za 60 godina života u Veri smo videli samo ono dobro, snašli smo se kao i naša deca, selo nas je prihvatilo. Možemo se pohvaliti da imamo i kumstvo što dovoljno govori o prihvaćenosti i lepoti života na selu, bez obzira odakle smo došli – rekao je Trivun Pavlović koji se sa 84 godine života i dalje seća dana kada je otišao iz svog rodnog mesta.
Zapisi ukazuju da je najveći broj stanovnika zabeležen od 1961. do 1969. godine sa 14.894 doseljenika na područja Vukovara, Vere, Trpinje, Pačetina, Borova, Negoslavaca. U pomenutom periodu selo Trpinja je postalo bogatije za 392 stanovnika, Pačetin za 141, Vera za 122, a Borovo je postalo bogatije za čak 3.161 stanovnika. Najdominantniji broj doseljenika je iz drugih pokrajina bivše Jugoslavije, stanovnika Bosne i Hercegovine, zatim iz Vojvodine. Na doseljavanje iz određenih krajeva delovala je i prethodna migracija iz tih krajeva kao što su Kordun, Banija, Lika, Zapadna Slavonija.
Vukovar i okolina je područje koje se veže za ratna dešavanja i razaranja, ali isto tako to je područje povoljnog geografskog položaja i visoke plodnosti, prometa, ali i bogate kulture različitih naroda. Mnogi su odabrali ovaj prostor za puštanje korena koji su često bili oštećeni razdobljem stradanja, pustošenja, ali na temelju prirodnih bogatstava i ljudske volje narodi su ostajali i ono što je uništeno su obnavljali.
