Ubijanje nerođenih ljudi – legalizovani zločin nad kojim se ćuti

Srbija danas oplakuje djecu nedavno pobijenu u školi u Beogradu. S pravom. A da li ikome padne na pamet da u bezmalo svakoj akušetskoj klinici u kojoj se vrše abortusi svakog dana biva ubijeno barem toliko djece

Spajanjem muške i ženske polne ćelije, spermatozoida i jajnika, nastaje čovjek, koji će uzrastati u majčinoj utrobi, kao embrion pa fetus, koji će nakon što bude rođen biti beba, pa dijete…, sve do starca/starice. Od trenutka začeća, on je – ličnost, jedinstvena, neponovljiva. Crkva to zna oduvijek, a danas zna i nauka. U istoriji je bilo mnogo mudrovanja na tu temu, ali niko nikada nije egzaktno dokazao da čovjekov život počinje u nekom drugom trenutku. To znači da je prekid čovjekovog života, pa i trenutak nakon začeća, ako je riječ o spontanom pobačaju, umiranje na prirodan način, a ako je do njega došlo ljudskom intervencijom – ubistvo.

Na krilima liberalne ideologije, pravo na „vještački prekid trudnoće“ (abortus) unijeto je u zakonsku regulativu skoro svih država Zapada, ali i mnogih drugih, koje su, preko marionetskih demokratskih struktura, ili pak režima, u neokolonijalnom odnosu prema evroatlantskom Zapadu i pod njegovom političkom kontrolom, ili su pak pod njegovim snažnim kulturološkim uticajem.

To što se u zakonodavstvu bezmalo svih država tzv. civilizovanog svijeta dopušta ubijanje nerođenih ljudi ne znači da ono nije zločin. Samo što je to – ozakonjeni zločin. Pravde može biti u pravnoj regulativi, ali ne i nužno, kao u ovom slučaju, kada su pravda i pravo dva pola.

Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Sva njegova ostala prava proističu iz tog. A i što bi čovjeku bilo koje drugo pravo bez prava na život? Ali, osnovno ljudsko pravo na život podređeno je nižem tzv. ženskom pravu, iz kojeg proističe još niže pravo na abortus. Posljedica dominacije nižeg prava na abortus nad višim, čak osnovnim pravom na život, je pošast ozakonjenog ubijanja nerođenih ljudi. Danas, kada postoji prenatalna medicina, uključujući i prenatalnu psihologiju, prvonačalnim ljudskim pravom – pravom na život – nije obuhvaćen čovjek u prenatalnoj fazi svoga života.

Prava žena, odnosno „ženska prava“, kako su terminološki definisana, podrazumijevaju pravo žene na rad, obavljanje javnih funkcija, posjedovanje imovine, na zaradu, da služi u vojsci i još podosta toga, pa i pravo na „tjelesni integritet“, odnosno pravo da po svom nahođenju raspolaže svojim tijelom. Da bi namjerni abortus bilo moguće legalizovati, dijete u majčinoj utrobi, prema ženskim pravima, smatra se dijelom njenog tijela. Tako trudna žena ima pravo da čini sa djetetom u svojoj materici što hoće, može da mu dopusti da u njoj uzrasta do porođaja, a može i da ga izbaci iz nje, kao da sa svoga tijela skine bradavicu ili podsječe nokat. Kako od dijela tijela žene postaje zaseban čovjek, to niko nikada nije objasnio.

Dakle, ili čovjek nije živ dok je u majčinoj utrobi, ili je legalizacija prekida trudnoće u koliziji sa pravom čovjeka na život. Činjenica da čovjekov život počinje u trenutku začeća znači da je neprirodni prekid njegovog života uskraćivanje osnovnog ljudskog prava – prava na život. To, dalje, znači da su zakoni kojima se regulišu prava na abortus protivni čovjekovom pravu na život.

Problem se umnožava kada se priča o ubijanju začetog a nerođenog čovjeka završi na abortusu, što u praksi biva skoro uvijek. U opštem nepoimanju razmjera i težine zločina ubijanja nerođenih ljudi, abortus postaje dimna zavjesa koja zaklanja daleko brojnije ubijanje nerođenih ljudi tzv. sredstvima za kontracepciju i vantjelesnom oplodnjom. Tako borba protiv abortusa, nehotice, postaje tiha propaganda daleko masovnijem ubijanju nerođenih ljudi drugim načinima.

Žena, spoznavši da je abortus u stvari grijeh ubistva sopstvenog djeteta, da ne bi u njega upala, pribjegava korišćenju takozvanih sredstava za kontracepciju, za sprječavanje trudnoće. Ali, ta sredstva, uglavnom, nijesu kontraceptivna, nego su upravo – abortivna; ne sprječavaju da dođe do spajanja spermatozoida i jajne ćelije, nego sprječavaju da se začeto dijete, taj mali čovjek, usadi u matericu gdje će od majke primati hranu i on, u stvari, „umire od gladi“. To biva još prije izostanka prve naredne ovulacije te majka i ne zna da je bila trudna. Što duže koristi ta sredstva i u isto vrijeme ima seksualne odnose sa muškarcima, izvjesnije da će više puta začeti i svoje sićušno dijete umoriti. Na taj način biva ubijeno mnogo više ljudi nego samim činom abortusa kada žena zna da je trudna. Stoga govoriti samo o abortusu, kada žena već zna da je trudna, a ignorisati abortivno djejstvo takozvanih kontraceptivnih sredstava, navođenje je žena (kao i muškaraca) na daleko učestaliji zločin ubijanja sopstvene djece. Svođenje borbe za pravo začetog a nerođenog čovjeka na život samo na borbu protiv zločina abortusa donosi joj mnogo više štete nego koristi. A probir na dopušteni i nedopušteni abortus je sasvim obesmišljava.

U posljednje vrijeme veoma mnogo ljudi biva ubijeno vantjelesnom oplodnjom. Dijete biva začeto van majčine utrobe i potom usađeno u njenu matericu. Kod vantjelesne oplodnje često biva začeto više ljudi nego što ih biva usađeno u matericu. Oni bivaju zamrznuti u tečnom azotu (za slučaj da njihova majka odluči da ponovo pokuša da na taj način zatrudni), nad njima se vrše naučni eksperimenti ili bivaju bačeni kao medicinski otpad. Mnoga djeca vantjelesno začeta i unijeta u matericu tu umru, „ne prime se“.

Planeta suklja zločinom ubijanja ljudi prije nego su rođeni, kojih je daleko više nego ubijenih u ratovima, stradalih u saobraćajnim i prirodnim nesrećama, umrlih od svih bolesti…, od svih ljudi koji su rođeni i na bilo koji način skončali. Na tom zločinu uzrasla je civilizacija kojoj pripadamo. Civilizacija, vjerovatno, nikada nije bila ovoliko urušena kao ova koju svijet slavi kao najnapredniju, jer je poistovjećuje sa tehnološkim razvojem. Upravo taj tehnološki razvoj doprinio je nesagledivom umnoženju ubijanja nerođenih ljudi, ne toliko abortusima koliko tzv. sredstvima za kontracepciju i vantjelesnom oplodnjom.

Srbija danas oplakuje djecu nedavno pobijenu u školi u Beogradu. S pravom, naravno. A da li ikome padne na pamet da u bezmalo svakoj akušetskoj klinici u ovom gradu u kojoj se vrše abortusi svakog dana biva ubijeno barem toliko djece.

Ljudi izbjegavaju da govore o abortusu uglavnom iz dva razloga. Jedan je da je pravo na abortus preko tzv. ženskog prava svrstano u korpus ljudskih prava koja su nametnuta kao aksiom, kao nedodirljivi vrjednosni sistem zapadnjačke liberalne civilizacije koji ona upumpava po svijetu pomoću nevladinih organizacija, mejnstrim medija i, konačno, bombi i raketa. Branitelji „stečenog prava“ na ubijanje nerođenog čovjeka su veoma agresivni. Svoju seksualnu razuzdanost nadredili su pravu na život nerođenom čovjeku zaštitivši se korpusom tzv. ljudskih prava i ideološki je utvrdivši. Ni pomen prava na život nerođenog čovjeka nije dopušten. To je razlog potpunog ignorisanje ove teme u medijima, posebno u tiražnim i velike gledanosti i posjećenosti, što je čini neprepoznatljivom.

Drugi razlog je samoopravdanje. Ogroman broj ljudi na ovaj ili onaj način snosi odgovornost za abortus. Mnogo žena je potpisalo zahtjev ljekaru-aborteru da ubije dijete u njenoj utrobi. Još više ih je koristilo tzv. sredstva za kontracepciju. Mnogim muškarcima žene i djevojke su što abortirale djecu, što su ih ubile tzv. kontraceptivnim sredstvima. U posljednje vrijeme veoma mnogo djece postrada u procesu vantjelesne oplodnje. A teret savjesti daleko je lakši kada je ubistvo legalno. I saučesnici se uvijek razumiju. Tako se pitanje abortusa, uglavnom, svodi na nivo priče o natalitetu. To je kao da kada govoreći o atomskoj bombi bačenoj na Hirošimu govorimo o rupi koju je ona napravila tamo gdje je pala.

Za ubijanje nerođene djece krivi su oba roditelja, ali i svi drugi koji su u tom grijehu učestvovali: ljekari i njihovi pomoćnici koji su izvršili abortus, ljekari i njihovi pomoćnici koji su vantjelesno oplodili djecu, farmaceuti koji su proizveli i prodali tzv. sredstva za kontracepciju, oni koji su zakonom zaštitili ovaj zločin, vlastodršci koji ga pokrivaju, propagatori tog zločina i ideologije koja mu je u temelju, urednici medija preko kojih se ova propaganda vrši… Saučesnici ovog strašnog zločina čiji je obim nesaglediv su, indirektno, i oni koji se o njega oglušuju.

Nerođena djeca su ubijana od davnina. Ali, uvijek je to doživljavano kao strašan grijeh. Danas je to „normalnost“. Grijeh je bio i seksualna razvratnost. Danas je to uobičajeni način života. Uzroci ovom zločinu, autogenocidu, prvenstveno su u novopaganskom hedonizmu u koji je uronila civilizacija.

Problem bi bio ublažen uvođenjem pravde u pravo, zakonskim sankcionisanjem ubijanja nerođenih ljudi. Ali jedino istinsko rješenje je u vaspitanju: u školi, kroz medije, kroz podsticaj u kulturi za afirmaciju tradicionalnih vrijednosti života…, te odsijecanjem droge, kocke, rijaliti i LGBT itd. vrjednosnog sistema u medijima, školstvu…, konačno – afirmaciji zdrave porodice, porodice u kojoj uzrastaju djeca vaspitana na osvjedočenim, tradicionalnim moralnim, etičkim, kulturološkim, duhovnim načelima. Veliki doprinos ovom spasiteljstvu, pored države, mogu da daju Crkva i vjerske organizacije.

Kada bi novac poreskih obveznika koji države izdvajaju za vantjelesnu oplodnju, zatim koji isporučuju nevladinim organizacijama koje propagiraju džender i srodnu novopagansku zapadnjačku globalističku ideologiju u kojoj su seksualnost i novac obogotvoreni, te medijima preko kojih se ta propaganda vrši, pa za štampanje udžbenika sa tim ideološkim sadržajem…, bio upotrijebljen na očuvanje porodice i vrijednosti života koje ona simvolizuje, obim zločina ubijanja nerođenih ljudi bio bi daleko manji.

autor:Protojerej Jovan Plamenac